fbpx

Stećci i na UNESCO Listi svjedoče povijesnu tragiku Bosne

Proglašavanjem kulture stećaka svačijom i ničijom, njihovim “trganjem” odande gdje izvorno pripadaju, savršeno je oslikana aktuelna zbilja politički fragmentirane Bosne i Hercegovine, ali i dat značajan doprinos daljnjoj destrukciji njenog kulturnog i historijskog identiteta

 

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Amira Redžić šef je Odsjeka za kulturu u Ministarstvu civilnih poslova Bosne i Hercegovine i član Državne komisije za saradnju s UNESCO-om. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirala je na političkom marketingu, a doktorirala 2014. godine na temu Politička komunikacija i demokratija u BiH od 1996. do 2006. godine. Za Stav govori o stanju u bosanskohercegovačkoj kulturi, problemu finansiranja temeljnih institucija kulture, o “otuđivanju” stećaka i potrebi zaštite sevdalinke i njenog uvrštavanja na UNESCO Listu svjetske kulturne baštine.

STAV: Kako Vi, s pozicije na kojoj trenutno radite u Ministarstvu civilnih poslova BiH, gledate na brigu države o kulturi i kulturnom naslijeđu? Ulažu li institucije Bosne i Hercegovine dovoljno u kulturu?

REDŽIĆ: Na Vaša pitanja pokušat ću odgovoriti u svoje ime i iz ugla vlastitog viđenja, a ne u ime Ministarstva civilnih poslova BiH. Gledajući ukupni ambijent u kojem živimo, nije teško zaključiti da je sektor kulture u Bosni i Hercegovini, u odnosu na druge sektore, još znatno marginaliziran, a institucije kulture limitirane teškim materijalnim, kadrovskim i organizacionim stanjem, što zahtijeva odlučniju i znatniju intervenciju institucija vlasti. Svakako je vidljiv i izostanak neophodne legislativne aktivnosti, koja bi doprinijela popravljanju stanja, “uozbiljavanju” odnosa države spram kulture općenito, a posebno u pitanju brige i odnosa prema kulturnom naslijeđu. Kao članica Vijeća Evrope, Bosna i Hercegovina ima obavezu osigurati zakonski okvir za sistemsku zaštitu kulturnog naslijeđa, da kulturnu baštinu afirmira kao faktor održivog društvenog i ekonomskog razvoja; da se adekvatnim zakonskim intervencijama uklone paralelizmi i ojačaju institucije zaštite naslijeđa, te da se napravi harmonizacija domaćeg zakonodavstva u oblasti kulture s međunarodnim konvencijama, standardima Vijeća Evrope i Evropske unije.

U tom smislu, jedan od prioritetnih zadataka, a koji još nije ispunjen, jeste zakonsko definiranje oblasti kulturnih dobara i kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini na državnom nivou. Nije realno očekivati poboljšanje ukupnog stanja u oblasti kulture bez prethodno rečenog i bez sistemski osmišljene institucionalne podrške od svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, imamo problem nedovoljno razvijene svijesti o kulturi uopće, a osobito njezinoj snazi i važnosti u kontekstu transformacije i izgradnje društva, te značajnijem iskoraku BiH na međunarodnom planu.

Bosna i Hercegovina, sa svojim autentičnim i bogatim kulturnim materijalnim i nematerijalnim naslijeđem, svojevrsnim jedinstvom kulturnih različitosti, oblikovanom tradicijom i pamćenjem višestoljetnog postojanja, te kulturno-civilizacijskog preplitanja i sažimanja, ima šta pokazati svijetu, ali i nama samima ako držimo do sebe. Ako ne znamo otkud smo, kako ćemo znati kuda ćemo?! Ili, kako to slikovito američki spisatelj John Steinbeck davno zapisa: “Kako ćemo, bez naše prošlosti, znati da smo to mi!?”

Pitanje je kako mi zaista doživljavamo tu našu baštinu i u kojoj je mjeri doživljavamo kao nešto živo. Pomislim zato da i nas, “prolaznike” ovih vjekovnih bosanskih krajolika, Paul Valéry, recimo, doziva s pročelja Muzeja čovjeka (Musée de l’homme) u Parizu i kaže: “O tebi ovisi jesam li grob ili riznica, da li govorim ili šutim…”

Na nama je, dakle, to kako ćemo, hoćemo li sačuvati sjećanje o sebi, da znamo otkud smo i, na osnovu toga, kuda nam je ići… Kad zaniječemo, kad zanemarimo i zaboravimo, pa ako se poslije i budemo htjeli sjetiti, biva kasno, pa nam uzalud onda sjećanje. Lekcija napretek imamo! Na našem je rasuđivanju i poimanju tog odnosa prema samom sebi, jer baština je sveukupnost našeg postojanja i historijskog naslijeđa, koja nas prati kroz život i oblikuje nas.

