Šta učiniti da Drina više nikada ne bude krvava

Ma kako neko na to gledao, najvažniji razlog opstanka Bosne i Hercegovine u njenim granicama bila je Armija RBiH. Bosna i Hercegovina država je s rokom trajanja ako ne postoje jake autentične i autohtone oružane snage patriota koje mogu garantirati njenu cjelovitost i suverenitet

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

“Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina!” Ovakvi ratnohuškački i zloslutni stihovi ispjevani uz dobro poznati jednolični i sumorni ton gusli, možda više od svih do sada napisanih članaka, govore zašto je Ravnogorski četnički pokret (RČP) duboko zločinačka i krajnje ekstremistička organizacija i koliko je zaista opasno što se ona normalizirala kao neko haman pa folklorno udruženje. Krajnja zločinačka provokativnost ovog krvožednog četničkog pira dodatno je pojačana činjenicom da se on svake godine izvodi u nekad većinski bošnjačkom Višegradu, gradu na Drini čiji su bošnjački starosjedioci danas, nakon dva genocida izvedena upravo od četničko-velikosrpskih snaga, svedeni na obespravljenu manjinu.

Treba li posebno spominjati da su ove četničko-velikosrpske koračnice i koljačnice upućene ne samo njima nego i svim Bošnjacima koji još žive na širem prostoru Drine jer je “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminiranje Drine kao granice između srpskih država” bio i ostao jedan od strateških i za sada neispunjenih ciljeva velikosrpske politike?

Iako je ovaj četnički bal vampira redovan događaj skoro dvije decenije, zanimljivo je da je ove godine izazvao burnije i brojnije reakcije nego što je to prije bio slučaj. Oglasile su se gotovo sve stranke s bošnjačke političke scene, počev od SDA, koja je oštro poručila da će, “ukoliko Tužilaštvo BiH, ali i entitetske vlasti RS-a i lokalne vlasti u Višegradu, ne poduzmu ništa u kažnjavanju organizatora četničkog divljanja i zabrani svih budućih sličnih skupova”, njih smatrati “saučesnicima u prijetnjama koje se upućuju Bošnjacima” i shodno tome će se odnositi prema njima, preko SBB-a, čiji je lider Radončić, za njega jako neobično i neuobičajeno, čvrsto saopćio da je “okupljanje sljedbenika fašističkih ideja i kvislinškog četničkog pokreta prilagođeno strateškim i taktičkim interesima velikosrpskog projekta”, pa do NiP-ovaca, koji su iskoristili priliku da se patriotski akreditiraju i poprave svoj izuzetno narušeni imidž zamijenivši rugalicu svojih pristalica “Eto četnika niz Vraca”, a koju su koristili da se ismijavaju s nacionalnom politikom, porukom da “pjevanje četničkih pjesama u kojima se prijeti silaskom četnika sa planina i novim ‘krvavim Drinama’ nisu nikakva koreografija i bezazleno okupljanje dokonih”.

Osuđujućim saopćenjima oglasili su se DF i GS, ali i druge stranke ljevice poput NS-a i SDP-a. U Našoj stranci ipak nisu mogli odoljeti sitnom politikantstvu pa su ustvrdili da su oni prije dvije godine u Parlamentu FBiH pokušali progurati zakon o zabrani, ali da su navodno “taj zakon SDA i HDZ uklonili iz procedure”, valjda zaboravljajući da u FBiH postoji zakon koji zabranjuje negiranje genocida i ratnih zločina a da se četnici okupljaju na prostoru manjeg entiteta. Iz SDP-a su, pak, ispucavali parole kako je “Bosna i Hercegovine preživjela i nadživjela sve nasrtaje na njen suverenitet i njen historijski multietnički karakter, dok su zagovornici politika mržnje i podjela redovno završavali na smetljištu istorije”, zanemarujući činjenicu da suverene Bosne i Hercegovine, ali i multietničnosti ima samo na prostorima koje je odbranila Armija RBiH, dok zagovornici mržnje i podjela, nažalost, nisu na smetljištu historije, nego slobodno guslaju i arlauču usred Višegrada.

