Šta je “politički islam”: Političko organiziranje neodvojivo je od islama

Povodom četrdesete godišnjice od Islamske revolucije u Iranu donosimo tekst o “političkom islamu”, islamskom pokretu ili islamizmu. Ovi pojmovi ne označavaju period prvih islamskih društava i hilafeta, već uglavnom procese političkog aktivizma na temeljima islama od 19. stoljeća do danas. Sintagma “politički islam” koristi se kako bi se opisale divergentne, nerijetko suprotstavljene ideološke platforme koje u svom programu sadrže islamske vrijednosti

 

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Gotovo je nemoguće promišljati islam izvan političkih kategorija. Od preseljenja Muhammeda, a. s., i ashaba iz Meke u Medinu i uspostave prve islamske države, muslimani su se nastojali organizirati kroz državu koja bi bila garant njihovog biološkog i duhovnog opstanka, a koja bi bila uređena na principima Kur’ana. Stoga je islam inherentno politička vjera, kako to primjećuje oksfordski profesor Shabbir Akhtar, za razliku od kršćanstva, koje je više etička nego politička vjera. Naravno, to ne znači da se islam ne bavi etikom u mjeri u kojoj se bavi kršćanstvo, već da, za razliku od kršćanstva, u svom poslanju računa na državu kao garant društvene etičnosti.

Islamska država opstojala je kroz formu hilafeta sve do 1924. godine, s tim da je u određenim periodima islamski svijet bio istovremeno pod vlašću nekoliko različitih halifa. Ukidanjem Osmanskog hilafeta prekinut je kontinuitet specifičnog državnog uređenja u kojem je islam imao presudno važnu ulogu. Upravo u tom vremenu rađaju se i neki od najvažnijih reformističkih pokreta utemeljenih na ideji da je islamska društva nužno reformirati. Međutim, i prije nego je hilafet nestao, brojna islamska društva bila su kolonizirana, što je utjecalo na formiranje otpora krajem 18, tokom 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća, pri čemu je islam igrao presudnu ulogu kohezivnog faktora tih društava.

OTPOR KOLONIJALIZMU

Početkom 17. stoljeća otpočeo je prodor evropskih kolonijalnih sila u muslimanske zemlje. Proces političkog, kulturnog i ekonomskom potčinjavanja dostigao je vrhunac krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada su na ogromnom prostoru Bliskog i Srednjeg istoka, Indonezije i Centralne Azije ostale samo tri međunarodno priznate muslimanske države: Osmansko carstvo, Perzija i Afganistan. Imperijalizam evropskih kolonijalnih sila bio je obilježen ne samo težnjom za otvorenom političkom i ekonomskom dominacijom već i degradacijom vjerskih i kulturnih paradigmi islamskog svijeta.

Kao odgovor na dominaciju evropskih kolonizatora, u različitim krajevima muslimanskog svijeta javili su se reformistički pokreti koji su pozivali povratku islamskim vrijednostima kao modelu kolonijalnog otpora.

Prvi značajniji otpor kolonizatorima u islamskih zemljama pružila su sufijska bratstva. El-Hajj Umar Tall, šejh tidžanijskog tarikata, predvodio je otpor francuskom kolonizatoru u zapadnoj Africi, u današnjoj Gvineji i Maliju. Usman dan Fodio, pripadnik kadirijskog tarikata, predvodio je krajem 18. stoljeća otpor britanskom kolonijalizmu i organizirao muslimane Senegala, Malija, Čada, Srednjoafričke Republike i Sudana u poseban halifat, nazvan Sokoto, koji je opstao skoro cijelo stoljeće. U Alžiru je dugogodišnji otpor francuskom kolonizatoru predvodio Emir Abdulkadir Džezairi, šejh kadirijskog tarikata. Imam Šamil Dagestani, šejh nakšibendijskog tarikata, predvodio je četvrt stoljeća otpor ruskom imperijalnom okupatoru na Kavkazu, uspjevši ujediniti međusobno zaraćena plemena kavkaskih muslimana i ukinuti krvnu osvetu. Omer Muhtar, šejh senusijskog tarikata, organizirao je i skoro dvadeset godina vodio pokret otpora italijanskoj okupaciji Libije, sve dok nije uhapšen i javno obješen 1931. godine.

