Šta donose izmjene Zakona o doprinosima i Zakona o porezu na dohodak

Čini se da je zakon prihvatljiv i koristan za poslodavce i radnike, a državi ne nanosi štetu. Međutim, ako sjednete i razgovarate o tome s nekim ko se bavi računovodstvom, ko ima veliko iskustvo u tome, i kada razgovarate o praktičnoj primjeni predloženih propisa, stvari onda ne izgledaju toliko ružičasto. Uglavnom se sve svodi na zaključak da se ništa bitno neće promijeniti nabolje, a bilo bi dobro da se ne pogorša

Piše: Jakub SALKIĆ

Sjednica Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH na kojoj su trebale biti razmatrane izmjene Zakona o doprinosima i Zakona o porezu na dohodak nije održana, što je u neku ruku i dobro, da se još malo razmisli o ovim zakonskim rješenjima.

Nedavno je profesor s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Anto Domazet stanje u Federaciji BiH objasnio ovako: radnici imaju niske, neredovne i nesigurne plaće jer im poslodavci dio prijavljuju i na njih plaćaju poreze i doprinose, a dio isplaćuju u gotovom. Tako izbjegavaju visoke poreze i doprinose koji iznose 70% neto plaće, ali radnici imaju niske penzijske osnove i netransparentan sistem plaća. Poslodavci se žale na visoke doprinose i poreze, zbog čega ne mogu povećavati plaće i zapošljavati nove radnike. Plaćaju visoke bruto plaće, a radnici od njih dobiju 58,8%, a 41,2% ide državi. Zato pribjegavaju povećanju gotovinskih isplata i smanjenju prijavljenih plaća radnika. Tako čuvaju svoj profit, ali na račun penzija i socijalne sigurnosti radnika. Država se bori da reformom poreza osigura isti nivo javnih prihoda (neutralni fiskalni efekt) za glomazni javni sektor koji je 2018. godine apsorbirao 40,3% bruto domaćeg proizvoda (BDP) u Federaciji BiH.

Nikome nije dobro i svima treba promjena. Ta prijeko potrebna promjena trebala bi krenuti od Zakona o porezu na dohodak i Zakona o doprinosima.

Osnova novog modela zakona jeste da se proširuje osnovica za doprinose i oporezivanje dohotka tako da se u nju uključuju i ranije neoporeziva primanja (topli obrok, regres, prijevoz na posao i slično), a kod oporezivanja dohotka i isplaćene dividende i kamate na oročenu štednju, te dobici u igrama na sreću. Kao rezultat toga predlaže se smanjenje stope doprinosa na bruto plaće s postojećih 41,5% na 32,5%. Kod poreza na dohodak predlaže se podizanje iznosa godišnjeg neoporezivog dohotka sa sadašnjih 3.600 KM na 9.600 KM godišnje. Stopa poreza na dohodak sa sadašnjih 10% predlaže se na 13%, a za dividende i kamatu na oročenu štednju 10%.

Ugrubo, čini se da je zakon prihvatljiv i koristan za poslodavce i radnike, a državi ne nanosi štetu. Međutim, ako sjednete i razgovarate o tome s nekim ko se bavi računovodstvom, ima veliko iskustvo u tome, i kada razgovarate o praktičnoj primjeni predloženih propisa, stvari onda ne izgledaju toliko ružičasto. Uglavnom se sve svodi na zaključak da se ništa bitno neće promijeniti nabolje, a bilo bi dobro da se ne pogorša.

Poslodavci će u načelu imati neutralne efekte u svom poslovanju, ali će biti dodatno opterećeni kao fizičke osobe kroz plaćanje poreza na dividende. Međutim, oni koji su primjenjivali visok udio neoporezivih primanja za svoje radnike naći će se s pravom u nepovoljnijem položaju prevođenjem tih primanja u plaću. Općenito, visoka cijena rada u Bosni i Hercegovini i dalje će se zadržati, jer će smanjenjem doprinosa na 32,5% iz bruto plaće i uz neoporezovani dohodak od 9.600 KM godišnje i poresku stopu od 13% nameti na prosječnu neto plaću u Federaciji BiH i dalje iznositi oko 56%, s progresijom što se ide ka višim plaćama.