Antički Grci tu su sveukupnost zvali ta patria, što je ujedno i sinonim za domovinu. Otud, valjda, i riječi njihova filozofa Simonida, koji kaže da je čovjek u potpunosti sretan samo ako se može ponositi svojom državom. Rimljani su preuzeli pojam u istom značenju i trudili se živjeti u skladu s običajima predaka (mos maiorum), vjerujući da je upravo to temelj na kojem počiva snaga njihove države. Zato je naša obaveza stalno insistiranje na promociji, afirmaciji i popularizaciji pitanja značaja očuvanja kulturne baštine, i to posebno promicanje ove ideje među mladima. Pored ministarstava kulture, veoma je važna uloga i ministarstava obrazovanja i aktuelizacija ovog pitanja kroz sistem obrazovanja.

STAV: Ministarstvo civilnih poslova BiH spasilo je od propadanja prije nekoliko godina sedam institucija kulture od značaja za državu BiH. Da li je rješenje koje je tada nađeno održivo? Kako trajno riješiti pitanje finansiranja ovih institucija?

REDŽIĆ: Zakucavanjem daski s natpisom “Zatvoreno” na vrata jedne od najstarijih i najznačajnijih kulturnih institucija u BiH 2012. godine počela je ta sramotna i tužna saga o zatvaranju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, a nakon 124 godine kontinuiranog rada i djelovanja. Zemaljski muzej tek je jedna od sedam institucija kulture Bosne i Hercegovine s neriješenim materijalno-pravnim statusom do danas, a čiji je osnivač Skupština RBiH. Ostale su: Biblioteka za slijepa i slabovida lica, Historijski muzej BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Kinoteka – filmski arhiv BiH, Umjetnička galerija BiH.

Formalno-pravno gledajući, ove značajne institucije ne pripadaju nikome. Iako Dejtonski sporazum nalaže osiguranje kontinuiteta zatečenih institucija BiH sve do konačnog rješavanja njihovog statusa, u praksi je to prekršeno. Ove institucije “životare” uz određenu podršku resornih ministarstava u Federaciji BiH, te uz podršku Ministarstva civilnih poslova BiH. Bosna i Hercegovina nema ministarstvo kulture na državnom nivou, pa tako ni adekvatno budžetsko finansiranje institucija kulture. Finansijsku podršku svim institucijama i projektima u oblasti kulture, prema postojećim zakonskim okvirima, Ministarstvo civilnih poslova BiH pruža isključivo putem javnog poziva koji se raspisuje jednom godišnje. Zbog poznatih okolnosti oko formiranja novog saziva Vijeća ministara BiH, poziv za 2019. godinu nije ni realiziran.

Ministarstvo je ipak, posebno u određenim mandatnim periodima, ulagalo maksimalne napore da pomogne u rješavanju problema sedam institucija. Zahvaljujući angažmanu sad već odlazećeg ministra civilnih poslova BiH Adilu Osmanoviću, odmah po preuzimanju dužnosti 2016. godine, ponovno je otvoren Zemaljski muzej BiH.

Međutim, sva dosadašnja rješenja imaju jedinstven ad hoc imenitelj. Ako imamo na umu da svijest o kulturnoj baštini ovisi o postojanju i uspješnom organiziranom i sistemski uređenom djelovanju tzv. institucija memorije (muzeji, biblioteke, arhivi, galerije, kinoteke i slično), onda nam je jasno kolika je važnost kvalitetnog rješavanja pitanja materijalno-pravnog statusa sedam institucija kulture, ali i ukupnog odnosa države prema kulturnom sektoru u cjelini.

Ova je pitanja nužno riješiti što prije, i to jeste odgovornost države (računajući svu njezinu kompliciranu ustavno-pravnu konstituciju i svojstvenosti društvene i političke zbilje. S druge strane, na kulturnim institucijama jeste obaveza vlastitog osposobljavanja za vlastitu tržišnu “održivost” i kakvog-takvog “dosezanja” i usvajanja uzusa i prakse savremenog digitalnog i “umreženog” svijeta.

