fbpx

“Starci“ trijumfiraju (1): Dylan i Young ostavili konkurenciju miljama iza sebe

Kada sam prije nekoliko dana banuo u londonski “Fopp” da nabavim nešto od “nove robe” i nakon dugog čekanja u koronarnom redu uletio unutra, dočekale su me dvije police na kojima su bili izloženi skoro svi važniji albumi Boba Dylana i Neila Younga – remasterizirani, s dodatnim komentarima na pločama. Izgleda da se svijet obrnuo naopako i da ovu neskrivenu svevremenu kvalitetu opet trijumfira

 

 

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Da bi nastao ovaj tekst, autor se morao upustiti u žestoku borbu, naime, trebalo je najprije doći do vlastitih primjeraka albuma (LP-ovi, CD-ovi, luksuzna izdanja etc.). Radnje s pločama, uključujući njemu najdražu – “Fopp” u centru Londona – tek su se otvarale, kritici su po novinama pisali hvalospjeve dobivajući svoje primjerke unaprijed u digitalnom izdanju, a ovaj je kritik bio i ostao ovisan o fizičkim izdanjima, mora u rukama držati nešto opipljivo, s točnim spiskom suradnika, s imenima studija u kojima se snimalo i datumima kada se snimalo, s tekstovima pjesama – reference, reference… I manijakalno je izrezivao euforične tekstove o pločama o kojima sada piše. Maksimalnih pet zvijezda ovdje i ondje – pa nisu valjda ti, među njima i neki od meni najdražih autora, pošemerili i iskazivali odanost veličinama koje su se u ova teška vremena javile novim diskografskim izdanjima. Nije moguće, tim prije što je većina dobacila skoro do osmog desetljeća življenja, a neki od njih i još više.

DYLANOLOZI MISLILI SVE JE APSOLVIRANO

Jah, znate da se Bob Dylan novim albumom Rough and Rowdy Ways javio nakon pauze od sedam godina (posljednji CD Tempest), mada u međuvremenu nije spavao na lovorikama – izdao je tri albuma covera na kojima je u svom stilu prepjevao neke vječne (američke) pjesme, poklonio se sjenama svojih prethodnika i suvremenika, vodio radijski program s emisijama u kojima je iskazivao enciklopedijsko poznavanje povijesti popularne glazbe i kulture uopće, sakupljao svoje koncertne snimke u bootleg seriji, a, uz to, bio na turneji koja nikada nije prestajala. I dobio Nobelovu nagradu za literaturu, kao prvi iz skupine do tada prezrenih pjevača zabavnih pjesmica.

Ali, ali, nije Dylan tek tako zaslužio status jednog od najvećih pjesnika Amerike – neki su ga čak, kao i ovu ploču, usporedili s najboljim od najboljih, Waltom Whitmanom – niti je spreman da jaše na krilima “bolje prošlosti”, on nam je ponudio kolekciju od deset pjesama prepunih referenci; kulturoloških, muzičkih, poetskih, političkih, ličnih. Godinu prije negoli će napuniti osamdeset godina, Dylan je sve samo ne spreman za “mirovinu”, on se ovdje ogoljuje do kosti, iznosi svoju utrobu na vidjelo, polemizira, prepun je aluzija, metafora, cinizma tako njemu svojstvenog, iskrene zabrinutosti za čovječanstvo, koje kao da plovi ka totalnom uništenju. Njegova je pjesnička, glazbena i izvođačka mašta u punom stvaralačkom pogonu, ovo se izdanje sluša, sluša i sluša. Dapače, ima onih koji će ga proglasiti remek‑djelom, jednim od najboljih u njegovoj dugogodišnjoj karijeri, trideset deveti po redu u opsežnoj mu diskografiji.

Dylanolozi, koji su mislili da su apsolvirali sve što se u vezi s ovim pjesnikom dalo apsolvirati, dobili su gradivo za koje će im sigurno biti potrebito nekoliko godina da sve njegove zamršene rime, stihove i aluzije dešifriraju. Samo nabrajanje ličnosti koje je spomenuo u pojedinim pjesmama i razlozi zašto su stavljeni u njih bilo bi dovoljno da ovaj tekst u potpunosti ispune, još kad tome dodamo reference na pojedine pjesme i izvođače… Što reći na to kad se sedamdesetdevetogodišnjak popne na prva mjesta rang-lista s obje strane Atlantika, a njegova se epska oda ubojstvu Johna Kennedyja, odmah nakon internetske objave koncem ožujka, vine na prvo mjesto singlova magazina Billboard, iako, gle čuda, traje više od šesnaest minuta?

