Srpski narodni Bošnjaci i tzv. Željko Ivanković

Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ (foto: novilist.hr)

 

Ovih je dana uz srpski Blic, vjerovatno u skladu s uređivačkom politikom kontinuiranog prosvjetljivanja neukog srpskog življa s obiju strana Drine, izašla knjižica Srpska narodna lirika, koju je izdao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u Beogradu. I to ništa ne bi bilo čudno da nije u poglavlju Ljubavne pesme srpsko narodno ašikovanje ovako opisano: “Doleti soko iz Bosne, / Đevojci pade na rame, / Pitala ga đevojka: / “Sokole sivi pernati! / Kakvi je adet u Bosni? / Kakvi su momci Bošnjaci?” / Đevojci soko govori: / ‘Dobar je adet u Bosni; / Dobri su momci Bošnjaci; / Pozdravio te tvoj dragi: / Da mu ti ideš na svadbu.’”

Eto, i revnosnim Srbima, bar kad je riječ o nijekanju postojanja Bošnjaka, ponekad se omakne greška pa sami sebi u usmenu tradiciju i razgoropađena usta ubace pokojeg sokola sivog pernatog. Ovdje nije zgoreg ponovo citirati bošnjačkog narodnog preporoditelja Safvet-bega Bašagića, koji je u pjesmi Bošnjaku (objavljena u listu Bošnjak, 1891) ovako pjevao: “Znaš, Bošnjače, nije davno bilo / Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta / Kad u našoj Bosni ponositoj / I junačkoj zemlji Hercegovoj / Od Trebinja to Brodskijeh vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata / A danas se kroz svoje hire / Oba stranca ko u svome šire / Oba su nas gosta saletila / Da nam otmu najsvetije blago / Naše ima ponosno i drago.”

Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.

Ovu utopiju, naravno, Hrvati i Srbi ne samo da dočekuju s podsmijehom nego je s gnušanjem i ljutnjom odbacuju, sugerirajući velikobošnjački unitarizam. Kako god bilo, od integralnog bošnjaštva i bosanstva nema ništa, jer bosanski Hrvati i bosanski Srbi neće ni pod kojim uvjetima na njih pristati. Opsjenari i mjesečari time samo unose dodatni nered i doprinose zbunjivanju Bošnjaka. Uostalom, zašto zbunjivati kada bi bilo koja anketa provedena među Bošnjacima pokazala da oni u državotvornom smislu osjećaju svoje bosanstvo, a u geografskom smislu jesu Bosanci?! Bosanstvo i bošnjaštvo, naime, nikada i nije bilo suprotstavljeno jedno drugome.

Umjesto opsjenarstva, Bošnjaci se trebaju baviti sobom, učvršćivati svoju vlastitost i nadoknađivati zakašnjele spoznaje o svojoj autentičnoj i specifičnoj kulturi.

Da je tome tako, dokazuje i nedavno izašla monografija književnika Željka Ivankovića pod naslovom Vareš i vareški kraj kroz stoljeća, u izdanju HKD “Napredak”, podružnica Vareš. U oči upada raskošno opremljena monografija o gradu u kojem se bivstvuje bez posla i na rubu egzistencije. Lokalna historiografija u izdanju “Napretkove” podružnice ipak se ubrzo razotkriva kao ambiciozno djelo kojem cilj nije Vareš, nego njegova okolina, odnosno Bobovac.

Riječ je, bez sumnje, o pokušaju da se preimenuje bosansko srednjovjekovlje u ekskluzivno hrvatsko-katolički prostor. Naime, Ivanković će pravilno ustvrditi da bogumila ustvari nikada nije bilo u Bosni, ali pritom Crkvu bosansku imenuje kao “takozvanu”, a stećak kao materijalnu baštinu srednjovjekovnih žitelja Bosne smješta, nimalo bezazleno, uz crkvu, odnosno pokušava pokatoličiti bosansko srednjovjekovlje i Hrvatima pružiti tzv. “tapiju na Bosnu”.

Tzv. Ivanković, iako vrlo oprezan u svojim invektivama i ideologemima, umislio je da je ovovremeni franjevački ljetopisac, što će ga povremeno razotkrivati kao suštog zlonamjernika. U poglavlju Kulturno-povijesno naslijeđe iz osmanskog doba tzv. Ivanković ispisuje rečenice koje kao da su izašle iz pera kakvog inkvizitora ili, pak, zloćudnog orijentaliste iz perioda romantizma: “Stalno pod snažnim pritiscima domaćih muhamedanaca, kojima je najčešća manifestacija življenja svoje vjere bila mržnja prema drugoj vjeri, zbog čega će ih potonji putopisci okarakterizirati najtvrdokornijim muslimanima od svih drugih islamskih naroda…”

Uz ovu rečenicu, koja nije ničiji citat i nije istrgnuta iz konteksta, tzv. Ivanković ističe ulogu franjevaca u “rekristijanizaciji kao obliku čuvanja identiteta” od “susjednih inovjernika”. Ovako posloženo ostavlja nas zapitane nad ulogom franjevaca koje su i Bošnjaci muslimani prihvatili na dobro ime prijatelja i čuvara “andrićevske” Bosne.

Nisu li franjevci misionari po poslanju i je li ta njihova uloga uopće prestala? No, tzv. Ivanković ima pravo pisati što hoće u ime hrvatskih nacionalnih udruženja pa i bosansku historiografiju ispisivati iz hrvatsko-katoličkog rakursa. Živimo u demokratiji, zar ne? Ali Bošnjaci nemaju pravo da i sami ne ispisuju stranice iste te bosanske historije. Za sada u tome podbacuju i izlažu se opasnosti da im vjersko-nacionalni identitet opisuje tzv. Ivanković, koji se na kraju monografije u leksikonu uglednih Varešana usudio uvrstiti tek dva Bošnjaka, barem porijeklom.

Jednom je ime Slavenko i svoj je radni vijek proveo u Beogradu, sin je komunističkog moćnika Rešada Saletovića i vjerovatno se deklarira kao Srbin. Ako nije tako, neka nas Slavenko žustro demantira, te ćemo mu demanti objaviti uz duboki naklon i ispriku.

Dakle, pojačana svijest o sebi najbolji je odgovor hrvatsko-srpskim posvajanjima. Tzv. Ivanković bi to nazvao “rebošnjakizacija kao oblik čuvanja identiteta od susjednih inovjernika”.

 

PROČITAJTE I...

Godine 1903. oženio se u Londonu Engleskinjom Winifredom Brunom. Šest godina kasnije, rođen je Osman Wilfred Kemal. Ali Kemal se, nakon iznenadne smrti supruge, na početku Prvog svjetskog rata vraća u Istanbul. Mali Osman Wilfred Kemal ide s bakom Margaret Johnson, od koje će naslijediti prezime. Odrastat će na britanskom jugozapadu i 1940. dobiti sina Stableya, Borisovog oca.

Narod se osjeća beznadežno, umorno, iscrpljeno i razočarano. Sve se više osjeća prisustvo kolektivne političke depresije. Sandžački Bošnjak nije samo ljut i izrevoltiran. Sve više ga muči osjećaj gađenja i odvratnosti prema aktuelnom ekonomskom, moralnom i političkom stanju. Bošnjačke stranke boluju od hroničnog nedostatka elementarne političke dosljednosti i od alarmantne neprincipijelnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!