Šta Vučić “duguje” Sandžaku

Tokom izborne kampanje za predsjedničke izbore 2017. godine građanima Sandžaka Vučić i njegovi saradnici obećavali su nove puteve, domove zdravlja, industrijske zone, fabrike... Dvije godine nakon izbora, od obećanog nema ni trafostanice u Tutinu. Sve na kraju “plaćeno” transfernim “infuzijama” na kraju godine. Umjesto rješenja statusnih pitanja, nove negacije jezika, tradicije, kulture, identiteta Bošnjaka

 

Piše: Muhedin FIJULJANIN

Na predsjedničkim izborima u Srbiji 2. aprila 2017. godine kandidat Srpske napredne stranke i tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić dobio je 55,08 posto glasova izašlih i u prvom krugu izdejstvovao svoj prvi predsjednički mandat. Značajan doprinos takvoj uvjerljivoj Vučićevoj pobjedi dali su glasači iz Sandžaka, njih skoro 75 hiljada, među kojima i četrdesetak i više hiljada Bošnjaka. Nevjerovatnih preko 70 posto glasova (po svim analizama, ne i stvarne podrške) Vučić je dobio u bošnjački većinskom Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, u kojoj je na izbore “izašlo” nikad zabilježenih oko 63 posto ukupno upisanih birača.

Dvije i nešto više godine nakon izbora, Bošnjaci, isto kao i Srbi, u Sandžaku pokušavaju sabrati utiske i izmjeriti rezultate visoke “izlaznosti” i ogromne “podrške” aktualnom srpskom predsjedniku i njegovoj vladi iz ovog dijela Srbije.

Šta je građanima (rukovodstvima lokalnih samouprava) Sandžaka u izbornoj kampanji obećao Aleksandar Vučić, ovih dana podsjetio je sam on na ceremoniji ponovnog otvaranja Aerodroma “Morava” u Lađevcima kod Kraljeva, kao i njegova “desna ruka”, aktualna potpredsjednica Vlade i ministrica građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović prilikom dodjele ključeva nekoliko kuća romskim porodicama u naselju Blaževo kod Novog Pazara i razgovora s čelnicima Novog Pazara, Tutina i Sjenice.

Na skromnom vidovdanskom okupljanju u Lađevcima, govorom “ni uzmi, ni ostavi”, predsjednik Srbije poručio je da će Vlada Srbije i srpska država istrajati u odbrani Kosova i neće dozvoliti nikakav novi egzodus Srba s tog područja. U svom, kako ga je sam nazvao, “neistorijskom” govoru Vučić je kazao i to da Srbija, na drugoj strani, danas mora da bira “ne aplauze, već rad, autoputeve, nove fabrike, budućnost”.

Iako su se pozivu za prisustvo ceremoniji otvaranja aerodroma (nećemo reći svečanosti obilježavanja Vidovdana i 631. godišnjice Boja na Kosovu) uredno odazvali predstavnici svih sandžačkih lokalnih samouprava, u Vučićevom govoru niko od njih nije, međutim, mogao čuti ništa od onoga što im je u predizbornoj predsjedničkoj kampanji prije nešto više od dvije godine sam Vučić obećao. U nabrajanju značajnijih projekata predsjednik Srbije tom prilikom nije spomenuo ni aerodrom kod Sjenice, ni autoput preko Pešteri, ni puteve od Novog Pazara prema Sjenici i Tutini, ni bilo kakav drugi značajniji privredni (da ne kažemo kapitalni) iliti infrastrukturni projekt “budućnosti” u ovom dijelu zemlje. Umjesto njih, “zatečeni” predstavnici Novog Pazara i drugih sandžačkih gradova imali su priliku čuti kako će aktualna vlast način da Srbija ide dalje “ukorak sa svijetom” tražiti preko aerodroma u Ponikvama, kao i onog u Boru (ili između Bora i Zaječara) i slično.