LADY GAGA – BURANIJA

Dylana su slijedila još neka iznenađenja. Sve odreda oglasili su se “starci” da potvrde kako i u “zrelim godinama” mogu “iscijediti” sjajne ploče, a ne samo jahati na krilima prošlih uspjeha. Sedamdesetpetogodišnji kanadski kantautor Neil Young, kao i suputnik mu na singer‑songwriter sceni Dylan, ima iza sebe ogromnu arhivu. Kopajući po njoj, našao je snimke koje je radio na prijelazu iz 1974. na 1975. godinu, u vrijeme kad je snimao neke od svojih antologijskih izdanja, recimo Harvest, pa je od dvadeset pjesama izabrao dvanaest i stavio ih na ploču Homegrown. To je, nesumnjivo, Young u svom najboljem izdanju i nije jasno zašto su se ovi snimci uopće krili. Njegov bluesy-country rock naprosto zadivljuje i eto ti ga ovdje u Engleskoj na rang-listama najprodavanijih, gdje su zasjeli Dylan na vrhu, a ovaj žestoki Kanađanin na drugom mjestu. Ispod je buranija poput Lady Gage, Rite Ore i sličnih, mada i one imaju odlične albume, ne može se to poreći.

E, sad, Dylan i Young u najboljoj formi, ali što reći kad se javi osamdesetsedmogodišnja country ikona Willie Nelson s novom pločom First Rose of Spring, sedamdesetoj u njegovoj opsežnoj diskografiji koja se začela daleke 1962. godine nakon sjajne i nagrađivane Ride Me Back Home. Ovdje je u društvu sa svoja dva sina, Lucasom i Micaom, te producentom Buddyjem Cannonom, da bi prošarao poviješću popularne glazbe, countryja posebno, načinio nekoliko sjajnih covera u društvu s ekipom vrhunskih studijskih mačaka, ali i dodao dvije svoje nove pjesme. Sve otpjevano onim njegovim elegičnim glasom, s jecavim gitarama, nekako usporeno i suzdržano, s mnogo emocija. Ovoj ćemo se divnoj ploči i ovom umjetniku, koji kao da ne pokazuje znakove umora, vratiti u narednom broju Stava.

Među novijim albumima našlo se izdanje nešto mlađeg Paula Wellera (62 godine), koji i u solo karijeri, nakon “The Jama” i “Style Councila”, reda uspjeh za uspjehom, sada s CD/LP‑ijem On Sunset, koji ga prikazuje u nešto prigušenijoj, skoro bismo rekli baladerskoj, ispovjednoj formi.

I za konac nabrajanja, tu je jedan od ponajboljih američkih kantautora, onaj kojeg su drugi pjevači i autori voljeli iznad svega, jedan od istinskih predstavnika americane – John Prine, koji je umro u sedamdeset trećoj godini u travnju, zaražen virusom korona. Posthumno je predstavljen njegov sjajni album I Remember Everything, kojim je potvrdio status samozatajnog, ali cijenjenog autora i izvođača, jednog od najboljih iz pozadine.

Vratimo se Bobu Dylanu. On pjeva umornim glasom, skoro parlando, nekad se okrećući kao bluesu (prekrasna posveta velikanu bluesa Jimmyju Reedu), u drugim je pjesmama samokritičan i ciničan, onda se obraća svojim prethodnicima i ikonama američke kulture, citira ovdje i ondje, podržan ekonomično usnom harmonikom, gitarama, harmonikom, klavirskim dionicama, diskretnim gudačima i povremeno vokalnim zborom. Dylan se čita ovako i onako: nikad istina nije na pladnju, uvijek sakrivena iza iluzija, bogatih metafora i poetskih figura, kao u pjesmi False Prophet ili u onoj koja otvara album I Contain Multitudes; svoja poetska načela iznosi u My Own Version of You i u prekrasnoj ljubavnoj baladi I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You; u Black Rider pjeva o odlasku i o smrti.

U ovih deset pjesama Dylan kao da je sažeo sve što je dosad radio, sve te emocije, sva sjećanja, sve ljubavi, strahove, gorka upozorenja, oslanjanja na stupove američke kulture i istodobno odmak od njih, ili samo dijalog s onim što su za sobom ostavile njene ikone – od Elvisa Presleya do Allena Ginsberga, od Marilyn Monroe do Jacka Kerouaca, od Jimmyja Reeda do Edgara Allena Poea, Freuda i Marxa također, ekstrovertnog zabavljača Liberacea pa nadalje.

Hommage Johnu Kennedyju ostavljen je za drugi CD izdvojen kao neka inkantacija svemu zlom što je za nama i svemu čemu se uopće možemo nadati. Škrta instrumentalna pozadina i njegov mrmljajući glas okvir su koji djeluje zastrašujuće makabrično, i upozoravajuće, i toplo u isto vrijeme.

