fbpx

Stećci potonuli od stida

Samo ovo trnje zna koliko ih je još razbijeno i skrajnuto ispred naših očiju, iz kojih se, umjesto suza saosjećanja, slijevaju potoci pohlepe

 

Tekst i fotografije: Izet PERVIZ

U šest stotina godina bdijenja ovi su kami porazili šest hiljada, i šezdeset tisuća, i šest miliona onih koji nijekaše našu privrženost vaseljenskoj pravdi i čovjeku što mesom svojim, i kostima svojim, i svekolikim rasapom oko sebe mjeri vrijeme. Pa zašto onda vjeruješ da i ti jednog dana, smjeran, nećeš proći ispred našeg kamenog čela poput sjenke nad licem ponoći, kao što mnogi prije tebe kročiše? Ako neće potomci tvoji, ako neće potomci potomaka tvojih, ako neće njihovi sinovi, neko će konačno posvjedočiti nehaj kojim kruniš našu postojanost. Jer, mi smo vidjeli kako dolaze s istoka i nad tvojim srušenim gradovima podižu dvore. I kako dolaze sa sjevera i sva stoljeća tvog truda bacaju u oganj i crnu pustoš siju oko sebe. I kako dolaze sa zapada i robe i plijene i bi da zatru sve što je tvoje. I mi, svjedoci, vidjeli smo na kraju kako dolaze s juga, i sa svih strana, udruženi u preziru i mržnji…

Poslušaj, zagubljeni u trnju, poniženi bez mjere i konca, jadaju ti se ovi kamenovi. Odvaljeni s bedara tih drevnih planina, učetvoreni u stublje, usljemenčeni u hiže, u domaje, u stanak, oni se glasaju opomenom – u vrijeme je vrhovni dijak uklesao njihov glas.

Šaptaj kamena trne se u brujanju automobila što odmiču u Trnovo, u Foču, u Trebinje. Vrijeme drobi sve, postojano i sustavno, do krajnjeg truna, u prah. U čovjeku izrasta pustara raskriljena kroz vrijeme i samotnost, gluha, do očaja. Kao da mu, jedno po jedno, pred njegovim licem odvode najmilije osobe u kojima je rasijao cijeli svoj život, a on je stoglavo nemoćan i ništa nije ravno njegovom bijesu. Sve je ovdje usmjereno protiv kamenih spavača, pa i naziv ove livade u čiju utrobu zasijaše svoje kosti oni koji ih klesaše i nadnosiše nad svoja upokojena tijela da nas opominju i da ih pamtimo – Crnač, crna joj svekolika noć.

Taj asfaltni put što se usred oštre krivine, odmah iza benzinske pumpe, i hotela i konobe i autopraone, odvaja s magistralne ceste kojom se iz Sarajeva izlazi na jugoistok, presjekao je nekropolu napola. Na lijevoj strani hrbat stećka strči nad rubom asfalta, njega su morali dobro okruniti da bi provukli svoje mašine. Niko se nije sjetio da bi se ovaj mramor mogao pomjeriti ustranu, kao što je to na mnogim mjestima i u mnogim vremenima do sada učinjeno – podizani su stećci s grobnica i premještani i po nekoliko kilometara od mjesta na kojem su ih stoljećima ranije klesali kovači i dijaci urezivali u njih želje onih koji zakonačiše pod njima. I ovaj veliki sanduk na desnoj strani puta, iako se, jadan, doimlje nesalomljiv i čvrst dok kao kakav čuvar stoji na ulazu u nekropolu, doživio je još goru sudbinu – on je cijelom dužinom odvaljen, ali je prošlo otad dosta vremena pa je priroda načinila krastu nad njegovom nezacjeljivom ranom. Tišinu svakog časa drobe šleperi koji sa svih strana svijeta dovoze svakojaku robu u magacine nabavnog preduzeća i kamioni koji je dalje razvoze po cijeloj Bosni.

Pred samom nekropolom, odmah iza samouslužne praone, nedavno je nikla trospratnica. Između nje i stećaka prostor je popunjen salivenom pločom za, po svoj prilici, nekakav pomoćni objekt. Gradi bosanski čovjek i bez smisla i s njim, i s potrebom i bez nje – pored toliko praznih kuća posvud uokolo treba podići još koju, i to trospratnicu; odmah s druge strane magistralne ceste već radi jedna samouslužna autopraona, u produžetku, u pravcu aerodroma, ni sto metara od nje, tu iza raščerečenih automobilskih uda što upokojeni leže na autootpadu uz samu magistralnu cestu da ih svako vidi, kao našu neprikosnovenu zadužbinu, kao naš ponos, nikla je još jedna samouslužna autopraona, a nasuprot nje i treća – izgleda da Bosanac voli sam da pere svoje auto, kao što je nekad sam timario konja – ima da nam se automobili sijaju da ne možeš gledati u njih, a za obraz ionako niko više ne mari.