STAV: Prošle godine pokrenuta je priča o mogućoj zaštiti sevdalinke kao nematerijalne baštine Bosne i Hercegovine i njeno uvrštavanje na UNESCO Listu svjetske kulturne baštine. Budući da ste Vi u Državnoj komisiji za saradnju s UNESCO-om, zanima nas je li pokrenuta inicijativa da se sevdalinka nađe na UNESCO Listi?

REDŽIĆ: Nema sumnje da sevdalinka, ta pjesma kroz Bosnu, pa sve dalje i sve šire, gdje god se pamti, čuje, pjeva, čuva i prenosi, kao poetsko-muzička vrednota i kao autentični usmenoknjiževni izraz ovih naših prostora, svakako zaslužuje mjesto na Listi svjetske nematerijalne baštine čovječanstva.

Državna komisija za saradnju s UNESCO-om je krajem 2017. godine prihvatila inicijativu Udruženja muzičkih umjetnika iz Tuzle da se sevdalinka nominira za Listu svjetske baštine, te u skladu s pravilima i kriterijima za nominaciju kulturnih dobara, zadužila Federalno ministarstvo kulture za pripremu ove procedure. Federalno ministarstvo je pokrenulo određene aktivnosti, formiranjem Ekspertnog tima za nominaciju sevdalinke, a u koji sam i ja imenovana (kao profesor književnosti, između ostalog) u ime Državne komisije za UNESCO. Formirana je i uža radna grupa eksperata za izradu nominacijskog fajla (aplikacije), što je i najteži dio posla. Mogu reći da se ovaj posao odvija i da se nadam da ćemo ga uspješno završiti.

Treba istaći svu ozbiljnost i složenost ovog posla namijenjenog stručnjacima i potrebnom znanju, jer je sevdalinka, u najširem smislu, višeznačna i kompleksna kulturološka vrijednost koja je obilježila jedan kulturni prostor i vrijeme, te unutar koje se mogu jasno prepoznati i znanstveno opisati najmanje tri segmenta: književni, muzikološki i širi etnološki. Otud, kada danas govorimo o sevdalinci, osobito pokušavamo li polemizirati, a tek iznositi paušalne i neutemeljene ocjene, a mnogo se toga moglo čuti i pročitati, ako smo ozbiljni i dobronamjerni, moramo imati na umu višedecenijski dug istraživački put koji je sevdalinka prošla, kako to kaže profesor Jahić, i uvažavati to što je ta nauka precizno i nedvosmisleno rekla, osvjetljavajući ovu vrstu umjetnosti s različitih aspekata opsežnih istraživačkih poduhvata. Riječ je, prije svega, o književno‑historijskoj nauci, bosanskohercegovačkoj i, naravno, bošnjačkoj. Napomenut ću potrebu meritornog “preveniranja” eventualnih pokušaja određenih razvodnjavanja na temu čija je sevdalinka, gdje je nastala… Teorijske odrednice sevdalinke, mjesto i ambijent u kojem je nastala nauka je davno definirala. S druge strane, sevdalinka predstavlja neprocjenjivo kulturno blago, svekoliko bogatstvo muzičkog kolorita i raznovrsne ornamentike, po čemu je jedinstvena i prepoznatljiva. Otud žalosti trend njezinog iskrivljavanja kroz brojne moderne izvedbe i nagrđivanja nečim što uz tu pjesmu nikako ne ide. Zato se još jače nameće obaveza da se sevdalinka zaštiti i sačuva u svojoj autentičnoj formi i čistini, pa i neponovljivosti.

STAV: Kako gledate na činjenicu da su stećci uvršteni na UNESCO Listu svjetske kulturne baštine kao zajedničko dobro Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore? Jesu li stećci ovim “otuđeni” iz okrilja bosanskog srednjovjekovlja?

REDŽIĆ: Ponovo naglašavam da govorim u svoje ime i ne iznosim stavove niti Ministarstva civilnih poslova BiH, niti Državne komisije BiH za saradnju s UNESCO-om, čiji sam član.