Ovo su neki od najznačajnijih pokreta otpora koji su djelovali u vrijeme kolonijalizma. Iako su tek rijetki od spomenutih velikana islama ostavili pisani trag, nemjerljiva je njihova uloga u očuvanju kulturnog identiteta muslimana u koloniziranim društvima.

“MUSLIMANSKA BRAĆA”

Reformizam “političkog islama” reakcione je prirode i primarno je antizapadno orijentiran. Reformistički pokreti nastali kao posljedica kolonijalnog otpora brinuli su prije svega o dignitetu vlastitog naroda, boreći se za stjecanje političke, kulturne i ekonomske nezavisnosti od kolonijalnih gospodara. Ne treba čuditi ni bezrezervno odbacivanje demokratije od nekih reformista jer su je potlačeni iskusili kao instrument kolonijalnog discipliniranja, kao sredstvo deislamizacije i put u ateizam snažno označen rigidnim prekidanjem veza s tradicijskim naslijeđem.

Najznačajniji sunitski reformistički pokret koji je opstao do danas jesu “Muslimanska braća” (Al-Ikhvan al-Muslimin), osnovana 1928. godine u Egiptu. Značaj ovog pokreta ogleda se i u činjenici da on u nekoliko zemalja djeluje kroz legitimne političke stranke, te da je izvršio snažan utjecaj na politički život Tunisa, Maroka, Sirije, Kuvajta, Sudana, Turske i drugih zemalja.

Proces modernizacije u Egiptu, kako primjećuje Fikret Karčić u svojoj doktorskoj disertaciji, publiciranoj pod nazivom Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, snažno su odredila dva vanjskopolitička faktora: Francuska, kao egipatski diplomatski patron, i Velika Britanija, kao najveći kupac poljoprivrednih proizvoda i kontrolor međunarodnih komunikacija kroz Egipat. Kompletan pravni sistem, izuzev statusnih i zadužbinskih pitanja, preuzet je iz francuskog prirodnog prava.

Na paradigmatski obrat egipatskog društva snažno je utjecalo školstvo. Egipatska i levantska društvena elita slala je svoju djecu u inostranstvo kako bi se obrazovali po zapadnim standardima. Nasuprot tome, religijske škole privlačile su još samo siromašnu populaciju Egipta. Postepeno su sekularni intelektualci gurnuli islamske naučnike na kulturnu periferiju. Liberali su početkom 20. stoljeća dominirali intelektualnom arenom ove bogate zemlje. Godine 1919. oni su predvodili prvi egipatski nacionalni ustanak i napisali prvi moderni ustav, dok je ulema tonula u sve dublju kulturnu pozadinu.

Ipak, prije nego se spustila zavjesa na tradicionalnu islamsku nauku, jedan naučnik s Al-Azhara pokušao je u posljednjem trenutku povući potez da spasi svoje kolege od nestanka. Bio je to Muhammed Abduhu (umro 1905), u kojem se probudio interes za društvena i politička pitanja prilikom posjete predavanjima Džemaludina Afganija, začetnika islamskog reformizma u onom obliku u kojem danas koristimo tu sintagmu.

Abduhu je smatrao da nije više realno uvjeravati muslimane da odbace modernizaciju, nego ih treba uvjeriti da islam nije prepreka toj modernizaciji. Abduhuova neuspješna i zakašnjela kampanja ipak je podstakla dva suprotstavljena trenda: sekularne uglednike, koji su smatrali da trebaju osloboditi islam od okova tradicije, i njegove učenike, koji su smatrali da nema vremena za pomirenje novih i naslijeđenih vrijednosti. Ovakav stav zauzeo je i njegov najbliži učenik, levantski teolog Rašid Rida. Nakon ukidanja hilafeta 1924. godine, Rida se molio da se pojavi spasilac koji će ponovo uspostaviti hilafet. Svoje misli dijelio je s bistrim mladim studentom koji ga je često posjećivao. Njegovo ime bilo je Hasan el-Benna, a postat će osnivač i duhovni otac najutjecajnijeg reformističkog pokreta – “Muslimanske braće”.