Nigdje znaka koji bi putnika upućivao da prolazi pored nacionalnog spomenika. Nema ni ploče koja bi onom koji ipak svrati ovamo govorila da je pred njim vrijedna zaostavština. Nigdje ničeg. Ovi su stećci, kao i toliki drugi širom zemlje, prepušteni sami sebi i vremenu i, još gore, onima kojima smetaju, jer treba podizati nove građevine i probijati nove bespotrebne puteve da ne bi savremeni čovjek gubio svoje dragocjene sekunde vrednije od svih života do sada rasutih licem Bosne.

Skrajnuti ustranu, zavučeni u trnje, podsjećaju na grupu pasa lutalica. Eto, taj sljemenjak s postoljem, koji stoji uspravan i nenačet, skupa s onim sandukom na drugoj strani kojem su odvalili dio tijela da bi mogli provući cestu, podsjeća na predstražu, samo njihova tijela, zategnuta u oprezu, vide se u potpunosti. Ostali članovi ovog nepoželjnog čopora svojim zabrinutim pogledima vire iz šiblja. U njihovim očima cakli se strah pred najezdom životinje koja se davno nekad osovila na zadnje noge i lomi sve pod svojim nemilosrdnim koračajima.

Veliki sanduk odmah do jedinog stećka koji je ostao gord i uspravan davno je prevrnut i većom svojom polovinom potonuo je u zemlju. Očito da je neko ovdje prokopavao u potrazi za blagom o kojem šapuću drevne legende. Do njega, sakriven pod krošnjom drijena, čuči sljemenjak. U trnju pod orahom čija krošnja dominira prostorom sakrilo se nekoliko stećaka. Uz njih, zaštićeni krošnjom razgranalog velikog drijena, leže sanduci pod teretom sramote potonuli u zemlju kao da hoće cijelo svoje tijelo zagnjuriti u mrak zemlje da ih niko više ne vidi. A svako ko se na bilo koji način bavio stećcima i danas će vam kazati da su najveći klesani baš ovdje, na Krupcu onkraj Sarajeva, pod Ilinjačom, brdom na kojem su, eno, vidiš li ga, sred zidina iz vremena stare ere, udarili ogroman repetitor k’o trn zaboden u tabane neba. Ali, ta grandioznost ne vidi se više – krupački su stećci potonuli u zemlju od stida.

U produžetku, u gustom šiblju koje se proteglo rubom livade, sakriveni od svakog pogleda, ostavljeni da ih vrijeme kruni u mraku našeg zaborava, rastaču se te nekadašnje grdosije ili bježe pod zemlju. Kažu da je Šefik Bešlagić, jedan od najpoznatijih istraživača stećaka, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća na ovom mjestu zabilježio 59 pravih grdosija, i to šest sljemenjaka i 53 sanduka. Pola stoljeća kasnije, stručnjaci koji su obrađivali ovu nekropolu da bi je upisali na Listu nacionalnih spomenika, izbrojali su 54 stećka – netragom su nestala tri sljemenjaka i dva sanduka. Otad ih niko i ne broji i niko ne vodi nikakvu brigu o njima. Samo ovo trnje zna koliko ih je još razbijeno ili zauvijek skrajnuto ispred naših očiju, iz kojih se, umjesto suza saosjećanja, slijevaju potoci pohlepe. Da čovjek vrisne od muke u mrko čelo Igmana.

Evo ga, jedini stećak koji nosi natpis, sakriven pod krošnjom drijena, gotovo je cio potonuo. Veliki sljemenjak zabio se u zemlju sve do streha. Ono što je ostalo od njega na površini zamaskirano je mahovinom. Ako je sastružete, s njegovog krova pred vašim očima ukazat će se tek tragovi slova. Niko više ne može raščitati ovaj natpis. Da to prije osamdeset godina ne uradi Šefik Bešlagić, ne bismo ni znali šta piše. Ovdje, pod ovim kamenom, leži mladić koji nam poručuje: “Ase leži Bogčin, kneza Stipka Ugarčića sin, na svojoj zemlji, na plemenitoj. Družino, žalite me. Mlad sih sega svita otidoh, a jedan bih u majke. Ase pisa Ugarak.”