Dakle, određena je radost građana BiH i moja, naravno, uvrštavanjem stećaka uopće na Listu svjetske baštine UNESCO-a, jer su se posve osnovano uvrstili u vrijednu riznicu baštine čovječanstva. Ta radost itekako je okrnjena jer, eto, stećci i na ovaj način kazuju povijesnu tragiku Bosne, kojoj se oduvijek uzimalo, oduzimalo, svojatalo i potiralo. U literaturi o stećcima uvijek je naglašeno barem grubo podudaranje prostiranja stećaka, kamenih nadgrobnih spomenika koji pripadaju bosanskom srednjovjekovlju, s teritorijem bosanske srednjovjekovne države, jednako kao što autentično svjedoče o razvoju te države. Iz određenih razloga, ovakva odrednica izostala je i u samim nominacijskim dokumentima. Ne sporeći da se određen broj nekropola nalazi i izvan Bosne i Hercegovine, činjenica jeste da je. bh teritorij matični prostor ovih spomenika. O tome jasno govore sljedeći podaci: od 70.000 evidentiranih stećaka na 3.300 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini nalazi se oko 60.000, u Hrvatskoj 4.400, u Crnoj Gori oko 3.500 i u Srbiji oko 4.100.

Time što su izostavljene precizne odrednice kulturne tradicije čije svjedočanstvo predstavljaju, stećci su ostali bez svog autentičnog identiteta, pa je u cijeloj ovoj priči ostalo nejasno, ako je sve to već tako, šta je to što sepulkralnu kulturu stećaka čini jedinstvenim i jasno izdiferenciranim kulturnim fenomenom. Ovdje nije riječ o nečemu bezazlenom, nego o promjeni paradigme bosanskohercegovačke kulture pamćenja. Ovakvim konceptom stvoren je novi ideološki konstrukt koji dovodi u pitanje jedan od temeljnih simbola nadetničkog bosanskohercegovačkog identiteta koji bi mogao nadrasti pojedinačne etnohistoriografije, a u funkciji avnojevsko-dejtonskog kompromisa triju međusobno suprotstavljenih etnonacionalnih identiteta, od čega su dva neraskidivo vezani s narativima susjednih država i treći kojeg bi se pošto-poto htjelo svesti na status vjerske manjine ili, pak, onda kad zatreba, uzdignutog na položaj temeljnog naroda koji je uvijek “odgovoran” i zbog nečega uvijek kriv. Proglašavanjem kulture stećaka svačijom i ničijom, njihovim “trganjem” odande gdje izvorno pripadaju savršeno je oslikana aktuelna zbilja politički fragmentirane BiH, ali i značajan doprinos daljoj destrukciji njenog kulturnog i historijskog identiteta.

 STAV: Nedavno ste završili rad na projektu snimanja audiozapisa prijevoda Kur’ana.

REDŽIĆ: Riječ je o projektu “Kazivanje Kur’ana Časnog na bosanskom jeziku”, koji će uskoro, ako Bog da, biti promoviran ovdašnjoj i široj javnosti. U pitanju je govorenje Prijevoda Kur’ana Besima Korkuta (VIII izdanje) na specifičniji način transponiranja kur’anskog sadržaja do slušaoca i prvi put ženskim glasom u ovoj formi. Moj nijet je da doprinesem koliko zerru toj plemenitosti kazivanja vječnog i živog govora, objave koja neprekidno teče i pomno ispisuje ajete svjetla koje srca naša traže. Nijet je da se i ovako oslušne ta svekolika jedinstvena ljepota Riječi Uzvišenog Gospodara, koja nas vraća Istini i opominje na sedždu pokornosti i ljubavi.

Audiozapis je snimljen u studiju Biblioteke za slijepa i slabovida lica BiH. Izdavači su KZB “Preporod” i TV Hayat, a recenzenti prof. dr. Sanjin Kodrić, prof. dr. Džemaludin Latić i prof. dr. Elvir Musić. Projekt se realizira uz saglasnost Rijaseta Islamske zajednice u BiH.

STAV: Dio ste projekta ozvučivanja Bosanske akcenatske čitanke. Prije nekoliko dana počeo je drugi ciklus snimanja 100 kratkih književnih tekstova. Koji je značaj ovog projekta?

REDŽIĆ: Riječ je o projektu Instituta za jezik. S glumcem Mirzom Mušijom angažirana sam na interpretaciji i tzv. ozvučavanju 100 književnih tekstova iz BiH, a čiji je izbor sačinio dr. Jasmin Hodžić, koji je i autor projekta. Taj posao smo završili, a snimljeni materijal je u fazi preslušavanja i tehničke obrade. Mislim da će Bosanska akcenatska čitanka predstavljati vrijedan uradak namijenjen izučavanju bosanskog jezika, njegovanju jezičke tradicije i odnosa prema jeziku kojim govorimo, ali i ugodnog slušateljskog susreta s malim dijelom bogate, raznovrsne i višeslojne bošnjačke i bosanskohercegovačke književne tradicije.