Prema izračunu, do sada su poslodavci na minimalnu plaću s toplim obrokom i prijevozom, koja je iznosila 653 marke, plaćali 1.180 maraka bruto, po novom zakonu to bi bilo 1.025 maraka, što znači da bi poslodavci plaćali 83 marke manje. Na plaću od 800 maraka neto imali bi uštedu od 102 marke, odnosno umjesto 1.370 maraka, plaćali bi 1.267 maraka bruto. Na plaći od 1.500 maraka uštedili bi 196 maraka, odnosno sada plaćaju 2.615 maraka bruto, a po novom zakonu 2.419 maraka. Na plaćama od 2.500 maraka ušteda je 329 maraka, odnosno bruto isplata je s 4.395 maraka smanjena na 4.065 maraka.

Međutim, željeni efekt povećanja plaća vjerovatno će izostati, jer poslodavci neće biti dovoljno stimulirani da ih povećavaju. Ako neko isplaćuje plaću od 653 marke, ostvarivat će uštedu od 83 marke po osnovu smanjenja poreza na doprinose. Nije uopće bitno u ovom slučaju hoće li poslodavac zadržati uštedu sebi ili će za taj iznos povećati plaću radniku. Ali da bi taj poslodavac povećao plaću sa 653 marke na 800, imao bi dodatni trošak plaće i poreza od 242 marke. Na iznos plaće od 800 maraka njegova ušteda po osnovu smanjenja stope doprinosa bila bi 102 marke, što znači da bi imao dodatni trošak od 140 maraka. Dakle, pitanje je hoće li se poslodavac odlučiti da ima manju uštedu po osnovu stope za doprinose (83 KM) ili za veću uštedu od 102 marke. Da bi dostigao plaću od 800 maraka, poslodavac će morati svoj trošak za plaću i doprinose povećati za 140 maraka. S obzirom na to da njegov trošak neće biti drastično veliki, moguće je očekivati da poslodavac poveća plaću na 800 maraka.

U kakvoj će situaciji biti poslodavac koji želi da plaću poveća s 800 na 1.500 maraka? Iako će na plaći od 1.500 maraka ostvarivati veću uštedu na doprinosima od 196 maraka, morao bi izdvojiti dodatnih 1.152 marke bruto kako bi neto plaću podigao na 1.500 maraka. Dakle, mogao bi zaposliti dva radnika na plaću od 800 maraka neto, umjesto da jednom radniku poveća s 800 na 1.500 maraka neto. To praktično znači da uštede koje će poslodavci ostvarivati na doprinosima neće biti ni izbliza stimulativne da povećavaju plaće. Kako se plaća povećava, tako se povećavaju i uštede na doprinosima, s tim što kada plaća prijeđe 2.500 maraka, onda se povećava porez na dohodak.

Kada se ovako pogleda, onda se može reći da su uštede prilično male da bi se plaće povećavale i sve, naravno, zavisi od poslodavca, hoće li on uštedu zadržati za sebe ili će radniku povećati plaću. Ipak, mora se reći da je prijedlog Vlade Federacije BiH malo bolji od postojećeg zakonskog rješenja. Naime, ako poslodavac želi povećati plaću radniku prema postojećem zakonu s minimalnih 653 marke na 800, mora izdvojiti još 262 marke na bruto iznos plaće. Kao što smo rekli, prema novom prijedlogu, morao bi izdvojiti 242 marke, a po osnovu smanjenja porezne stope imao bi uštedu od 102 marke, tako da bi ga povećanje plaće koštalo 140 maraka. Upravo razlika između troška povećanja plaće po postojećem i novom zakonu jeste stimulans za rast plaća, a ta razlika iznosi 122 KM. Ako poslodavac ima, recimo, 50 radnika na plaći od 800 maraka, njegov mjesečni trošak bit će veći za 6.100 maraka.

U slučaju da, prema postojećem zakonu, povećava plaću s 800 na 1.500 maraka, njegov trošak bit će 1.245 maraka, dok mu je po novom prijedlogu trošak 1.152 marke. Dakle, razlika je u 93 marke, s tim što će prema novom pravilu imati uštedu od 196 maraka na porezu. U ovom slučaju razlike su prilično male da bi ušteda bila motivirajući faktor za povećanje plaća.

