fbpx

Šta bi s tom, da prostiš, šestorkom

A istina je bitno drugačija od onoga što po kanalima i portalima pričaju Dino, Forto, Igor, Srđan, i drugi članovi interesne zajednice nazvane po brojevima. Prva istina, i možda konceptualno najvažnija – odlazeću većinu niko ne ruši nego se ona rasula, sama od sebe, kao kula od karata

Piše: Nevzet HODŽIĆ

U posljednjih desetak dana insan nije mogao otvoriti nijedan portal ni TV kanal a da ga na njemu ne dočekaju Forto, Konaković, Kojović, Stojanović, neko od vladinih ministara i zastupnika, svi redom pomagajući zbog najavljenog “rušenja njihove vlade” od bošnjačkih nacionalista, “izdaje glasača” od Željka Komšića i “prevare naroda” od njihovih dojučerašnjih partnera. Onaj ko ima strpljenja da ostane koju minutu na tom portalu ili kanalu gdje ih je zatekao slušat će o nekim analizama javnog mnijenja i anketama koje (sve odreda) pokazuju kako narod samo njima vjeruje, samo njih podržava, a ove će druge kazniti na lokalnim izborima, koji će se desiti već naredne jeseni.

Pritom se svi gore nabrojani iz petnih žila upinju da nam objasne kako je sve ovo što se dešava ustvari dobro za njih jer će tek sada pokupiti sve simpatije, a ovi koji ih ruše izgubit će podršku koju su do sada imali. I onda, naravno, kumovi, rođaci i polupismeni fanovi na Facebooku doživljavaju delirije i u zanosu najavljuju veliku masovnu pobjedu na lokalnim izborima, a nakon toga, ni manje ni više, nego apsolutnu pobjedu na narednim parlamentarnim, kada će se ponovo na velika vrata u Sarajevo vratiti “narodna vlast”.

A onda, kako bi se uvjerili u istinitost anketa i analiza, vjerni sljedbenici naprave neku socijalnu grupu preko koje pozovu građane da protestiraju protiv “rušenja vlade šestorke” (kako oni čitav proces dramatično nazivaju), i gle čuda – na proteste se ne odazove haman niko. Da su samo došli ovi što stavljaju lajkove na populističke pamflete, pred pozorištem bi ih bilo barem nekoliko stotina. Ovako, duplo golo. Građani Sarajeva, očigledno, nimalo se nisu nasekirali što će otići Elmedin, a doći Sabahudin.

Sigurno će se ideolozi “republike Sarajevo” pitati zašto je to tako i kako je moguće da se ta silna podrška iz virtuelne stvarnosti nije prenijela na pozorišni trg, ali teško da će išta razumjeti, a još manje će htjeti priznati pravu istinu, budući da od silne galame i želje da ocrne SDA za istinu nikada nisu ni marili.

A istina je bitno drugačija od onoga što po kanalima i portalima pričaju Dino, Forto, Igor, Srđan i drugi članovi interesne zajednice nazvane po brojevima. Prva istina, i možda konceptualno najvažnija – odlazeću većinu niko ne ruši nego se ona rasula, sama od sebe, kao kula od karata, ili lutrijinih lozova, na kojima su prvaci odlazeće koalicije mlatili grdne pare. O genezi njihovog jada i čemera moglo bi se nadugo i naširoko, a ovdje ćemo to pokušati kazati zgusnuto.

Brzi krah navrat-nanos sklepane družine nazirao se još na samom početku, kada su se u onoj “historijskoj” emisiji kod Hadžifejzovića okupila četverica, trojica bivših esdeaovaca (Ibrahim Hadžibajrić, Fuad Kasumović, Elmedin Konaković) i jedan crveni mundir (Mašić) i obznanili svoj plan – nije važno šta ćemo raditi, s kim ćemo veredžek vezati, kakve ćemo rezultate postići, samo da nam je iz vlasti izbaciti SDA. Sve može: i PDA, i A-SDA, i SNSD, i HDZ, i SDS, samo SDA ne može nikako. Drugim riječima, sakupljena je družina, u prilično teškim trenucima za državu, pokušala s političke scene skloniti najsnažniju državotvornu probosansku stranku. Ko zna išta o domaćoj političkoj sceni, mogao je znati da je cijeli koncept upravo zbog takvog nakaradnog temelja na koji je postavljen potpuni promašaj unaprijed osuđen na propast.

U tu antikoaliciju ulaze sve lokalne sarajevske stranke, jedna tuzlanska, jedna zeničko-krajiška, jedna samo krajiška i svi onako đuture dogovaraju koaliciju za pet kantonalnih vlada, i opet samo prema jednom principu – u vlasti više nigdje ne smije biti SDA. Može sve što je od nje otpalo, ali ona ne može. Pametni su ljudi odmah znali da je takva budalaština sama po sebi neodrživa. Zaokupljenost mržnjom i kratkovidost ubrzo su došle na naplatu, a nekima zauvijek zapečatili političke karijere. Vlade nisu stigli formirati, ali su neke članice sklepane stranačke družine ubrzo ostale bez članstva i spale samo na predsjednika.

