fbpx

Srebrenica kao inspiracija za dijalog

Poslije gubitka porodice imate osjećaj i strah da će vam i duša i tijelo utrnuti od boli, da će odrvenjeti, da više nećete smoći snage da ne mrzite, i da ćete u toj mržnji ostati neprogresivni i živući, a uništeni pojedinac.

Čovjeku je ostavljeno da odabere način na koji će svoj život provesti, u šta će svoje vrijeme utrošiti, za šta će se zalagati i, na koncu, s čime će pred Gospodara stati. Ipak, mjesto i vrijeme rođenja nisu u domenu ljudskog utjecaja, kao i vrijeme i mjesto smrti, ali u očima ljudi potonji ostaju nekako usko vezani uz sebeb ljudske prirode. Ni moj slučaj nije iznimka.

Rođen sam u prelijepom podrinjskom mjestašcu nadomak Srebrenice, kao šesto dijete u obitelji rahmetli Sadika ef. i rahmetli Beguše. Obiteljska tradicija, po kojoj su muški članovi stjecali naobrazbu za imama, nije ni mene zaobišla, pa sam 1979. godine upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu kao 12. iz loze Hasanovića. Zapravo, u to vrijeme uopće nisam to posmatrao kao breme tradicije već kao nešto normalno, kao životnu zadaću – upućivati na dobro i odvraćati od zla. Odgajali su me da uvažavam, cijenim i poštujem sve ljude i da nikoga ne mrzim bez obzira na činjenicu da u mojoj lozi unatrag 100 godina niko svog djeda nije zapamtio, pa tako ni ja svog, kao što ni moj sin neće, nažalost. Štoviše, nekako smo bili i dosta vezani uz Srbiju po pitanju infrastrukture, radnih mjesta, pa čak i medicinske skrbi, tako da ponavljanje bilo kakvih sukoba, i s te strane, nije uzimano u obzir.

Kako je to u ono vrijeme bivalo, po završetku medrese vratio sam se u svoj rodni kraj i započeo obavljati imamsku dužnost. Lijepe uspomene ostale su iz tog vremena posebice vezane uz obitelj i moje džematlije, mada je i odnos sa susjedima pravoslavcima i katolicima bio baš susjedski, kako to naša vjera i nalaže. Međutim, početak 1990-ih donosi nestabilnost i nesigurnost za koje niko od nas, barem mojih džematlija i bliskih ljudi, nije smatrao da će potrajati, a kamoli da će kasnije imati razmjere genocida. Kada su stvari postale ozbiljnije i prijetnje intenzivnije, u dogovoru s ocem i majkom odlučio sam izvesti svoju suprugu i djecu na sigurno, a poslije se više nisam mogao vratiti, pa me životni put dovodi u Zagreb.

Nova sredina i veliki grad sami po sebi iziskuju vrijeme prilagodbe za svakoga ko dođe iz manje sredine. Uzmete li u obzir da ste došli u okolnostima koje se mogu nazvati svakako samo ne normalnima, stvari su bile još i kompliciranije. Na stranu egzistencijalni izazovi, da ih tako nazovem, s kojima se nije suočila samo moja obitelj, ono što sam tada kao mladi imam imao pred sobom jeste izazov daljeg provođenja misije svakog imama – upućivanja na dobro, a odvraćanje od zla. Roditelji i brojna rodbina ostali su u Srebrenici, a njih 36 zajedno s mojim ocem više neću vidjeti poslije 1995. godine i genocida.

Poslije takvog gubitka imate osjećaj i strah da će vam i duša i tijelo utrnuti od boli, da će odrvenjeti, da više nećete smoći snage da ne mrzite, i da ćete u toj mržnji ostati, neprogresivni i živući, a uništeni pojedinac. Svjesni ste da se tome ne možete oteti, ali isto se tako borite da se naučite s tim živjeti, to dobro znaju svi oni koji su nekoga izgubili. Ipak, Božija je milost i u iskušenju neizmjerna, samo je treba znati prepoznati. Izgubio sam mnogo, kao i mnogi drugi, a istovremeno sam dobio priliku svoj život posvetiti nečemu što će biti za dobrobit zajednice u kojoj živim i zalagati se da se Srebrenica više nigdje i nikome ne ponovi. Unatoč velikom gubitku, Uzvišeni me nikada nije iskušao s propitivanjem ispravnosti svog odnosa prema drugima, koji je uvijek bio i ostao na temeljima Kur’ana i sunneta – naših izvora, pa tako ni mržnja nije našla mjesta, ali nije ni zaborav. Srebrenica nije opomena samo muslimanima, Srebrenica je opomena čovječanstvu, jer pomračenje uma i ljudska zloba mogu dovesti do nesagledivih posljedica i uništenja ne samo pojedinih naroda nego i čovječanstva. Iz tog razloga, ali i temeljem kur’anske upute, ustrajavamo na dijalogu, jer samo dijalog može dugoročno riješiti nesporazume i probleme, ali isto tako, čuvati istinu od zaborava.

Moja nafaka nije istekla u to ljeto 1995. godine, postoji razlog zbog kojeg sam ostao, a koji je pravi, to zna samo moj Stvoritelj. Ono što znam jeste da sam dužan u svojim mogućnostima zalagati se za dobro i u tome svoj život do kraja provesti, do roka određenog i, kako spomenuh na početku, nadati se da će vrijeme i trud koji sam na tom putu uložio biti dostatni da moj Gospodar bude zadovoljan sa mnom, da ću ispuniti svoju misiju i da ću učiniti nešto od čega će drugi imati koristi. Na koncu, zato ljudi i žive, a ne da bi jedni druge ubijali. To nas razlikuje od onih koji su odgovorni za Srebrenicu.

PROČITAJTE I...

Sazivanje Prvog bošnjačkog sabora, demokratska i slobodna atmosfera u kojoj se odvijao, odluke i zaključci koji su doneseni, nacionalno jedinstvo koje je pritom iskazano te dalekosežne posljedice koje je polučio predstavljaju historijsku vododijelnicu, trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod

Na popisu stanovništva 2013. godine 91,36 posto građana Kantona Sarajeva izjasnilo se da govori i piše bosanskim jezikom. U istom tom kantonu, iste te godine, na istom tom popisu, 83,79 posto stanovništva izjasnilo se da pripada bošnjačkom narodu. Iste godine, na istom popisu, 1.193 građanina u glavu, ili 0,28 posto stanovnika gotovo polumilionskog Kantona Sarajevo, izjasnilo se da govori jezikom koji nazivaju “BHS”, dok svi drugi govore ili bosanskim, ili hrvatskim, ili srpskim. Stoga bi bosanski jezik trebalo školarcima u dokumentima pisati po principu automatizma, osim ako roditelji žele pisati hrvatski ili srpski jezik

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!