fbpx

STAV U NEW YORKU: Kakvi protesti, to je bila samo dobro organizirana pljačka

Zaprepastila me savršena organizacija te masovne pljačke. Svi su bili jednako odjeveni, prekrivenih lica i s torbama na leđima. Kretali su se u grupama koje su se ukrupnjavale po potrebi. Na strateškim pozicijama stajali su skauti. Oni su obavještavali ostale o kretanju policijskih vozila. Policija bi stigla na jednu tačku, a prodavnice su obijane na drugim mjestima

 

Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

Kada sam s roditeljima otišao na proteste ispred Skupštine Bosne i Hercegovine u aprilu 1992. godine, mislio sam da je to kraj, da više takve stvari neću gledati ni na TV-u, pogotovo da ću u njima učestvovati. Nisam mogao sanjati da bi mi se nešto slično moglo dogoditi u New Yorku, i to trideset godina poslije. Sinoć sam (1. juna) vidio nešto na šta sam, eto, morao čekati dok ne postanem mator čovjek. A sve to otvori oči, prodrma te iz uspavanosti, shvatiš gdje se nalaziš, gdje su granice društva u kojem živiš.

Bio sam očevidac nemilim događajima, a samo sam htio podržati opravdani bunt protiv policijske brutalnosti nad Afroamerikancima, kategorijom američkog stanovništva koja se nije izborila za ravnopravnost ni nakon toliko mnogo godina. Mislio sam da ću prisustvovati protestima, a ne organiziranoj pljački ogromnih razmjera.

Bio sam klinac kada se obdanište “Mladen Stojanović” (sadašnja zgrada Francuske ambasade u Sarajevu) zatvorilo zbog renoviranja. Stara građevina postala je neuvjetna. Mi, djeca, preskakali smo ogradu da bismo se igrali u velikom praznom bazenu i spuštali niz tobogane. U jednom momentu bilo nas je tu pedesetak. Najstariji među nama, Jota, nogom je provalio vrata koja su vodila u unutrašnjost obdaništa.

Nastao je pandemonij. Svako je grabio neku igračku, ja sam maznuo komplet dječiju saobraćajnu uniformu i izašao na ulicu sa znakom STOP da “uređujem saobraćaj”. Uspio sam zaustaviti kola iz kojih su mi se smijali i rekli da će na moj zahtjev sporije voziti.

Ubrzo su u obdanište počeli upadati odrasli i iznositi namještaj. Nije prošlo mnogo vremena kada je stigla milicija i svemu je došao kraj. Moment upada u obdanište ostao mi je urezan u pamćenje kao nešto ekstatično, zabranjeno, uzbudljivo i pobunjenički.

Tako su se sinoć vjerovatno osjećali mnogi momci i djevojke koji su upadali u nezaštićene prodavnice u srcu Manhattana. Policajaca nije bilo dovoljno da spriječe desetine hiljada dobro organiziranih “protestanata” koji su izašli ne da se bore za svoja prava nego da pljačkaju šta stignu i svete se za položaj u društvu u kojem se nalaze.

Zaprepastila me savršena organizacija masovne pljačke. Svi su bili jednako odjeveni, prekrivenih lica i s torbama na leđima. Kretali su se u grupama koje su se ukrupnjavale po potrebi. Na strateškim pozicijama stajali su skauti. Oni su obavještavali ostale o kretanju policijskih vozila. Policija bi stigla na jednu tačku, a prodavnice su obijane na drugim mjestima. Malo ko je vjerovao da je ovako nešto moguće, i to u srcu grada, pa zato radnje nisu zaštitili.

Cijeli sam dan gledao vijesti i kontao kako se to mene ne tiče i da ja s tim nemam ništa. Ali kako se bližila večer, tako sam postajao sve nervozniji, kopkalo me šta se zaista dešava jer sam davno naučio da se medijima počesto ne može vjerovati. Htio sam sve saznati iz prve ruke.

I prije sam išao na proteste za “Black Lives Matter”, ali to je izgledalo sasvim drugačije. Pošao sam prema Union Squareu, gdje se obično dešavaju protesti, ali ondje nije bilo mnogo svijeta. Išao sam dalje, prema Times Squareu, prateći dosta momaka i djevojaka koji su se u grupama kretali u istom smjeru. Međutim, ubrzo sam potpuno sam stigao do Times Squarea, na kojem osim mnogo policajaca nikoga drugog nije bilo.

Okrenuo sam se i pošao nazad prema Union Squareu. Nisam prošao ni par blokova kada sam primijetio komešanje velikog broja ljudi, urlike i trku. Našao sam se usred pandemonija u kojem je svako upadao kroz razbijene izloge i krao što je stigao. Ni u jednom se momentu nisam osjećao ugroženim, svi su gledali svoja posla, zauzeti onim zbog čega su tu došli. Stajao sam u nevjerici i posmatrao maskiranu omladinu kako provaljuje u sve u šta se provaliti moglo. Bilo je tu i sasvim nepotrebnog uništavanja javne imovine, stvari za koje su roditelji ovih klinaca krvavo plaćali porez. Umjesto u mirnim protestima, zatekao sam se u nečemu sasvim drugačijem.

Mučno je bilo posmatrati policiju kako nemoćno pokušava zaustaviti masovnu pljačku, iako je u svemu tome postojalo nešto naizgled oslobađajuće. Destrukcija ima svoju magnetičnu moć, društvo koje je izgrađeno na ko zna kakvom profitu prosto zove da bude preispitano od najnižih kategorija društva. Nisam to više mogao posmatrati i otišao sam kući. Na putu sam sreo dosta policajaca koji su se odlučili držati nekoliko ključnih tačaka, a ostalo prepustiti ljudskoj stihiji.

Jedina što me danas kopka jeste budućnost mladeži koja je sinoć tako slasno i zanosno pljačkala. Šta će oni govoriti svojoj djeci o događajima koji će jednog dana biti prepričavani? Hoće li se predstavljati kao heroji koji su digli glas protiv policijske represije ili će reći istinu, da su išli u najobičniju pljačku?

Ovom što se dešava ne vidi se kraj. I to usred najgore pandemije u Americi od španske groznice do danas, s više od 100.000 mrtvih. Kao da nije bilo dovoljno smrti i tragedije ovih dana. Ko zna kako će se ovo završiti, ko zna kako će Amerika izgledati nakon svega ovoga… Biti svjedok tome nije nimalo prijatno ma kako to “romantično” izgledalo za pedeset ili stotinu godina.

PROČITAJTE I...

Posmatrajući čitav taj neukusni, ali vrlo razotkrivajući performans, to pozorište sjenki i lutaka, to licemjerno pretvaranja i glumatanje, čini se da bi, umjesto rupa po zidovima, članovi frankenštajn koalicije prije trebali začepljivati zjapeće rupetine u vlastitom znanju, srcu i glavama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!