fbpx

Šta je nama mevlud

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

 

Piše: Elvir MUSIĆ

Duhovno i psihološko stanje jednog naroda možemo analizirati na razne načine i raznim metodama, a jedna od metoda mogla bi biti oslonjena na analiziranje broja prilika za čestitanje i razmjenu najfinijih emocija u tradiciji određenog naroda. Tako bismo mogli reći da je sretan, veseo i poletan onaj narod koji u toku kalendarske godine ima veliki broj svetkovina, praznika, blagdana i prisjećanja na velike događaje iz historije koje su slavnim podvizima i moralnim vrlinama stvarale generacije kroz minula stoljeća i milenije.

Tužnim narodima bismo mogli smatrati one narode čija tradicija čuva malo prilika za slavlje, a više za tugovanje i žalovanje. Živeći bezmalo dvadeset godina u istočnim, pretežno muslimanskim zemljama, imao sam priliku osjetiti i tugu i sreću tih naroda, te tako udaljen od rodnog kraja analizirati i preispitivati sve ono što moj, bošnjački narod čini drugačijim od drugih naroda i po čemu je poseban u odnosu na druge – niti jednog trenutka ne niječući činjenicu da su i drugi narodi po nečemu drugačiji i posebniji od mog naroda. Na iskraju, upravo ta drugačijost i ta posebnost jednih naroda u odnosu na druge u raznim dimenzijama bivanja i djelovanja dokaz je da su svi narodi razvijali se na svoj način i baštinili svoje posebnosti u riznicama kolektivnog pamćenja koje danas prepoznajemo u definiciji tradicije kao prvenstveno usmene predaje znanja, vještina, načina ponašanja i običaja – a dodao bih i emocija – u kulturi jednog naroda.

Problem se, međutim, javlja kada, uslijed života među drugim narodima, osoba počne prihvatati posebnosti naroda s kojim živi i odbacivati mogućnost da i narod iz kojeg potječe ima pravo na svoju posebnost. Pojednostavljeno rečeno, izvorište svih problema, nesuglasica i trzavica koje su u stanju nanijeti nenadoknadivu štetu jednom narodu jeste isključivost i nemoć da se prizna da i drugi mogu biti i posebni i vrijedni, i jedinstveni i kreativni.

Među brojnim posebnostima i prilikama za radovanje u riznicama naslijeđa bošnjačkog naroda posebnom blistavošću blista mevlud; mevlud koji duše brojnih generacija ovog ponosnog i milosrdnog naroda napaja stoljećima, omogućavajući im uspostavljanje neometane komunikacije sa svim pozitivnim emocijama koje je čovjekovoj nutrini darova Vlasnik postojanja. Mevlud nije samo običan spjev u kojem se prisutni, uz lijepu melodiju, prisjećaju dragocjenih trenutaka iz života Miljenika, Božije milosti svjetovima, poslanog da usavrši moral, da oslobodi ljude iz okova neznanja, da zabrani ukapanje žive ženske djece, da čovjeka potakne da stvara vlastite vrijednosti ne oslanjajući se na djela svojih predaka, da poštuje, da voli, da ljubi i širi mir.

Mevlud nisu obični stihovi koji odzvanjaju vasionama ljudskih nutrina ispunjavajući ih svjetlošću ljubavi koja ih povezuje s duhovnim izvorom već podsjetnik na sve ono lijepo čemu nas je učio časni Poslanik (a. s.), sve ono dragocjeno što je u stanju oplemeniti naše živote i učiniti nas boljim i kvalitetnijim ljudima spremnim da poštuju, cijene i vole, a nespremnim da se pozicioniraju na položaj vrhovnog suca, Onoga koji će o svemu donijeti konačni sud.

Mevlud u našoj tradiciji nije samo nadahnuće koje je svojom toplinom milovalo Gaševićevo pero pretačući se u tintu vredniju od najvrednije tekućine koja život znači, već podsjetnik na sve one emocije buđene, njegovane i oplemenjivane u periodu kada je plam vjere bilo teško očuvati koliko i vrelu žarku na mehkom dlanu. Mevlud nije samo trenutak u kojem se uče predivni stihovi nastali na molbu bosanskih prviša ili prilika za stjecanje pjesničke slave onoga koji misli da može bolje, nego riznica bosanskog jezika, slikovit prikaz plemenitog života koji se urezuje u deftere naših srca postajući tako moralnim zakonikom bivanja na ovom prolaznom svijetu.

Mevlud je sve navedeno i mnogo više. Spomenar je to jednog naroda koji se odazvao Stvoritelju svih svjetova i suštinom svog bića odlučio slijediti Poslanika (a. s.) i pokoravati mu se, ali jednom posebnom pokornošću koja se obistinjuje na nivou emocija. Znate, to je onaj trenutak kada osjećamo kako padamo na koljena od siline miline koja se u nama bude kada doživimo nešto lijepo.

Da li zbog vlastitog nehaja, smutljive indolentnosti ili lukave zanesenosti nečim što smo svojim umislicama slikovito prikazali kao savremenost i modernost koja ne trpi zastarjele običaje svojstvene stanovnicima brdovitog Balkana, dozvolili smo sebi da propitujemo vlastito naslijeđe, tradiciju koja nas podsjeća na nit koja povezuje brojne generacije i kulturu koja opisuje povijesni put jednog naroda, da odbacujemo ono što drugi smatraju neispravnim i da se mirimo s nečim novim što ne poznajemo.

Samim sebi smo dozvolili da se distanciramo od onoga što naš narod jeste i što i mi kao dio tog naroda jesmo; zaboravljajući da odbacivanjem onoga što jesmo postajemo ili ono što nismo ili bivamo ništa, a ništa nije dobrodošlo nigdje, pa ni kod onih koji su to ništa postali. Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože! Zar ljubav prema Milosti svjetovima može biti novotarija?

Distancirajući se od učenja mevluda kojim izričemo najiskrenije izraze ljubavi i poštovanja prema posljednjem Božijem poslaniku (a. s.), čiji je dolazak promijenio svijet i brojne generacije nadahnuo da utiru puteve naučnim otkrićima na temelju kojih se danas zrcali većina onog što smatramo modernim, mi se, ustvari, uskraćujemo za neopisivo dragocjenu priliku za radovanje i širenje pozitivnih emocija, odnosno za sve ono što nam pomaže da budemo sretan, veseo i poletan narod koji je u stanju da u svemu vidi nadu i da, vođen tom nadom, poboljša stanje u kojem se nalazi. Uskratimo li se za ljepotu mevluda, uskratit ćemo se za podsjećanje na najprofinjenije emocije bez kojih ćemo polahko, ali sigurno basati putevima koji ne vode ničemu drugom nego depresiji i stagnaciji.

 

 

PROČITAJTE I...

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

Direktnim izvršiocima ratnih zločina na području općine Rogatica do sada je izrečena kazna od 57 godina zatvora. Sve ih je izrekao Sud BiH, osudivši kroz pet osuđujućih presuda pet pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a. Na optuženičkoj klupi sjede još peterica, jedan je u bijegu, a 18 osumnjičenih upisano je na “hašku listu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!