Nerado su na Krupcu, pa i u cijeloj vrhbosanskoj kotlini, preci naši uklesivali svoje misli u kamena tijela stećka. Kao da nisu imali šta da nam poruče, ili su jednostavno znali u šta će nas vrijeme pretočiti i kako ćemo se odnositi prema onome što je njima bilo sudbonosno važno. U svih stotinu godina, koliko su u meso livade Crnač Kotorani slagali svoje mrtve, kako su to utvrdili Šefik Bešlagić i Marko Vego, našao se samo jedan koji je imao potrebu da trag svog bola utisne u kamen i sačuva ga za nas, da ga i mi šesto godina kasnije probudimo u svom srcu. I umjesto da se poravnamo s tim bolom, jer ne bijaše tako davno kako smo na sve strane ove zemlje oplakivali prerano otišlu mladost, mi stojimo danas naspram Stipka Ugarčića i njegove boli potpuno ravnodušni.

A možda je Bogčin poginuo baš u ratu. Iako ni o njemu, ni o njegovom ocu, ni o dijaku Ugarku historičari nisu našli drugih podataka, ipak, i Bešlagić i Vego su se složili da je ovaj stećak položen u prvoj polovini 15. stoljeća. Nema dramatičnijeg razdoblja u povijesti srednjovjekovne Bosne. Ne samo da se to doba završilo konačnim udarcem najmlađem evropskom kraljevstvu već je cijelo bilo ispunjeno stalnim sukobima između članova porodice Kotromanića, koji su se bespoštedno borili za prijestol nakon smrti kralja Tvrtka I, i bilo je ispunjeno pravim ratovima između velikaša, takozvane rugsaške gospode, pripadnika tadašnjih najbogatijih bosanskih porodica Hrvatinića, Pavlovića i Kosača, koji se nisu libili da se, zaslijepljeni borbom za prevlast, udruže i sa samim Osmanlijama. Bilo je to doba kada su oko čovjeka na sve strane nicali neprijatelji, a smrt disala za kragnom.

Historija kazuje da se nakon smrti Pavla Radinovića, koji je ubijen iz zasjede 1415. godine pod Kraljevom Sutjeskom, a sahranjen je tu, blizu, gore na Pavlovcu, novopečeni humski vladar Stjepan Kosača okomi na Pavlovića posjede, i da bi ih lakše pridobio, udruži se on s Osmanlijama. Godine 1435. provališe Kosače u župu Vrhbosnu, čije sjedište bijaše grad čudna naziva – Hodidjed. Silna vojska budućeg hercega, izmiješana s osmanskim janjičarima, došla je preko Čemernog i, prejahavši Trnovo, spustila se dolinom Željeznice. Ovdje, na ulazu u vrhbosansku kotlinu, dočekala ih je vojska Nikole i Petra Pavlovića i tu se zadjenula odsutna bitka.

U tom bratoubilačkom metežu možda je glavu izgubio i naš Bogčin, koji i svoju družinu, zasigurno braću po oružju, jer druge braće nije imao, poziva da se pridruže njegovoj majci u žalosti. Bože veliki, koliki je bol razvaljivao utrobu majke tog dana u kojem je sina u cvijetu mladosti davala crnoj zemlji, ovdje, na Crnču, pod Ilinjačom, naspram grbavih leđa Igmana? Pa neka se sve završi s ovim pitanjem koje neutješno traži da se odgovorom na njega poravnaju tolika pusta bosanska vremena.

 

 

PROČITAJTE I...

PLO je osnovao svoj Odjel za umjetnost i nacionalnu kulturu 1965. godine, pod ravnanjem umjetnika i historičara umjetnosti Ismaila Shammouta. Do kraja 1970-ih PLO je objavljivao više od 100 časopisa, magazina i dnevnih novina iz Bejruta. Za ove publikacije bile su potrebne naslovne fotografije koje bi se mogle izrezati kao plakati. Joshua Hills, pomoćnik urednika u magazinu History Today, napisao je priču o borbi palestinskog naroda kroz plakate i druge oblike umjetničkog izričaja u nemogućnosti da sa svijetom komuniciraju putem televizije ili drugih masovnih medija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!