Upravo je takvo odbijanje prihvatanje realnosti današnje Bosne i Hercegovine, koje je u slučaju SDP-a sasvim hinjeno i u političkoj funkciji, ono što je karakteristično i za reakcije šire javnosti. Tu se moglo čuti svega, od fantastičnih negodovanja zašto OSBiH ili policija iz Federacije ne hapsi četnike, preko nešto razumnijih, ali svejedno beskorisnih poziva da međunarodna zajednica, OHR, visoki predstavnik i EUFOR nešto učine, pa do sasvim opravdanih poziva da Ministarstvo sigurnosti i SIPA djeluju u skladu sa svojim mandatom. No, pogledajmo kakva je zaista realnost.

Kao što je valjda svakom poznato, policija Federacije BiH ne može djelovati u manjem entitetu, a OSBiH nemaju mandat niti misiju da bilo koga hapse. Snage EUFORA svedene su na najniži mogući nivo, a ne postoji niti bilo kakva volja kod predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da bilo čime krupnijim osim osuda utječu na dešavanja. Da li je potrebno i spominjati kako je iluzorno očekivati od vlasti, policije i snaga sigurnosti manjeg entiteta da bilo šta poduzmu u ovom slučaju, jer su prepune simpatizera i poštovalaca Ravnogorskog četničkog pokreta.

To sve skupa kao jedine realne aktere ostavlja Ministarstvo sigurnosti BiH, SIPU i Graničnu policiju BiH. Dragan Mektić, kao aktuelni ministar sigurnosti, već je p(r)ozvan od DF-a da djeluje i uhapsi četnike koji na svojim skupovima šire govor mržnje ili da im se pridruži. Sam Mektić, inače vrlo glasan i kočoperan u nekim drugim slučajevima, osim osude ovog događaja, nije uradio ništa konkretno već se predstavio praktično nemoćnim i ovaj vrući krompir proslijedio dalje, ustvrdivši da je osnovni problem u Ministarstvu pravde, koje je odobrilo RČP-u da se registrira kao udruženje građana, te je pozvao Tužilaštvo BiH, kojem će navodno biti dostavljen izvještaj, ali i policijske agencije, da djeluje.

U Ministarstvu pravde, pak, tvrde kako u njihovom registru nema RČP-a kao takvog, ali da ima čak šesnaest četničkih udruženja koja svoj legalitet crpe iz rješenja sudova u manjem entitetu u kojem su uspjeli izvršiti registraciju.

Oglasili su se iz Granične policije BiH izjavom da pitanja u vezi s održavanjem ovog četničkog skupa u Višegradu nisu u njihovoj već u nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Tužilaštvo BiH, koje je, zahvaljujući ponajprije Fahrudinu Radončiću, pod čvrstom kontrolom osovine Dodik-Čović, kao i obično, uspješno ignorira ne samo ratne zločine nad Bošnjacima nego i bilo kakve prijetnje upućene Bošnjacima, a kakve su se mogle čuti u Višegradu. I tako se krug zatvara i stvarna slika današnje postdejtonske Bosne i Hercegovine i njenih kapaciteta da zaštiti sebe i jedan od svojih naroda postaje jasnija.

Ipak, da sve nije baš toliko crno, pokazuje nekoliko informacija dobijenih iz provjerenih i povjerljivih izvora. Izgleda da većina četnika okupljenih u Višegradu dolazi iz Srbije i da je svake godine sve manji broj lokalnih Srba koji im se pridružuju – tek ih je nekoliko procenata. Da srbijanski četnici ipak nisu toliko sigurni u svojoj drskosti, pokazuje i to da granicu prelaze u “civilkama”, s uniformama u torbama, krijući svoju specifičnu ikonografiju. Primjetno je i da opada broj publike koja prisustvuje ovakvim događajima i da je sve manje zainteresiranih gledalaca i posmatrača. Čak je i portparol SNSD-a Radovan Kovačević izjavio kako ga je “sramota činjenice da se u mojoj državi, Republici Srpskoj, postrojavaju bilo kakvi četnici”, naravno, iskoristivši priliku da, kada već osuđuje četnike, onda barem manji bosanskohercegovački entitet nazove državom.

Čini se da specifična, ali tradicionalna četnička estetika i ikonografija, duge brade, kame za pojasevima i crne uniforme, dobrom dijelu Srba danas počinju izazivati neprijatnost jer, prema vanjskom svijetu, četnički pokret predstavlja skoro identičnim jednom drugom terorističkom pokretu, a takve vrste analogija odmažu velikosrpskom cilju da se predstavi civiliziranim braniteljem hrišćanskih vrijednosti.

