fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Šta je nama Srebrenica

U antičkoj tragediji, kao što znamo, stradao je heroj, u Srebrenici je stradao hor! Ko god ima makar mutne predstave o antičkoj tragediji zna kakva bi užasna značenja proizvelo stradanje hora. To bi, naprimjer, značilo smrt ljudskog društva, jer bi s horom stradala i “ideologije zlatne sredine” na kojoj se svako društvo od antike naovamo zasniva. Također, u antičkoj tragediji bi stradanje hora značilo da su se u kosmosu pobrkale razine postojanja, jer bez hora ne bi bilo moguće upozoriti na mjeru ljudske slobode

Almir BAŠOVIĆ

Srebrenica je gradić u Bosni i Hercegovini. Prije 25 godina, jedanaestog jula hiljadu devetsto devedeset pete godine, ova zaštićena zona Ujedinjenih nacija pala je u ruke srpskoj vojsci. Tom prilikom ubijeno je ili je nestalo više od osam hiljada Bošnjaka koji su živjeli u toj enklavi.

Ne znam kako danas, u svijetu u kojem se vještački proizvodi zaborav, pisati povodom jedne ovakve godišnjice. Kako povjerovati u to da u svijetu u kojem je “novo” gotovo isto što i “dobro” ima smisla insistirati na sjećanju? Postoje li događaji koji mogu poljuljati sliku svijeta kakvu nam nudi naše stoljeće visokog tehnološkog napretka i naučnih čuda? Da li je svijet danas, 25 godina nakon pada Srebrenice, još noviji i još bolji? Ne znam, ali znam da bih volio podijeliti s čitaocima ovog teksta osjećanje nezaštićenosti i nesigurnosti, osjećanje straha zbog toga što živimo u svijetu u kojem je moguće da se dogodi Srebrenica.

Pošto sam dramski pisac, o ovoj temi, kao i o većini drugih važnih tema, najviše volim misliti razmišljajući istovremeno o evropskoj dramskoj tradiciji. Naprimjer, prečesto mi se učini kako Evropa svoje antičko naslijeđe sve više zaboravlja, i to tako strašno da svaki put kad čitam novine strahujem od toga da ću pročitati kako su arheolozi u Grčkoj pronašli antičke ostatke holivudskog filmskog studija, te da ćemo konačno holivudski film proglasiti formom koja stoji u temelju evropskog kulturnog identiteta.

SMRT KAO ČINOVNIČKI POSAO

Događaji kao što je Srebrenica podsjećaju nas da za situacije koje tako zgusnuto govore o svijetu u kojem živimo još nismo pronašli bolju riječ od riječi tragedija. Srebrenica je tragedija, ne antička već tragedija našeg današnjeg svijeta. Neke usporedbe s antičkom tragedijom pomogle su mi da makar malo razumijem kako je moguće da se na kraju srebrenog vijeka ljudskog napretka dogodi jedna takva katastrofa.

U antičkoj tragediji, kao što znamo, stradao je heroj, u Srebrenici je stradao hor! Ko god ima makar mutne predstave o antičkoj tragediji zna kakva bi užasna značenja proizvelo stradanje hora. To bi, naprimjer, značilo smrt ljudskog društva, jer bi s horom stradala i “ideologije zlatne sredine” na kojoj se svako društvo od antike naovamo zasniva. Također, u antičkoj tragediji stradanje hora značilo bi da su se u kosmosu pobrkale razine postojanja, jer bez hora ne bi bilo moguće upozoriti na mjeru ljudske slobode.

Srebrenica je naša tragedija i zbog toga što tehnička opremljenost onih koji su počinili taj stravični zločin nije bila moguća prije našeg doba visoke tehnologije. Mašine za pravljenje i sakrivanje masovnih grobnica, bojni otrovi i druga sredstva za masovno uništavanje velikog broja ljudi – sve su to proizvodi svijeta u kojem živimo.

Nekada je ljudska smrt bila važan metafizički događaj, Srebrenica upozorava na to da je u našem svijetu od ljudske smrti moguće napraviti gotovo činovnički posao: jedan od ljudi koji su pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu osuđeni za učestvovanje u zločinu izjavio je pred Tribunalom da je ubijao jer je bio vojnik Vojske Republike Srpske i jer mu je tako bilo naređeno. Na snimku ubistva šesterice srebreničkih dječaka koji je obišao svijet ubice svoj posao obavljaju rutinirano, bez i jedne jedine emocije. Svijet visoke tehnologije, odnosno otkrivanje tog snimka, omogućit će da jedna srebrenička žena ubistvo svog sina gleda deset godina kasnije na televiziji. Omogućit će da majka gleda snimak pogubljena sina i da pritom sluša kako se srpski vojnik koji je napravio snimak žali na nesavršenost tehnike: na snimku on sočno psuje jer mu se istrošila baterija za kameru! Smak svijeta, pisao je jedan sjajan pjesnik, počinje običnom gestom.

