fbpx

Stidimo se, Poslaniče

A, onda je došla još jedna slika. Slike, zapravo. Ne znam kad su nastale, ali znam da su došle u njegovom mjesecu – rebiul-evvelu. Ne tako davno, prije nekoliko godina, tu blizu tog Pazarića, svirepo je ubijeno jedno dijete. Plakali smo od jada i čemera. Plačemo i danas. Boli. Ledi krv u žilama. I ovaj Pazarić, i svi drugi pazarići po Bosni i Hercegovini. I oni za koje znamo, i oni za koje ne znamo. A volimo Poslanika

Razmišljam…

U glavi mnoge slike. U svakoj slici dijete. Jedno, dvoje, troje…

Vidim čovjeka kako na krilu drži sina. Gleda ga s ljubavlju, onako kako samo roditelj može svoje čedo gledati. U Meki su. Sin se topi od nježnosti. Pita oca da mu ispriča nešto što bi volio da se nije desilo. Nešto prije islama. Otac spusti pogled predase i s gorčinom proguta pljuvačku. Šutio je, možda da nađe prave riječi, ili da pobijedi jad i sramotu što ih u duši nosi. Sin uporan, a otac sve tužniji. Napokon mu opriča.

Bilo je to davno. Rodila im se kći. Mubarek – reklo bi se. A nije bio mubarek. Ni njemu, ni majci djeteta; njemu jer zna šta “mora”, a majci jer zna šta ne može spriječiti. Prelijepa djevojčica, dražesnih očiju, rasla je pod budnim i usplahirenim okom svoje majke. I baš kad je ojačala, prohodala i došla u godine u kojima je najzanimljivija, otac izdade katilski ferman. Vodi je rodbini da je vide i upoznaju. Majka je nagizdala, a djevojčica sva ushićena. Ali, zar je rodbina u pustinji; pa tamo nema žive duše!? Nema joj druge nego ići za ocem – on sigurno zna najbolje. I išla je.

Stali su. Možda će se malko odmoriti, pa nastaviti dalje!? Možda je prevruće, pa će se vratiti kući!? Možda će…!?

Utom otac poče kopati. Malo bi kopao, a malo potirao znoj s čela. Rupa je već bila povelika. Uze djevojčicu za ruku i posadi je u rupu. Valjda nešto mora omjeriti!? No, nije ništa mjerio. Trao je znoj po čelu i zatrpavao rupu, a u njoj i svoju kćer. Prašina se uskovitlala na sve strane. Djevojčica je užurbano dohvaćala rukom očev ogrtač i stresala prašinu, da joj se on ne uprlja. Uskoro joj je pijesak došao do vrata, usta, pa preko glave. Držala je oca za ruku sve dok je u njoj bilo života. Naposljetku, klonula joj je i ruka i nestala pod pustinjskom prašinom.

Mili Bože…

“…i kada, mrtva, umorena djevojčica bude upitana, zbog kakve krivice je ubijena.”

Javi mi se druga slika. U njoj časni Pejgamber. Sjedi i na krilu drži dijete. Svojom mubarek rukom mu prolazi kroz kosu i obasipa ga poljupcima. Utom naiđe jedan, ime mu ne upamtih, jer se imena tih “jednih” i “nekih” obično ne pamte. U njemu sam prepoznao onog od maloprije. Kad vidje Pejgambera i u krilu mu dijete, sav se strese. “Ma, jesi li ga to poljubio?”, upita s nevjericom. Mubarek usta dadoše potvrdan odgovor, a onaj se opet strese. “Imam ih devetoro i nikada nijedno nisam pomilovao, a kamoli poljubio”, procijedi osorno.

Blagi Bože…

Zar ima takvih srca u njedrima?

Protresem glavom kao da želim pobjeći od takvih slika, kad, eto ti nove.

Igraju se djeca sred Medine. Sve vrvi od cike i dreke. “Eto Omera!”, neko viknu. Počeše preskakivati, sve jedno preko drugog jer, nije šala, ide Omer. Krupan, krupnog koraka i oštrog pogleda, Omer je odvažno koračao. U trenu nesta djece. Ostade samo Zubejr. Nije utekao. Nije imao kad, a, neka se i to zna, nije ni želio. Ta, neće ga Omer pojesti, i on je samo insan.

Iz prodornog grla začu se selam, a potom i pitanje: “Čiji si ti?” Brzo pitanje – još brži odgovor: “Očev i majkin!” “A što i ti ne pobježe s ostalom djecom”, upita Omer. “A što da bježim? Nemam razloga da te se bojim, nisam ništa skrivio da me reziliš, a i put je širom pa možeš komotno proći!” Treslo se pola Medine od Omerovog zvonkog smijeha. Tresla se sva Medina, pa i šire, od hrabrosti i pronicljivosti malog Zubejra.

Na sljedećoj slici opet Pejgamber. Klanja. Taman na sedždu pao. Istom mu se na leđa propeše Hasan i Husein pa udri u igru. A Pejgamber ni mukajet. Kako je pao na sedždu, onako i ostao. Fatima, kćer mu, nešto radi po kući, pa sve jednim okom za svojim poslom, a drugim za sinovima. Bože, rezile li Resulullaha? Istina, on bi volio oduljiti sa sedždom, ali ovo je baš previše. A djeca, kao da im ljepšeg mjesta za igru nema.

Tek u neka doba se primiriše i siđoše s djedovih leđa, pa on dovrši namaz. Divne li jahalice – divnih li jahača! Poljubi ih mubarek usnama i pomilova po kosi, a oni, svi sretni, odoše svojim putem.

