fbpx

Srpski aktivist Muharem Bazdulj na braniku otadžbine

Kome i čemu Bazdulj ustvari pripada, otkriva se, po ko zna koji put, kada tvrdi da “nema nikakve potrebe da se ‘našim’ proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta”. Niko zločin na Novom Zelandu nije proglasio srpskim, ako su to već kategorije kojima Bazdulj barata.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Kako se sve više raspliće pozadina stravičnog terorističkog napada na muslimane Novog Zelanda i kako sve očitije postaju veze velikosrpsko-četničke ideologije i antimuslimanskog šovinizma koji je inspirirao teroristu Brendona Tarranta, tako dolazi i do sve veće panike u određenim latentno srbofilnim krugovima.

Dugo su ti krugovi igrali dvostruku igra sa srpskom historijom. Mitomanski i neumjereno veličala se politika Srbije ili njenih predstavnika u svakom historijskom periodu dok su se kompromitirajući kosturi žrtava takve politike držali u ormaru i pokazivali samo odabranoj publici podjednako morbidnog ukusa.

Igralo se na dva kolosijeka, javno na onom slobodarskom, garibaldističkom, savezničkom, antifašističkom, pristojnom, ali i tajno, na onom šovinističkom, protuturskom, antimuslimanskom, krstaškom, zavjereničkom i skarednom. Tome je, očigledno, došao kraj, ne samo zbog pojave interneta već i nemogućnosti da se kontroliraju vlastite budale pa time i narativ.

Velikosrpstvo kao historijski nehumanu, zločinačku i smrtonosnu ideologiju ogolili su upravo njeni poštovaoci i baštinici, šireći je po svijetu i hvaleći se njenom iskonskom antimuslimanskom brutalnošću. Zato se ovih dana mnogi u Srbiji stavljaju u dobro znani defanzivni položaj pa kukaju o ugroženosti i nepravdi, a na teren istrčavaju i neki s klupe za rezervne igrače.

Takav je i približno svježi transfer iz Bosne, novi igrač u odbrani Srbije, zadnji vezni, Muharem Bazdulj.

Tako nam Bazdulj sa stranica Oslobođenja, a odakle bi drugo, poručuje da ne bismo trebali povezivati teroristički napad na Novom Zelandu s bilo čime s ovih prostora, pogotovo ne s velikosrpstvom, iako je sam terorista očigledno do guše uronjen u srpsku mitologiju i ikonografiju, od koljača i hajduka Baje Pivljanina pa do ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Zabrinuti Bazdulj bazdulja i relativizira pokušavajući sve na silu ugurati u nepriličan historijski kontekst imperijalizma po principu “eto ih tamo, neka nas puste na miru” i “oni kao pucaju, mi se kao branimo”.

Samog teroristu Tarranta Bazdulj predstavlja kao usamljenog i bizarnog luđaka umjesto kao sasvim normalnog, ali krajnje radikaliziranog teroristu koji je dio šireg fenomena islamofobnog ekstremizma u kojem velikosrpska ideologija ima počasno i značajno mjesto.

Bazduljeva relativizacija ide čak dotle da pokušava minimalizirati velikosrpsku konekciju s antimuslimanskim terorizmom na Novom Zelandu, praveći neke paralele i ko biva zabrinuto napominjući i da teroristički napad u Parizu iz 2015. godine ima neku vezu s Bosnom i Hercegovinom (hoće reći s Bošnjacima), pritom spominjući municiju korištenu u napadu na redakciju magazina Charlie Hebdo, zaboravljajući pritom da je riječ o municiji proizvedenoj 1986. godine koju je izvezla SFRJ, tačnije njene vanjskotrgovinske službe sa sjedištem u Beogradu.

Bazdulj čak, mučki, u stilu Riste Đoge, podmeće da “oni koji nastupaju iz bošnjačke perspektive” likuju zbog ubistva tolikog broja nevinih muslimana od ruke islamofobnog teroriste. (Strašno, zaista strašno da takvo nešto neko može i pomislit!?)

Kome i čemu Bazdulj ustvari pripada, otkriva se, po ko zna koji put, kada tvrdi da “nema nikakve potrebe da se ‘našim’ proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta”. Niko zločin na Novom Zelandu nije proglasio srpskim, ako su to već kategorije kojima Bazdulj barata.

Taj zločin stvar je fenomena radikalne i ekstremne islamofobije, čega je velikosrpska mitologija neizostavni dio. A nadamo se da Muharem nije. I da će konačno naučiti razliku između tih dvaju pojmova.

PROČITAJTE I...

Na pitanje “znate li šta je bilo u Srebrenici” svako u ovom gradu zna odgovor. O njemu se priča, ono je središnje mjesto njihovih života. To šta je bilo u Srebrenici nešto je što ih je obilježilo za cijeli život. I njih i grad u kojem su rođeni i u kojem žive. Ali, život se obnavlja, sve se češće priča o drugim stvarima, o poslu, o školovanju djece...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

Podržite nas na Facebooku!