Ipak, najveći motiv za njihovo povećanje jeste opstanak firme. Prošlo je vrijeme “ima stotine takvih na birou” i poslodavci koji žele nastaviti poslovati i zadržati radnike morat će povećavati plaće. Već se sada na tržištu radne snage ne može pronaći dovoljno građevinskih radnika.

Poslodavci nisu najsretniji s prijedlogom koji se našao u Parlamentu FBiH, ali je svejedno, kaže Adnan Smailbegović, predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH, za nijansu bolji od postojećeg. Poslodavci su, dodaje, uputili amandmane na prijedlog Vlade FBiH, a suština amandmana jeste da se stopa poreza od 32,5 posto, koliko je Vlada predložila, godišnje smanjuje u odnosu na rast prihoda kako bi se u narednih 3-5 godina stopa spustila na 28 posto.

Oporezivanje dividende i štednje s 10 posto za poslodavce je prihvatljivo, ali traže da se zajedno s tim ide i u izmjenu Zakona o porezu na dobit kako bi se oslobodilo od plaćanja poreza reinvestiranje dobiti u firmi.

Smailbegović je mišljenja da će primjena novog zakona rezultirati povećanjem plaća jer će plaće od 400-500 maraka s toplim obrokom i prijevozom biti opterećenije porezom, pa će poslodavci povećavati plaće jer su rasterećenije. Ali, neće svi poslodavci biti spremni na povećanje plaća, kaže Smailbegović, radnici će morati da se za to izbore.

Također je mišljenja da minimalna plaća sada treba biti 560 maraka i da se postepeno diže kako se snizila porezna stopa. To je koncept koji poslodavci predlažu.

Njegov opći zaključak o zakonu jeste da je anemičan.

Profesor ekonomije u penziji, specijaliziran za fiskalni sistem, Izudin Kešetović kaže da ne vidi ovdje cjelovitu reformu nego samo neki hibrid. Bez cjelovite reforme, neće biti ni rezultata. A prvi korak u sveobuhvatnoj reformi jeste reforma javne uprave – previše zaposlenih u javnoj upravi, premalo produktivnosti i niko ne može dobiti otkaz ako ne radi dobro.

“Poslodavci su prvo eksploatisali radnike, sad ljudi više neće da ih neko eksploatiše i odoše vani. Ali sada ima i drugih slučajeva – neće mladi da rade više ni u javnom sektoru. Znam slučaj iz Srebrenika, mladić nakon fakulteta ima priliku da se zaposli u javnu kompaniju, s odličnom plaćom, ali neće. Ne želi cijeli radni vijek da sjedi, ništa ne radi i prima plaću za to. Hoće da radi, napreduje, usavršava se. I ode vani”, priča Kešetović i dodaje da je prirodno da ljudi odlaze, bilo je to i u njegovoj generaciji, 70-ih godina prošlog stoljeća odlazili su vagoni ljudi.

Kešetović zaključuje da prava promjena u ovom društvu mora biti zasnovana na povratku na tri najvažnija principa: poštenje, odgovornost i kompetentnost. To je i po Kur’anu i po Bibliji.

 

PROČITAJTE I...

Sindikat apelira na ministra Džindića da se ne pokoleba i ne uzmiče pred “ovim perfidnim napadima, koji nisu motivirani proklamiranom borbom za dobrobit RMU Banovići, ljudska prava, toleranciju i jednakost, već nekim drugim, podmuklim, politikantskim, pa i ličnim interesima”.

Da bi osoba koja je podnijela zahtjev za azil mogla pristupiti tržištu rada u Bosni i Hercegovini, mora čekati devet mjeseci. Ako u toku tih devet mjeseci zahtjev za azil ne bude obrađen i ako za to krivac nije podnosilac azila, osoba se može prijaviti na evidenciju nezaposlenih osoba pri kantonalnim službama za zapošljavanje. Međutim, dok je migrant prijavljen na evidenciju zavoda, on nema pravo na zdravstvenu zaštitu niti bilo kakve novčane naknade. Kada se zaposli, odnosno kada dobije radnu dozvolu, na osnovu toga ima pravo na dobijanje dozvole za boravak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!