Za razliku od Ride, koji je bio teoretičar tradicionalnog idealizma islamskog prava, El-Benna je više bio čovjek od akcije. Kao nastavnik je 1928. godine osnovao Društvo muslimanske braće (Djama’a al-ikhvan al-muslimin), čiji je cilj bio vjerski preobražaj prvo muslimana, a zatim i cijelog egipatskog društva, te uspostavljanje islamske države u kojoj bi vladao Božiji zakon. Društvo muslimanske braće poprimilo je s vremenom oblik masovne vjersko-političke organizacije, a krajem 1940-ih brojalo je približno milion članova. Pokret je imao različite metode djelovanja: od vjerskih propovijedi, preko humanitarnog rada, pa sve do parlamentarne aktivnosti. Zagovarao je prije svega povratak islamu kao odgovoru na relevantna pitanja društvenog uređenja i mehanizmu odbrane identiteta i digniteta muslimana.

Jedina stvarana opozicija totalitarnim režimima

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Bratstvo se aktivno uključuje u politiku. U izbornom savezu s liberalnim Al-Wafdom 1984. godine, braća su postala najveći opozicijski blok s 15% glasova. Tri godine poslije, Bratstvo je preuzelo dvije manje partije, što je rezultiralo izbornim rezultatom od 17% glasova. Na izborima 2005. godine osvojili su 20% glasova (88 poslaničkih mjesta). Nakon ovih izbora, brojna su braća završila na vojnim sudovima, ali su uspjeli formirati najveći opozicioni blok poslije 1952. godine.

Ustanak 25. januara 2011. godine, tzv. Arapsko proljeće u Egiptu, zatekao je Bratstvo nespremnim. Ovaj ustanak bio je djelo mladih sekularnih aktivista pa su braća u početku preferirala da budu izvan toga, ali je Biro za smjernice usmjerio braću da se priključe protestima na Dan bijesa 28. januara. Nakon što se režimski lojalisti angažirali razbojnike da očiste Tahrir, epicentar revolta, demonstranti su još odlučnije nastavili otpor, što je kulminiralo 11. februara, kada je vojska iskoristila priliku da zbaci Mubaraka s vlasti. Zbog složenih odnosa moći između vojske, snaga sigurnosti i političkih institucija, Bratstvo je bila jedina organizirana politička snaga koja se mogla okoristiti ustankom. Tako je Bratstvo, nakon demokratskih izbora, preuzelo vlast.

Došavši na vlast, predsjednik iz redova Bratstva Muhamed Mursi obećao je da će poštivati autonomiju vojske. U isto vrijeme, Bratstvo je štitilo sigurnosni državni aparat. Ispostavilo se da respekt prema vojsci i snagama sigurnosti nije bio dovoljan za čvrstu konsolidaciju vlasti. Od braće se očekivalo stabiliziranje političke arene, ali oni to nisu uspjeli ostvariti. Sve je to dovelo do ujedinjenja njihovih političkih suparnika. Tako je pripremljena pozornica za konačni obračun 30. juna 2013. godine. Za nekoliko je mjeseci više od 10.000 članova zatvoreno, uključujući kompletno rukovodstvo, a 25. decembra 2013. godine, prvi put u njegovoj turbulentnoj historiji, Bratstvo su Egipat, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati označili kao terorističku organizaciju.

Jedan od ključnih razloga za to jeste činjenica da se “Muslimanska braća” zalažu za demokratiju na islamskim principima, što podriva autoritarne režime triju spomenutih zemalja. Pritom je pokret jedina politička snaga koja bi zaista mogla načiniti iskorak u borbi za ljudska prava i reformu državno-pravnog poretka arapskih zemalja, što znači da je ujedno i jedina stvarna opozicija totalitarnim režimima na Bliskom i Srednjem istoku.

SEKULARNE SNAGE PODRŽANE OD KOLONIZATORA

Uprkos islamskom intelektualnom i aktivističkom poletu s početka 20. stoljeća, sekularne snage ponikle u islamskim društvima imale su sve više utjecaja. Glavni razlog za to treba tražiti u tome što su sekularni predstavnici iz koloniziranih zemalja imali podršku kolonizatora. Iako se većina islamskih zemalja sredinom prošlog stoljeća oslobodila kolonijalnih gospodara, negdje mirno (Malezija), a negdje uz velike žrtve (Alžir), kolonijalne sile pobrinule su se da na vlasti ostave vesternizirane i uglavnom na Zapadu školovane lidere.