A onda se uspostavi Bh. blok, kojem, uz rukice lokalnih stranaka sakupljenim s koca i konopca, čak pođe za rukom da okupi većinu u Parlamentu FBiH, ali ni to ne potraja dugo. Politički blok s pretencioznim prefiksom za nekoliko mjeseci s tri spade na dva slova, a nestade i federalna većina. Ne mogavši položiti nijedan ispit iz demokratije, ni unutrašnje izbore ni implementaciju izbornih rezultata, raspade se i sam SDP, valjda nosilac čitavog lijevog bloka. Formiraše se novi socijaldemokratski pokreti u Tuzli i Sarajevu.

Ovi manji elementi u antikoaliciji nisu mogli očekivati ništa bolje. Ko ledenica je pukao i zauvijek nestao saveznički Šepićev zeničko-bihaćki Nezavisni blok. Pa je onda u Sarajevu Hadžibajrića napustio Pecikoza, Nikšića istjeralo iz SDP-a, da bi onda Našu stranku napustio nosilac njihove liste Damir Marjanović, nosilac njihove liste koji je sam osvojio više glasova nego sve njegove stranačke kolege u Skupštini KS zajedno. I sve se to zbilo prije nego što su Izetbegović, Komšić i Radončić postigli koalicioni dogovor za sve nivoe vlasti.

Na kraju, znamo da je im je to bolno, u sarajevskoj grupi ostali su samo lokalni Konakovićev NiP, anemična Kojovićeva stranka i blijeda sjena nekadašnjeg SDP-a, u kojem danas nema nikoga doli Nermina Nikšića i nekoliko njegovih poletaraca.

Tu istinu konakovićevci i kojovićevci neće priznati, iako su je duboko svjesni, nego će, kako im je vlast počela kliziti iz ruku, optuživati one s kojima su do jučer bili u ljubavi i kojima su se (posebno predsjedniku SBB-a) dodvoravali samo da bi ih zadržali u savezništvu. I u tome, naravno, prednjači inače najglasniji Konaković, izmišljajući pritom sve i svašta. Posebno je shizofrena njegova tvrdnja da nova većina vrši pritisak na zastupnike iz svojih stranaka da glasaju za novu vladu jer ovi to, navodno, intimno ne žele.

Konaković ponavlja identičnu priču od prije skoro dvije godine, kada je izbačen iz premijerske fotelje, u kojoj je i tada grčevito pokušavao ostati. Tada je bio uvjeren da ga narod i skupština vole, hvalio i ministre i zastupnike, ne bi li kako ostao na funkciji. A zapravo je baš on taj koji vrši pritisak na ljude, isto kao i prije nepune dvije godine, pokušavajući prodati maglu zastupnicima, udariti im na obraz govoreći kako su to “časni ljudi koji nemaju hrabrosti oduprijeti se pritiscima”, pozivajući ih na neki njegov lažni moral, bolje rečeno uličarski kodeks.

Međutim, na koncu svaki rad, pa tako i rad svake vlasti mjeri se rezultatima, efektima. Kada se svedu računi i sabere ono što je vlast koja pakuje kofere uradila u Kantonu Sarajevo, sve bi moglo stati u nekoliko teza. Na prvom mjestu je neprekidno Konakovićevo pljuvanje po bivšim stranačkim kolegama. Nakon toga je stalno Konakovićevo gostovanje u medijima u kojima priča o kriminalu (mjerenom njegovim aršinom), a na trećem je mahanje krivičnim prijavama i telefonskim porukama. Nema izgradnje, razvoja, ozbiljnih projekata, rješavanja problema sa zagađenjem, gradskim prijevozom, vodosnabdijevanjem, nema reforme obrazovanja, ničega što bi Vlada trebala raditi jer je njome opet upravljao Konaković, koji ništa i ne zna osim da priča. Dvije je šanse prokockao, a minimalne su šanse da dobije treću.

Nemoralno je da raspadnuta grupa s početka priče druge krivi za svoju propast. Formiranje vlasti na državnom i federalnom nivou, kao i uspostavljanje nove vlade u Kantonu Sarajevo, nije ništa drugo nego legitiman i demokratski proces u kojem učestvuju izborni pobjednici i oni koji imaju politički, intelektualni, stručni i moralni kredibilitet da vode važne procese i velike projekte, a diletanti neka se drže populizma i lajkova na društvenim mrežama.

PROČITAJTE I...

Pozivamo međunarodnu zajednicu da se povuče iz svih sukoba, prekine neprijateljstva i iskreno traga za dijalogom i pomirenjem, uključujući na Bliskom Istoku. Geopolitička nadmetanja i politički prigovori imaju malo smisla kada se zna da se svijet bori za svoje zdravlje i da svi pate. Ovaj poziv neće proći nezapaženo ako svi posvetimo jedan minut da ga podržimo širom svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!