Ne znam je li Srebrenica dokaz da je smak svijeta počeo, ali je sigurno da se počeo drmati poredak u svijetu u kojem je moguće da se u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija dogodi takav zločin. Za razliku od starog svijeta, u kojem je pitanje kazne i pravde bilo metafizičko pitanje, u našem je svijetu to odavno pitanje društvenog ugovora. Za razliku od starinskih ugovora, od antike, preko srednjeg vijeka sve do Goetheovog Fausta, ovaj ugovor Ujedinjenih nacija nije ispoštovan, možda i zbog toga što nije potpisivan vlastitom nego tuđom krvlju.

SREBRENIČKE MAJKE

Ima neke užasne ironije u činjenici da u vrijeme kada nauka na nimalo metaforičan način ispunjava stari san filozofije, religije i različitih političkih ideologija o nastajanju novog čovjeka, dakle u vrijeme kada novi ljudi nastaju, iz zaštićene zone Ujedinjenih nacija oko osam hiljada ljudi doslovno – nestaje.

Miroslav Krleža, jedan od najvećih pisaca hrvatskog jezika, dvadeseto je stoljeće opisao slikom majmuna koji vozi avion. Srebrenica je užasna potvrda tačnosti ove slike. Istovremeno, to je i konačno ispunjene noćne more o čovjeku koji bi postao objekt nauke i prestao živjeti u organskom svijetu, Srebrenica je užasna realizacija strahova koje je prije više od sto osamdeset godina sanjao sjajni njemački pisac Georg Büchner pišući svoju dramu Woyzeck. Čovjek – eksperiment nauke, vojnik Woyzeck, ubija svoju ljubav i majku svoga djeteta, ostavljajući to dijete u krilu idiota. Drama koja govori o potpunom raspadu svijesti i svijeta centralnog lika, drama o čovjekovom simboličkom raspeću, završava hladnom konstatacijom sudskog poslužitelja o “divnom, lijepom, pravom ubistvu, kakvo odavno nismo imali”. Büchner je najavio mogućnost da će se svijet pretvoriti u mjesto na kojem jedan te isti događaj, naprimjer pogubljenje srebreničkih dječaka, za različite ljude može imati potpuno različito značenje. Kaseta sa snimkom ovog pogubljenja koje za majku jednog dječaka znači nepodnošljivu bol mogla se iznajmljivati u nekoj videoteci u Srbiji. Ne znam je li kaseta bila zavedena pod nazivom “divno ubistvo”, ali mi je Büchner pomogao da shvatim u kakvom svijetu živim.

Kao što mi je Bertolt Brecht pomogao da barem malo razumijem sav užas jedne nedovršive potrage na koju su prisiljene srebreničke majke koje još putuju svijetom i, poput Majke Hrabrosti bez njene djece, tragaju za svojim nestalim. Svakog jedanaestog u mjesecu srebreničke žene na jednom trgu u Tuzli izvode ritual: donose platna na kojima je izvezeno na hiljade imena njihovih nestalih, one stoje na trgu i traže istinu i pravdu. Nakon toga se razilaze, svaka u svoju tugu, u svoju samoću. One znaju: živimo u svijetu u kojem su žrtve svima dosadile, u svijetu u kojem žrtve ne mogu biti heroji, to je mjesto u našem svijetu rezervirano za zločince. Možda te žene treba pitati u kakvom svijetu živimo, možda uspijemo sebi barem malo objasniti: šta je nama Srebrenica? Ili je to možda ionako besmisleno? Nismo pažljivo slušali one koji su preživjeli holokaust kao dokaz čovjekovog “napretka”, možda ne slušamo kako nam neko danas govori o genocidu u Africi ili negdje drugdje u svijetu? Možda jednostavno više nismo spremni razmišljati o odgovoru na staro pitanje: Šta je nama čovjek?

PROČITAJTE I...

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994. godine) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. godine dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”

Često se objavljuju priče kako je nemoguće doći do doktora, kako se dugo čeka na testiranje i slično. Građani mogu biti i upravu, ali se zasigurno borba za bolje zdravstvo ne dobija tako što i sebe i druge izlažemo zarazi. Sigurno je da doktori neće moći pružati bolju uslugu ako mi prouzrokujemo veći broj zaraženih

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!