“Uprkos grandioznim obećanjima i tvrdnjama arapskih i muslimanskih režima, niti jedna muslimanska zemlja nije dostigla nivo političkog ili ekonomskog razvoja koji imaju imalo razvijenije zemlje svijeta. U junu 1967. godine izbio je rat između Izraela s jedne, i Egipta, Sirije i Jordana s druge strane. Za samo šest dana Izrael ne samo da je uspio poraziti arapske armije i potpuno uništiti egipatsku zračnu flotu nego je i okupirao istočni Jeruzalem, Gazu, Zapadnu obalu i golansku visoravan. Poraz je bio potpun. U analima savremene historije arapskog svijeta ova je sedmica zapamćena kao ‘katastrofa’. Ova epizoda je nanijela golemu štetu ne samo arapskom ponosu nego i sekularnom modelu razvoja kojeg su usvojile arapske i muslimanske zemlje. Širom muslimanskog svijeta dolazi do dubokih promjena i bitnih događaja krajem 1960-ih i početkom 1970-ih”, piše Ermin Sinanović u radu Društveno‑politička strujanja u modernom islamskom svijetu.

Jedan od najbitnijih među tim događajima svakako je bila Islamska revolucija u Iranu 1979. godine. Iranski šah došao je 1963. godine u sukob s ulemom, posebice Ajatolahom Homeinijem, koji biva poslan u izgnanstvo. I u Iranu, kao i u Egiptu, Siriji i Jordanu, jasno je objelodanjen neuspjeh sekularnih modela razvoja u muslimanskim zemljama. “Iako su sekularne elite ostale na vlasti u većini zemalja, sekularizam kao svjetonazor, a time i njegovi izdanci – liberalizam, socijalizam, i kapitalizam, izgubili su legitimitet u očima velikog broja muslimana. Nakon pokušaja sa zapadnim ideologijama, mnogi muslimani – u potrazi za identitetom – okrenuli su se islamu, njegovim vrijednostima i učenjima”, ističe Sinanović. Islamska revolucija u Iranu podsjetila je na političke potencijale islama. Njene se posljedice snažno osjećaju i danas, ne samo u Iranu već i u geopolitičkim odnosima. Islamska revolucija u Iranu prepoznata je kao najznačajniji istup političkog islama na geopolitičkoj sceni i jedan od najznačajnijih političkih događaja uopće u 20. stoljeću.

SAVREMENI VAL ISLAMSKOG PREPORODA

Šiijski muslimani su pod vodstvom Homeinija napravili revoluciju 1979. godine i proglasili islamsku republiku. Politička i vjerska neslaganja koja su dovela do revolucije imaju svoje korijene u evoluciji savremene iranske države. Godine 1925. mladi oficir Reza Han predvodio je državni udar kojim je nakon 131 godine vladanja skinuta dinastija Kadžar i osnovana dinastija Pahlavi. Nakon Drugog svjetskog rata, Britanci i Sovjeti napuštaju zemlju 1946, ali Iran ostaje pod stranim utjecajem, posebice početkom hladnog rata. Nacionalisti na čelu s Mohamadom Mosadeqom dolaze na vlast 1951. godine. No, CIA i britanska obavještajna služba srušile su ga dvije godine poslije, vraćajući na vlast dinastiju Pahlavija. Šah je potpuno gurnuo ustranu iranske islamiste, a njegova vladavina hranila je gnjev opće populacije. Do 1979. nezadovoljstvo je preraslo u revoluciju. Homeini se vraća u zemlju, odstranjuje komuniste i sekularne stranke koje su sarađivale s islamistima u svrgavanju šaha i preuzima sve poluge vlasti, okončavši tako iransku monarhiju.

Islamska revolucija u Iranu, tvrdi Sinanović, predstavlja međaš u savremenom islamskom iskustvu iz čistog razloga što je prvi put u modernoj muslimanskoj historiji islamska vlada smijenila neislamsku, sekularnu (monarhističku) vladu, koju je ujedno potpomagao Zapad (SAD).