S druge strane, mora se reći da su način glasanja i zavijanja pokazani na četničkom skupu u Višegradu (to se muzikom ne može nazvati) te poruke o paklu i krvavim rijekama redovna stvar na prostoru manjeg entiteta. One se mogu čuti često, najčešće subotom po srpskim svadbama, pogotovo u blizini povratničkih sredina. Katarza u tom smislu nešto je što se može očekivati zaista tek u dalekoj budućnosti.

U kontekst ovakvih dešavanja, bolje rečeno izrečenih prijetnji i njihove moguće realizacije, pogotovo u pogledu usporenih i mlitavih reakcija odgovornih institucija na sami događaj, možemo staviti i nedavno pokrenutu ideju o jačanju kapaciteta za odbranu i zaštitu kroz povratak vojnog roka, ili trenutno realniju opciju uvođenja predvojničke obuke. Iako su, sasvim očekivano, kojekakvi samoprozvani eksperti i diletanti čija ekspertiza ne ide dalje od žargona kojim pokušavaju impresionirati laike ovakvu ideju Bakira Izetbetovića dočekali na nož, upravo ovakve prijetnje pokazuju da je riječ o dobrodošloj inicijativi čiju bi provedbu trebalo i ubrzati, ali i da bi se trebalo početi razmišljati o daljnjim i krupnijim koracima. Naprimjer, kada je prvi glavnokomandujući pakistanske vojske i drugi predsjednik Pakistana Ejub Han pravio ličnu procjenu situacije stanja u kojem se tadašnji tek nastali Pakistan nalazio, zaključio je da jedini način da novonastala država preživi i da se sačuva od pretenzija daleko jačeg i većeg susjeda – Indije – taj da uspostavi dobro obučenu, dobro opremljenu i dobro vođenu armiju, te da se zatim, dok je to u interesu Pakistana, priključi zapadnim paktovima kakvi su bili CENTO ili SEATO.

Svrha ova digresije jeste isticanje činjenica da je, ma kako neko na to gledao, najvažniji razlog opstanka Bosne i Hercegovine u njenim granicama bila Armija RBiH. Bosna i Hercegovina država je s rokom trajanja ako ne postoje jake autentične i autohtone oružane snage patriota koje mogu garantirati njenu cjelovitost i suverenitet. Nisu bitna forma i način na koje će one biti organizirane (dobrovoljačke milicije, nacionalna garda, rezervni sastavi policije, žandarmerija), niti nivo (kantoni, entitet, država) – to ponajviše ovisi od trenutnih mogućnosti, resursa, a naročito političkog i vanjskopolitičkog trenutka. Bitno je da takve snage postoje u dovoljno velikom broju i da imaju odgovarajuće kapacitete. Bošnjaci se više nikada ne smiju zateći u situaciji u kojoj nemaju dovoljno niti sredstava niti mogućnosti da zaštite sebe i državu od krvožednih zločinaca koji najavljuju da će opet sići s planina da našom krvlju boje naše rijeke.

 

PROČITAJTE I...

U operaciji “Ratweek – Nedelja pacova” cilj napada u Sarajevu bila je pretovarna željeznička stanica “Alipašin most”, važno željezničko čvorište, pri čemu je 8. septembra 1944. godine stradao logor s mnogim njegovim žiteljima, najvećim dijelom bošnjačkim izbjeglicama iz istočne Bosne. Broj ukopanih u zajedničkoj grobnici bio je približno 200, dok se za 66 navodi da su izgorjeli, kao i da je jedan broj ljudi raznesen u eksploziji

Sva ta fantastična lutanja pojedinih intelektualaca ne bi bila toliko problematična da ne nanose štetu Bošnjacima, i to prije svega jer se promoviraju s bošnjačkih pozicija, od osoba koje se već decenijama kreću u institucijama tipa Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca ili Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Svako ima pravo na svoje zablude, ali je krajnje skandalozno kad ih pokušava legitimizirati s pozicije autoriteta koji je tu gdje jeste upravo zato da bi spriječio takve zablude.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!