fbpx

Starac obolio od Alzheimera mislio je da svi njemu aplaudiraju dok svira; sada je zaista postao zvijezda

Alzheimerova bolest je okrutna prema članovima porodice, ali ima jednu prekrasnu osobinu: ljudi koji od nje obole zaboravljaju loše vijesti. Teresa nije svjesna situacije, iako zaprepašteno gleda u Tamaru koja sada nosi masku. Hermann razumije šta se događa.

Hermann Schreiber i njegova supruga Teresa Domínguez više ne mogu komunicirati. Ona je davno zaboravila njemački jezik koji je naučila kad je emigrirala u tu zemlju kako bi zaradila za život nakon što je postala udovica, a Hermannu je sve teže pamtiti riječi na maternjem jeziku žene u koju se zaljubio u toj njemačkoj tvornici.

Upoznali su se i nakon Njemačke došli živjeti u Španiju, u grad Vigo.

Hermann i Teresa žive u braku dvostruko pogođeni okrutnom bolešću: Alzheimerovom bolešću. Hermannu je dijagnosticirana prije pet godina. Kada je prije njega Teresa oboljela, on joj je svirao usnu haromoniku kako bi ju je oraspoložio. Onda je stigla epidemija Covid-19 i naložena je svima izolacija. U večernjim satima ljudi su izlazili na balkone i terase i aplauzom pozdravljali napore medicinskih radnika u borbi protiv bolesti. Na terasu je izlazio i Hermann i svirao.

Hermann nije shvatao zašto ne smije vani pa mu je njihova njegovateljica Tamara Sayar, kako bi ga smirila, jednog dana kazala da ljudi na balkonima ustvari aplaudiraju njemu i njegovim “koncertima”. Ono što je počelo kao nevina laž postalo je stvarnost: nakon videa koji je snimila Tamara u kojem se Hermann smješka i maše ljudima nakon što je odsvirao svoju dionicu a koji je postao viralan, sada svi znaju za Hermanna. I zaista mu skandiraju svako veče.

„U ponedjeljak je bio vrlo uzbuđen. Ponekad mu se to dogodi. Pitao me je da li može pjevati, sada razmišljamo o repertoaru”, ispričala je Tamara, samohrana majka koja ostavi kući svoju desetogodišnju djevojčicu da bi se pobrinula za Hermanna i Teresu. “Djeca, poput Hermanna i Terese, i ne znaju toliko o tome što se događa oko nas”

Alzheimerova bolest je okrutna prema članovima porodice, ali ima jednu prekrasnu osobinu: ljudi koji od nje obole zaboravljaju loše vijesti. Teresa nije svjesna situacije, iako zaprepašteno gleda u Tamaru koja sada nosi masku. Hermann razumije šta se događa.

“Malo mu je dosadno, mada ni prije toga nije imao sjajan društveni život. Izlazili smo kupiti kruh, prošetati se na suncu, a dva puta sedmično išla sam sa njim u dnevni centar”, objašnjava njegovateljica.

Harmoniku je nosio svuda sa sobom i prije no što je obolio. “Radio je u tvornici u Kini i kaže da su Kinezi voljeli slušati kako svira. Sada se Hermann jako ljuti na njih, jer kaže da jedu rijetke životinje.”

Udruženje rodbine bolesnika s Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama upozorava da ih zatočenje dezorijentira još više. Zato je Tamara improvizirala neke domaće zadatke. Voli snimati albume i prikazivati ​​fotografije svojih putovanja s Teresom.

Kada se ne razumiju, jer Hermann govori samo na maternjem jeziku, komuniciraju rukama, gestikulacijom i ljubavlju. Tamara je napravila plakat na njemačkom jeziku kako bi ga podsjetila da pere ruke. Ponekad zaboravlja, a ponekad to čini nekoliko puta zaredom kako bi pokazao da je ispoštovao ono što mu je kazala njegovateljica.

 

PROČITAJTE I...

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

Da li je potrebno i spominjati da je Mazalica aktivno litijašio po Crnoj Gori, “branio” tamošnje srpske “svetinje”, borio se junački protiv “milogoraca” te, po vlastitim riječima, “osjećao nacionalni romantizam”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!