“Revolucija je proizvela snažan psihološki efekt širom muslimanskog svijeta. Običnim muslimanima ona govori da je uspostava islamske vladavine moguća, a diktatorima odašilje poruku da njihov monopol na vlast ne mora biti doživotan. Što se zapadnih zemalja tiče, ovo je bio iznenađujući razvoj događaja. Prema zapadnim teorijama političkog razvoja, uloga vjere u politici trebala se smanjiti i konačno nestati pod utjecajem modernizacije. Zato islamistička vlada i misao uopće predstavljaju najveći izazov zapadnoj misli, jer ukazuju da zapadni način razvoja nije jedini put. Ovo uveliko objašnjava često neracionalnu mržnju i netrpeljivost koju određeni zapadni krugovi ispoljavaju generalno prema muslimanima, a posebno prema islamskim pokretima i organizacijama. Po tom osnovu, Iran se našao u ‘osovini zla’”, piše Sinanović. On ističe da je kasnih 1960-ih i početkom 1970-ih započeo savremeni val islamskog preporoda koji traje do današnjih dana. U velikoj mjeri, ovaj val vuče svoje korijene iz Modernističko-selefijske i Aktivističke škole, ali unosi i nekoliko kreativnih i originalnih ideja.

Ovih tridesetak godina su, smatra Sinanović, jedan od najkreativnijih perioda u ukupnoj muslimanskoj historiji. Na valu tog islamskog preporoda odigrala se i Islamska revolucija u Iranu, ali i brojni drugi, vrlo važni događaji u Maleziji, Indoneziji, Pakistanu, Afganistanu, Somaliji… Valja istaknuti da su na valu islamskog preporoda s početka 20. stoljeća nastali i “Mladi muslimani” u Bosni i Hercegovini, čije ideje danas djelimično baštini Stranka demokratske akcije, a na valu drugog AK partija u Turskoj, koja, iako nema eksplicitni islamistički pristup, duhom pripada tom krugu.

 

Ivan Ejub Kostić: Trebalo bi izbegavati upotrebu termina politički islam

Termin politički islam duboko je problematičan. Iz nekoliko razloga. Prvenstveno jer navedeni termin automatski implicira da postoje i mnogo drugi “parcijalni, rascepkani islami”, što je prosto potpuno neprihvatljiva ideja. Islam predstavlja apsolutnu celinu koja obuhvata sve stvoreno, a samim time i sve sfere života, pa tako i domen politike. U islamskoj tradiciji postoji grana islamskih nauka as-siyasah ash-shariyah, koja, kako to Muhamed Hašim Kamali ističe, ima za cilj “uspostavljanje vladavine i zakona koji su u saglasju sa Šerijatom (…), s ciljem ostvarivanja javnog interesa i prevencije štetnoga”. Na navedenim osnovama, smatram da bi muslimani, koliko god je to moguće, trebalo da izbegavaju upotrebu krajnje simplifikovane sintagme “politički islam”, koja se nažalost zapatila i rasprostranila pod uticajem zapadne literature o islamskim naukama.

Ipak – da ne ispadne da sam se samo osvrnuo na mane termina “politički islam” – želeo bih da ukažem i na probleme koji se tiču budućnosti islamske političke misli koja se danas suočava s ogromnim izazovima. Pre svega, glavni izazov, po mom mišljenju, jeste da ona mora da se posveti davanju konkretnih odgovora kako bi islamsko državno uređenje izgledalo u praksi u savremenim društvenim kontekstima kada mnogi muslimani koji žive u muslimanskim državama ne podržavaju ideju države ustanovljene na ekskluzivno islamskim principima.

Isto tako, od krucijalnog značaja je i da islamska politička teorija ponudi i konkretne alternative, a ne samo (u velikoj meri opravdane i tačne) kritike liberalno-demokratskog poretka i nacionalno-etnički ustrojenih država. Ta dva pitanja, po meni, predstavljaju glavne izazove s kojima islamski teoretičari moraju ozbiljno da se suoče i mislim da ih na tom planu čeka još izuzetno mnogo posla jer, nažalost, postoji veoma malo radova muslimanskih mislilaca koji, osim kritičkih osvrta i teorijskih uvida, nude i konkretna rešenja.

PROČITAJTE I...

Darko Mrđa, Dragan Marjanović, Dragomir Kezunović, Momir Savić, Boško Lukić, Novak Đukić, Miroslav Duka, Mirko Todorović, Dragoje Zmijanjac, Zoran Vuković i Jozo Đojić osuđeni su na 154 godine zatvora

Držim da sam jedan od rijetkih koji već duže od deset godina uredno vodi evidenciju o imenima i broju prisutnih na svakom namaskom vaktu koji predvodim. Nekad mi se i samom to učini bespotrebnim i besmislenim. Ipak, kada povremeno zavirim u sve te retke, posebno one koji sežu u, recimo, 2005. ili 2007. godinu, steknem dojam da imam pravo malo bogatstvo na papiru

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!