Ističući da Srbi, bez obzira na to gdje i u kojoj državi u regiji žive, pripadaju istom narodu i istoj crkvi, govore istim srpskim jezikom i imaju istu tradiciju i kulturu, Vučić je iz Lađevaca poručio da srpska djeca moraju dobro znati šta se dogodilo, kako u Jasenovcu, Jadovnu i Prebilovcima, tako i na Solunskom frontu, kao i u sukobima tokom 90-tih godina. Da li je nedavni zaključak Programskog savjeta RTS-a, kojim se negira bosanski jezik i odbija zahtjev Bošnjačkog nacionalnog vijeća kao najvišeg predstavničkog tijela bošnjačkog naroda u Srbiji o formiranju redakcije na bosanskom jeziku pri toj medijskoj kući, zvanična poruka Bošnjacima u ovoj zemlji o njihovom statusu, jeziku, tradiciji, kulturi, identitetu, niko još ne kaže ništa. Da li je, isto tako, i konstantno negiranje genocida u Srebrenici poruka da bošnjačka djeca u Srbiji, isto kao i njihovi vršnjaci srpske nacionalnosti, ne mogu imati mogućnost da znaju šta se dogodilo njihovim sunarodnjacima u njoj i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao i u pribojskim selima i na Pešteru tokom 90-tih godina prošlog stoljeća, ostaje, također, (ne)jasno.

Drugo podsjećanje na “dug” Beograda prema Sandžaku iz vremena predsjedničkih izbora 2017. godine građanima, a prije svega Bošnjacima, Sandžaka pružila je potpredsjednica Vlade Srbije i aktualna ministrica građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture Zorana Mihajlović. Umjesto otvaranja radova na putevima Novi Pazar – Tutin ili Novi Pazar – Sjenica, Mihajlovićeva je u Novi Pazar početkom ovog mjeseca stigla samo s ključevima nekoliko kuća za romske porodice u Blaževu kod Novog Pazara.

Na sastanku s čelnicima Novog Pazara, Tutina i Sjenice ona je pokušala uvjeriti sve da će tzv. rehabilitacija puta Novi Pazar – Tutin krenuti u augustu (septembru) mjesecu ove godine, a da su radovi na ostalim putevima (Novi Pazar – Sjenica i autoput preko Peštera) još u fazi izrade “tehničke dokumentacije”. O ostalim obećanjima (gasovodu, kliničkom centru, slobodnoj industrijskoj zoni na Pešteru, fabrikama, trafostanicama i ostalom) iz izborne kampanje kao da je sve bilo sramota i spomenuti ih.

Kada se, dvije godine nakon izbora, sve “karte stave na stol”, ono što su građani Sandžaka, Bošnjaci prije svega, od svog “izglasavanja” Vučića dobili svodi se, ipak, tek na transferne “infuzije” na kraju godine, kada se iz budžeta države u poprilično šuplje općinske kase slije od jedne do nekoliko stotina hiljada eura. O ispunjenju ostalih predizbornih obećanja i realizaciji kapitalnih i drugih projekata koji su trebali preporoditi ovaj kraj i pružiti nadu u bolju “budućnost” može se i dalje samo još pričati.

PROČITAJTE I...

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

U dopisu upućenom predsjedniku Preporoda Čapljine gradonačelnik Vidić je sugerirao da se koncert održi u kino sali hotela Mogorjelo koja ni prostorno ni kapacitetom ne odgovara potrebama koncerta. Uz odluku da se koncert ne može održati ispred Osnovne škole Vidić je naglasio kako Općina ne može garantirati sigurnost učesnicima programa zbog, kako to stoji u dopisu, gustog saobraćaja. Više je već očigledno da je ovakvim izgovorima Vidić neutralizirao bilo kakvu pomisao na dobru volju jer regulisanje saobraćaja i obezbjeđenje javnih skupova nije u njegovoj nadležnosti već nadležnosti Policijske Uprave.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!