STAV: Doktorirali ste na temi Politička komunikacija i demokratija u BiH od 1996. do 2006. godine. Do kakvih ste zaključaka došli? Kako se naša država sa skromnom demokratskom tradicijom “snašla” u periodu tranzicije?

REDŽIĆ: Bosna i Hercegovina je svojevremeno, kao i ostale zemlje na bivšem jugoslavenskom prostoru, pa i šire, činilo se, voljno i spremno zakoračila u proces demokratizacije. Taj proces započeo je uvođenjem višestranačja i održavanjem prvih demokratskih izbora u BiH 1990. godine. Agresijom na Bosnu i Hercegovinu, četverogodišnjim ratom, taj proces je zaustavljen, da bi nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma započeo proces uspostave mira i kakve-takve normalizacije stanja, uz snažno prisustvo i podršku međunarodne zajednice i njezino intenzivno nastojanje na nastavku tzv. demokratskih procesa u BiH. Iako nisu bili osigurani niti elementarni uvjeti, već u septembru 1996, a u organizaciji OSCE-a, održani su prvi postratni izbori, koji su imali samo legitimizirati postojeće politike, pa i one koje su bile u direktnoj službi agresorskih politika. Od tada do danas naša je društvena i politička zbilja formalno zaodjenuta “plaštom demokratije”, a svi procesi uokvireni dejtonskim teritorijalnim i etničkim razdjelnicama.

Ne može se reći da pomaka nije bilo, ali, prije svega, zahvaljujući angažmanu i nekad snažnom prisustvu međunarodne zajednice. Danas to nije slučaj. Fragmentirana domaća politička scena jeste arena u kojoj se kontinuirano vodi tek puka borba za vlast, a umornom, traumatiziranom i duboko podijeljenom bh. društvu adresiraju se uvijek iste ili slične poruke manje-više isprazne retorike. No, odgovornost počiva na svima podjednako. I na onima koji bivaju izabrani, ali i na onima koji biraju, ali se odgovornost kod nas, posebno politička, ne spominje. Kao što ne postoji politička volja za temeljnim postulatom politike: kompromisom koji će biti u korist zemlje, njezinog općeg dobra i građana čijom su voljom zadobili legitimitet vlasti. Ali, kod nas ni to “opće dobro” ne postoji.

Otud Bosna i Hercegovina već duže vrijeme “tapka” u mjestu i pred nama je dug i neizvjestan tranzicijski put. Ako se želi značajniji pomak i demokratski iskorak, taj put bi morao voditi prema evropskim integracijama, a uz neophodnu pomoć međunarodne zajednice. Oni koji vole Bosnu i Hercegovinu neće odustati i vjerujem da neće posustati, pogotovo kad znamo i svakodnevno vidimo da od svojih nakana neće odustati ni oni koji je ne vole. Blago rečeno.

 

PROČITAJTE I...

Provodite vrijeme u karantinu, osjećate zebnju, preplašeni ste za svoje i zdravlje svojih ukućana, a slušajući najave ekonomske krize, pitate se hoćete li ostati bez posla. Kašljete, preplašeno mjerite temperaturu, panično još jednom čitate popis simptoma, priviđa vam se intenzivna njega, gušenje... Žao nam je, nemamo puno riječi utjehe, svi smo u istom čamcu, u istom moru nevolja, ali BZK “Preporod” je u ovim teškim vremenima našao načina kako da podigne raspoloženje građanima

Česti su tekstovi u kojima nalazimo da su vjerske zajednice, umjesto da se bore protiv bolesti, pripisivale joj, svaka svoj, poseban smisao. Navodni muslimanski “fatalizam” tumačen je potrebom za molitvama i posebno rezigniranim prihvatanjem mučeništva. Baš takve tvrdnje Musa Ćazim Ćatić u časopisu Biser 1913. godine, prevođenjem teksta Temelji islamskog morala Ahmeda Naima o tretmanu zaraznih bolesti u islamu, potpuno je opovrgao. U uvodnom dijelu autor raspravlja o kada i kaderu, sudbini i slobodnoj volji, citirajući filozofske polemike i mišljenja filozofa, teozofa o toj temi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!