KAD SI YOUNG, UVIJEK SI MLAD

Neil Young, kako rekosmo, oglasio se objavivši nešto od pjesama nastajalih sredinom sedamdesetih, u vrijeme nekih od njegovih remek-djela poput Tempest, On The Beach, Tonight’s the Night. Bio je tada u emocionalnoj vezi s glumicom Carrie Snodgress, a veza je pukla i Young nije imao snage pjesme pustiti u javnost. Sada, nakon 45 godina ležanja u frižideru, evo ga pred nama – sjajan izbor nekih od pjesama koje kao da samo potvrđuju koliko je vitalan bio ovaj autor, ali i koliko danas ima što kazati. U društvu s nekoliko studijskih glazbenika, samo s gitarom, usnom harmonikom, obvezatnim klavirom, povremeno u društvu s drugim veličinama americane, poput Robbieja Robersona i Levona Helma iz “Banda”, ili nepojamno prekrasne Emmylou Harris, koja svoj umilni glas dodaje u završnoj pjesmi Star of Bethlehem.

Little Wing intimna je ispovijest koja ga pokazuje ne kao mačo‑muškarca nego osjećajnu i ranjivu osobu, naslovna Homegrown nosi zanimljiv riff i sjajan refren, te slide gitaru Bena Keitha, koji mu je bio najvažniji pobočnik na ovom projektu. Florida je tek recitativ Neilov i Benov, Kansas je snimio sam uz gitaru i usnu harmoniku, a u potresnoj pjesmi Mexico prati sam sebe na klaviru, pokazuje svoje divljenja spram jazza i kompleksnih melodija. Ima ovdje i praznih mjesta, ali i nešto od ponajboljeg od Neila Younga, onog koji u svojim pjesmama nosi i ljubav i ljutnju u isto vrijeme, uvijek intrigantnog i spremnog na stvaralačku avanturu. Čekamo s nestrpljenjem njegov novi studijski rad koji već neko vrijeme najavljuje.

U narednom broju Stava obrađujemo detaljno nove radove Paula Wellera i Willieja Nelsona te posthumni album Johna Prinea, svaki za sebe već opjevan i nagrađen hvalospjevima stručne kritike, ali i publike, kojoj činjenica da su u glazbu stvarali “starci” uopće ne smeta da uživa naveliko u nečemu što bi se moglo nazvati “juvenilnošću” bez granica.

Kada sam prije nekoliko dana banuo u “Fopp” da nabavim nešto od “nove robe” i nakon dugog čekanja u koronarnom redu uletio unutra, dočekale su me dvije police na kojima su bili izloženi skoro svi važniji albumi Boba Dylana i Neila Younga – remasterizirani, s dodatnim komentarima na pločama. Izgleda da se svijet obrnuo naopako i da ovu neskrivenu svevremenu kvalitetu opet trijumfira. Makar bili u godinama od šezdeset pa naviše!

Kako recentno saznajemo, neuništivi Stjepan Jimmy Stanić je, iako je prebacio devedeset godina, u studijima i s negdanjim Livnjakom, dirigentom, aranžerom i bubnjarom Josipom Cvitanovićem realizira novi album, a nedavno se nakon stanovite pauze javila i Gabrijela Gabby Novak snimivši jednu pjesmu mlađahnog Fedora Boića u suradnji s gitaristom Antom Gelom. Odmah je bila kandidirana za nagradu “Porin”. A ona je prije koji dan napunila 84 časne godine. I nema namjeru da prestane nastupati.

 

 

PROČITAJTE I...

Odakle je on?”, pitaju ashabi, a Poslanik im odgovori: “Iz Karena.” “Je li te vidio?”, upitaše, a Poslanik kaže: “Očima nije.” Oni kažu: “Čudnovato, toliko te voli, a nijednom nije došao da te vidi”, a Poslanik im objasni: “Za to postoje dva razloga: prvi je njegov duhovni hal, duhovno stanje, a drugo, ima majku koja je slijepa, pa onda on po danu čuva tuđe deve i time hrani majku i sebe.” Tada Ebu Bekr Es-Siddik, r. t. a., upita: “Ya Resulallah, hoćemo li ga mi vidjeti?”, a Poslanik mu odgovori: “Ti nećeš, ali će ga vidjeti Omer i Alija. On je kosmat čovjek i na leđima i na dlanu ima jedan bijeli biljeg veličine dirhema, novčića. To nije lepra i nema veze s bolešću. Pa, kada ga prepoznate, onda mu prenesite selam od mene i recite da čini dovu za moj ummet”

“Konstantno negiranje Bosne i Hercegovine kao države i nas Bošnjaka kao posebnog naroda nagnalo me je da se aktivno uključim u raskrinkavanje teza o Bosni i Hercegovini kao komunističkoj tvorevini i o Bošnjacima kao narodu koji je nastao u 'Holiday Innu' u Sarajevu 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!