ŠTA JE PISAC HTIO DA KAŽE

Čovjek koji je novine čitao otpozada smatrao je da je sretniji od svog poznanika koji ih je čitao sprijeda. On je već tačno znao šta će večeras gledati na TV, a šta neće, znao je ko je umro, ko se oženio i ko se rodio, ko šta prodaje i šta se najzanimljivije zbivalo u raznoraznim sportskim igrama što su ratoborno osvojile svojom dokolicom čitav svijet

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Svijet se u “Išaretu” prepoznaje sam u sebi. Kako oduvijek, tako i danas. Priča je to koja se igra u ogledalima. A “Išaret” je sav od ogledala, velikih i malih, sve do ljudskog oka.

– Pročitao sam ti priču…

– Koju priču?

– Što si je objavio u novinama.

– Časopis je, ali svejedno i… šta misliš?

– Znam tačno na što si mislio… opasan si…

– Kako ćeš znati kad ni ja ne znam?! Ili je to školsko pitanje o stvarnom piščevom mišljenju…

– To i jest tvoj marifetluk. Nižeš kao da je obična stvar, a vidi se šta je u pozadini. Jednom ćeš zbog toga nagrabusiti.

– Nije li to malo previše?!

– Nije, nije. Samo što te još nisu pročitali.

– Ja novine uvijek čitam otpozada – reče po ko zna koji put čovjek koji je natočio u findžan i utaknuo cigaretu u čibuk.

– Ja sprijeda – promrmlja njegov sagovornik koji je izgleda volio mlaku ili čak ledenu kahvu.

Teško je reći koje je to bilo jutro u kojem se ovaj razgovor začinjao, odnosno po koji je put isto ovako počinjao. U svakom slučaju, u pitanju je trocifren broj, možda na samoj granici četverocifrenog. To je sigurno kao što je sigurno i to da su obojica čitali iste novine.

Čovjek koji je novine čitao otpozada smatrao je da je sretniji od svog poznanika koji ih je čitao sprijeda. On je već tačno znao šta će večeras gledati na TV, a šta neće, znao je ko je umro, ko se oženio i ko se rodio, ko šta prodaje i šta se najzanimljivije zbivalo u raznoraznim sportskim igrama što su ratoborno osvojile svojom dokolicom čitav svijet.

Razgovor bi se tu negdje i nastavljao.

Drugom čitaču je bilo teže. On je do razgovora stizao kroz strašne i besmislene ratove, pokušavajući da shvati raznovrsne miroljubive posjete, ježeći se od otkrivenih i prokazanih korupcionaških afera, prevara, terorističkih napada, stižući do spasonosnog sportskog polja kroz aleje s atomskim i nuklearnim zasadima, političkim prevratima i vojnim pučevima, kroz glad, pomore, pohare i sukobe.

Teatar, poezija i smrt.

Ipak, čitali su iste novine i dobro su se razumijevali.

– Jesi li vidio? – rekao bi jedan, a drugi bi tačno znao na što ovaj misli. Znali bi kad bi prvi stigao do prve, a drugi do posljednje strane.

– Misliš da to može biti? – ponekad bi dodao jedan od njih, iznenađen.

– I sutra izlaze novine… – odgovorio bi strpljivo drugi.

Jednog je dana, poput vjetra, ušao čovjek u “Išaret”!

Nešto je tiho zapitao i, kad je čuo odgovor, izgledalo je da će poput vjetra i izići.

Nije.

Sjeo je sam, okrenut prema vratima, kao da će svaki čas ući onaj koga je iščekivao.

– Hoćeš li novine? – zapita ga čovjek sa susjednog stola, koji ih je pročitao.

– Ne, hvala.

Samo je začas okrenuo glavu tako da pitalac nije znao je li ga uopće pogledao.

Njegove su novine izgleda dolazile na vrata.

I zaista, neko uđe na vrata i odmah priđe nepoznatom.

Svi su se zaprepastili.

Naročito čitači novina.

Jer su ga prepoznali.

Kako i ne bi?!

Novine i ekrani nisu mogli bez njegova lika. Važan čovjek. A onda su šaputali strasno s neviđenim rasponom gestikulacija.

Nakon toga, važan čovjek uhvati nepoznatog čovjeka za ramena, zagleda mu se duboko u oči, zagrli ga i ode.

Nepoznati je ostao u tom položaju neko vrijeme, a onda se digao i otišao i on.

– Jesi li vidio?

– Naravno. Kako bih mogao ne vidjeti?

– Šta misliš?

– Šta ću misliti?! Nije politički sastanak. Prije će biti porodični…

– Misliš da mu je rod?!

– Zašto ne bi bio?

– Zašto bi bio? Sumnjivo je to meni.

– Tebi je sve sumnjivo. I ja.

– To je posebna priča.

Ponekad se priče sudaraju u zraku. Nijednu ne možeš razumjeti, a ipak svaka traži pažnju za sebe.

“Išaret” je izgleda stvoren za to.

Trepere njegove priče kao sjećanje koje ne jenjava. Tako i ovaj dan.

Svaki se dan nešto događa, a o tom nema ništa u novinama, pomisli onaj što je čitao novine otpočetka. Zašto bi i bilo?! Nije život nešto što možeš pročitati.

– Znaš… ipak nisi trebao ono napisati…

– Koje?

– Ono o meni…

– Nisam o tebi ni pisao.

– Znam… to se tako kaže, ali vidi se… prepoznaje se.

– Stvarno te ništa ne razumijem.

– Dobro sad. Napisano je. I objavljeno. Ipak nije pošteno.

PROČITAJTE I...

Na ovaj i ovakav tekst, u biti knjiški, potakao me je nedavni razgovor s izvjesnom djevojčicom iz komšiluka, učenicom generacije u osnovnoj školi koju sam i ja pohađao, a koja, premda ima peticu iz historije, o historiji svog rodnog grada nije znala skoro ništa. Na moje upite o ovom ili onom, gledala me je nijemo i blijedo

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!