fbpx

Srebrenica nije grad sablasti, u njoj i dalje žive Bošnjaci

Mediji, bar oni koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački, trebali bi pisati i promovirati pozitivne priče, kojih ima u Srebrenici. Naravno, treba pisati i o negativnim pojavama i događajima, ali uporno se truditi da sve bude negativno nanosi štetu običnom čovjeku koji nastoji živjeti u Srebrenici, a svoju kuću ispuniti srećom i osmijehom. 

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Sve što se dešava u Srebrenici odjekne u medijskom prostoru BiH. Pogotovo ako se radi o nečemu negativnom. Kao i svako mjesto, i Srebrenica ima negativnih pojava, u ovom gradu nisu ni manje ni više izražene nego u drugim mjestima, ali razumljivo da je Srebrenica od posebnog interesa javnosti, pa sve što se u njoj dogodi odjekne jače.

Nakon svakog 11. jula, poslije dženaze i komemoracije, mediji se utrkuju ko će prije napisati tekst da “Srebrenica nakon 11. jula izgleda pusto”. Činjenica je da na području općine Srebrenica (prostor od 537 km2) ne živi 37 hiljada stanovnika kao prije rata. Zbog čega je to tako, svima je poznato. Sasvim je normalno da izgleda pomalo pusto kada odu desetine hiljada osoba koje su taj dan bile tu.

Teško da će u bliskoj budućnosti Srebrenica imati više od desetak hiljada stanovnika, koliko otprilike ima sada. Postoje mediji koji nastoje predstaviti Srebrenicu kao “crnu rupu”. Time čine nevjerovatnu štetu ovom mjestu i ljudima koji ovdje žive, koji su se vratili na svoje, odlučili da formiraju porodice.

Ovih je dana Dnevni avaz objavio tekst pod naslovom Grad koji zbog mrtvih živi samo jedan dan u godini izgleda sablasno tokom zimskih noći. Uz nekoliko rečenica, “novinari” su zabilježili “sablasne slike Srebrenice tokom jedne zimske noći, koje su pokazatelj tužne istine”.

Zapravo su fotografirali nekoliko mutnih slika ispred Motela “Alić”.

Za sve nas koji živimo u Srebrenici ovakvi su tekstovi uvredljivi jer ne predstavljaju stvarnu Srebrenicu. Ona jeste obilježena prošlošću, jeste mjesto gdje je počinjen genocid, sadašnjost jeste teška, ima dosta problema s kojima se susreću stanovnici ovog grada.

Nadalje, u Srebrenici nije lahko, pogotovo Bošnjacima, koji su kao povratnici sistemski diskriminirani (pitanje bosanskog jezika, zapošljavanja, negiranje genocida itd.), a svjedoci smo da zna biti i pokušaja provokacija (svinjski ostaci u blizini Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, neprimjereno proslavljanje praznika, plakati podrške ratnim zločincima itd.). Međutim, izgleda da su pojedini zaboravili da Bošnjaci i dalje žive u Srebrenici i da nisu “psi lutalice”. Po hladnoći, u večernjim satima, uglavnom smo u kućama i ne lutamo po ulicama.

Upravo to da, uprkos svemu, u ovom gradu živimo (mi, Bošnjaci) ujedno je naš najveći uspjeh. Rađaju se djeca, a roditelji nastoje da im omoguće normalne uvjete za život.

Baš zbog toga, nekoliko (polu)mutnih fotografija iz hladne januarske noći s jednog mjesta i neprimjereni opisi u tekstu više su nego zlonamjerni i predstavljaju ovaj grad u negativnom kontekstu koji, uprkos svemu, nije mrtav. Oni koji su se vratili, formirali porodice i rodili djecu u Srebrenici nakon svega dovoljan su razlog da slobodno možemo reći da Srebrenica nije pust grad.

Mediji, bar oni koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački, trebali bi pisati i promovirati pozitivne priče, kojih ima u Srebrenici. Naravno, treba pisati i o negativnim pojavama i događajima, ali uporno se truditi da sve bude negativno nanosi štetu običnom čovjeku koji nastoji živjeti u Srebrenici, a svoju kuću ispuniti srećom i osmijehom.

PROČITAJTE I...

Ammar Jažić rođen je 17. marta 1987. godine u Sarajevu, gdje završava osnovnu školu. Kaže da nikad plaho nije volio školu, pa mu je pri upisu u srednju otac ponudio dva izbora: medicinsku kao dedo, ili muzičku pa da krene očevim stopama. Upisao je Srednju muzičku školu u Sarajevu, na Odsjeku za timpane i udaraljke kod profesorice Desanke Jovanović. Srednju muzičku školu završava dosta uspješno i nakon toga dobija stipendiju univerziteta Berklee College of Music iz Bostona. Međutim, ostaje u Sarajevu, gdje završava Muzičku akademiju na Odsjeku za kompoziciju. 2010. godine završava magistarski rad uradivši Simfoniju Islamicu, simfoniju koja je prvi put u historiji dobila prefiks “islamska”. Jažić za Stav podrobnije govori o Simfoniji Islamici i o tome šta ga je motiviralo da uradi ovakav magistarski rad, o vremenu provedenom na Akademiji, o svojim pogledima na muziku i na stanje muzike u Bosni i Hercegovini, o patriotskom žanru, turbo-folku, “Bosnatonu” i njegovom ocu Faruku Jažiću, kao i o brojnim drugim crticama iz života

Za ratne zločine počinjene u Semberiji kažnjena su osmerica pripadnika VRS-a i dvojica logoraša. Ukupno im je izrečeno 96 godina i 8 mjeseci zatvora. U haškim presudama političkom vrhu RS-a nedvojbeno se ističe uloga bijeljinskog Kriznog štaba u planiranju etničkog čišćenja. U presudi Radovanu Karadžiću piše: “Na čelu Kriznog štaba u Bijeljini bili su Milan Novaković i Ljubiša Savić (zvani Mauzer). Članovi Kriznog štaba bili su isključivo iz SDS-a ili istaknuti mještani lojalni toj stranci”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!