Veliki Bože…

A, onda, opazih njih dvojicu. Baš Hasana i Huseina. Igraju se pred džamijom, tik do česme. Odnekud izbi nepoznat čovjek i stade abdest uzimati. Uzimao on tako, ali dječaci vide da sve on naopako radi. Šta će – kako će, moraju mu pomoći a da ga ne osramote. Pogledom se dogovore pa pristupiše česmi i čovjeku kraj nje. “Moj brat i ja se sporimo oko toga ko pravilnije abdest uzima, pa nikako da to istjeramo na čistac. Hoćeš li nam ti presuditi?”, reče jedan od njih dvojice. Čovjek ne uspjede ni progovoriti, a dječaci već zasukaše rukave i stadoše abdest uzimati. Čovjek ih pažljivo motrio i odmah razumio poruku. Čim se abdestiše, on ih po glavi pomilova i reče: “Jedini koji ovdje abdest neispravno uzima sam ja.”

Dječaci, lica ozarenih od sreće, odoše svojim putem.

Bože Silni…

Ugledah, potom, čovjeka. Nikad nikog sretnijeg nisam vidio. Svud oko njega ljepota, da se opisati ne može. Bit će da je u Džennetu. Kud god ide, naš Pejgamber uz njega. Ljudi ga samo gledaju i uzdišu. Dan, dva, pet… godinu, dvije, pet… stalno tako. Priupita ga neko od onih što su ljubomorno zurili o tome. On mu samo uzvrati da je voljeni Pejgamber kazao: “Onaj ko se brine o siročetu, jetimu, i ja ćemo u Džennetu biti ovako blizu”, pa je pokazao dva sastavljena prsta.

Domalo, spazih kako se uz predivne stepenice penju muškarac i žena. Blistaju. Na glavi im krune. Sve na jednom stepeniku zastanu, pa se propnu na sljedeći. Čujem i neki tanahni glasić. To dijete uči Kur’an. Njihovo dijete. Kako koji ajet prouči, tako se oni propnu dalje, a u krunu im se od svjetlosti ne može ni gledati. Vidjeh i to da, kad su im se vagala djela, iza njih se promoli nekakvo brdo, pa im se sve to stavi na tas dobra. Ali, kakvo je to brdo? “Dobra djela i dove vaše djece koju ste lijepo odgojili.”

Milosni Allahu…

Daj mi barem brežuljak!

Vidjeh, onda, i onog sina što mu je otac bio dodijao, pa ga na leđa ukrkio i ponio da ga se kutariše. Nosio ga dugo. Kad ga je, napokon, naumio ostaviti, otac zavapi: “Nemoj, sine, samo tu, tu sam i ja svog oca ostavio!”

Vidjeh, tako, dosta slika: Kabila i Habila, Nuhovog sina kad ga talas potopi, Ibrahima i podvaljenog mu Ismaila, Jusufovu braću, Merjeminog Isaa kako iz bešike zbori…

Vidjeh Potočare i tek rođenu djevojčicu kako izdiše. Vidjeh Lapsunj kod Prozora i Harisa Pilava kako ga na kućnom pragu rafalom pokosiše, i njega i majku mu Šemsu. Vidjeh Ahmiće i Prijedor. Vidjeh i našu Bosnu i u njoj sve više naših majki što djecu svoju abortusom tamane, baš kao i onaj s početka, što kćer svoju zakopa.

Vidjeh mnogo toga i uzdahnuh za našim Resulullahom. Volimo ga, želimo ga, uzdišemo za njim, uzor nam je… Svakojako smo naslovili naše manifestacije i mevlude – i neka smo. Tako i treba. Ali, gdje je zaista on? Koliko ga ima među nama? Volimo li ga baš toliko koliko kličemo?

A, onda je došla još jedna slika. Slike, zapravo. Ne znam kad su nastale, ali znam da su došle u njegovom mjesecu – rebiul-evvelu. I to iz naše Bosne. Iz našeg Pazarića. Ne tako davno, prije nekoliko godina, tu blizu tog Pazarića, svirepo je ubijeno jedno dijete. Plakali smo od jada i čemera. Plačemo i danas. Boli. Ledi krv u žilama. I ovaj Pazarić, i svi drugi pazarići po našoj lijepoj Bosni i Hercegovini. I oni za koje znamo, i oni za koje ne znamo.

A volimo Poslanika!

I znamo da ćemo pred Boga stati.

Odgovornima – a istinski se nadam da će biti pronađeni i kako-tako sankcionirani – ne stoji pitanje “kako mislite stati pred Boga”, jer da oni misle na Boga, ne bismo o ovome ni pričali.

Zapravo, ne zna čovjek ni šta bi ih upitao.

Možda: “Izrode ljudski, imate li vi djecu?”

E, moj Poslaniče, gdje smo samo došli i kako smo nisko pali!

Stidimo se, Poslaniče!

PROČITAJTE I...

“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”

Povodom 30. godišnjice osnivanja Stranke demokratske akcije JU Muzej „Alija Izetbegović“ ekskluzivno predstavlja online izložbu na 33 vizuala o osnivanju „stranke građana i naroda muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“ s demokratijom kao jednom od najvažnijih odrednica. Dvadeset i šestog maja 1990. godine u svečanoj sali hotela "Holiday Inn" održana je Osnivačka skupština SDA, prve demokratske stranke građanske inicijative u Bosni i Hercegovini, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Inicijativni odbor za osnivanje SDA je činilo 40 intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a za prvog predsjednika stranke je izabran Alija Izetbegović.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!