fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Isnam Taljić – “Roman o Srebrenici”

Roman o Srebrenici je po priznanju samog autora, bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika Isnama Taljića (Vlasenica, 1954 – Sarajevo, 2017) napisan kao dužna reakcija čovjeka koji duboko proživljava zlohudu sudbinu sunarodnika. Roman je napisan 1996. godine, štampan 1998, a od tada je imao mnoštvo izdanja te je jedno od najprevođenijih djela naše književnosti na strane jezike.

 

 

 

Isnam Taljić

“Roman o Srebrenici”

(odlomak)

Roman o Srebrenici je po priznanju samog autora, bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnika Isnama Taljića (Vlasenica, 1954 – Sarajevo, 2017) napisan kao dužna reakcija čovjeka koji duboko proživljava zlohudu sudbinu sunarodnika. Roman je napisan 1996. godine, štampan 1998, a od tada je imao mnoštvo izdanja te je jedno od najprevođenijih djela naše književnosti na strane jezike. Taljićev Roman o Srebrenici ujedno je i pionirsko štivo na temu Genocida u Srebrenici, a jeste bio baziran na pisanim dokumentima i svjedočanstvima koje su do autora stizali od preživjelih Srebreničana, pa čak i u vrijeme dok je Srebrenica bila zaštićena zona u agresorskom okruženju. Budući da je Isnam Taljić također doživio teške porodične tragedije tokom genocida nad Bošnjacima u Vlasenici, imao je višak empatije te je zasigurno pisao osjećajući razmjere srebreničke tragedije i na vlastitoj koži.

3.

Egzodus.

Narod i vojska hrle prema zgradi nekadašnje pošte. Ovuda je jedino ždrijelo za izlaz iz grada. Organizacija Ljekari bez granica preuzela je brigu o ranjenicima. Odvode ih u Unproforovu bazu u Potočarskoj Rijeci. Unprofor je djeci, ženama i starcima garantirao sigurnost i prihvat u svojoj bazi. Ima i odraslih muškaraca koji pristaju za njima. Ima ih mnogo. Mogu se brojiti stotinama.

Njih će već kojih stotinjak metara dalje, na samom izlazu iz grada, na pomoćnom Unproforovom punktu u krugu Tvornice Vezionica, dočekati najava totalne izjave – holandski vojnici, umjesto da makar pokušaju zadržati masku spasitelja, dočekuju ih mašući im s tri uzdignuta prsta.

Najsramotniji talog izdajstva i kukavičluka koji – s ponašanjem ovih Holanđana, za koje smo znali tek toliko da su došli iz zemlje koja je lijepa – padaju na dno dna svih mjerila o ljudskosti. Ali, ljudi ne vjeruju svojim očima i, vjerujući da ne može biti ono što jest, nastavljaju ka glavnoj bazi Holanđana u Potočarima.

Većina nas se postrojava u kolonu. Dva po dva. Ima nas, izraženo brojem, i petnaest hiljada. Ne računam grupe koje će krenuti s drugih mjesta. Ide se prema Tuzli. U proboj! To je i kao pomisao suludo tragično. Ali me nimalo nije strah. Osjećam da smo u stanju srušiti sve pred sobom.

Zapalo me da budem pri čelu kolone. S najmanjim šansama da se živ probijem, ali uvjeren da su nam svima šanse velike.

4.

Doktor Mahmić pokušava upozoriti da se odbaci sve osim preostalog oružja. Sve ostalo, koliko se god činilo potrebnim, i hrana, otežat će nam u dugom putovanju. Najvažnije je ponijeti soli i šećera. Makar po pola kilograma.

– To će nas spasiti. Povremeno lizanje šećera zamijenit će hranu. Posebno je bitna so. Natrij naglo opada u organizmu u stanjima iscrpljenosti, straha i panike. To dovodi do halucinacija i bez bojnih otrova, a već smo izloženi djelovanju hemijskih otrova.

Ne znam koliko nas ga je htjelo i čuti.

Ja sam ga poslušao.

Bio je red da ga slušam makar izvan bolnice. Njegov sam pacijent.

5.

Krećemo u trinaest sati. Ne znam je li baš trinaest nula nula. Ali je potpuna nula Natovo bombardiranje. Baš tad su se pojavila dva aviona. Ispustili su po jednu bombu. Narod se i koleba. Osvrće se ka Srebrenici. Gledamo u nebo. Ni traga novim američkim avionima. Ona dva doimaju se kao krajnje improvizirani aeromiting u čast četničke najezde. Možda i kao posljednji pozdrav gospodara rata braniteljima Srebrenice. Brzo su se okrenuli i zagubili na nebu kao dva mala sunčeva odbljeska.

Ne osvrćem se. Obaram pogled ka zemlji. Mehanički prihvaćam komandu za pokret. Samo da se ne bih okrenuo. Kao da se vraćam s dženaze.

Bojao sam se, samo da sam se okrenuo, da bi me sunčevi odbljesci na iščezavajućim američkim avionima nad Srebrenicom podsjetili na dva sunca odjednom. Ona sunca iz djedovih zapisa o Malom kijametskom danu iz predaje njegovih dalekih Burjata, muslimana koji su najbliži izlasku Sunca. Sada zatečena na nebu najdaljeg istoka Bosne.

Propast Svijeta u Srebrenici.

Dva sunčeva odbljeska sa aviona, a ne sjećam se da je bilo sunčano.

Da.

Ave, argenti patriae.

Salve in aeternum Domavia, argenti patriae.

6.

Nismo zastajali do Buljima. To je bio najistureniji dio slobodne teritorije. Ovdje smo se oprostili od slobode. Ispred nas je bilo osamdesetak kilometara pješačenja kraj spaljenih i srušenih bošnjačkih sela, kroz njive i šume, uz potoke, sve vrletima iz kojih su četnici istrijebili Bošnjake još prije tri ili dvije godine i po godine. Za nama pada slobodna teritorija Srebrenice. Četnici nastupaju u stopu iza nas. I sa strane. I ispred nas. Svuda su. I iznad nas. Iz helikoptera i malih aviona, kakvi, u niskom letu, izmiču Natovim radarima, posipaju po nama bojne otrove. Kao sredstvo protiv korova po zasijanim njivama. Zasipaju nas granatama sa svakoga brežuljka. Dočekuju u zasjedama.

Ovo je lov na ljude satjerane u klopku.

Da svi idemo jedan iza drugoga, i ako bi razmak između nas bio samo korak i po do dva koraka, kolona bi, odjednom, bila duža od trideset kilometara.

Toliko mnoštvo četnicima mora biti na očima svakoga trena.

Mi smo u potpunoj klopci. U pokretnom obruču.

Ostat ćemo punih pet dana i šest noći.

Nakon toga će se, na domaku slobode, iz smrti izvući ni pet hiljada ljudi. Naser je po Tuzli iskupio trista dobrovoljaca. Probili su se na slobodnu teritoriju Zvornika i razbili četnička uporišta na Baljkovici. Tu su bili najjače utvrđeni i samo su čekali da nas dokusure.

Mnogi od nas će se potpisati pod tvrdnju da niko ne bi preživio da nije stigla ispomoć s Naserom.

Većina preživjelih do kraja života pitat će se zašto je slobodni koridor držan otvorenim tek sedam sahata. Koridor su preuzeli novopristigli odmorni borci. Da im je naređeno da ge održe još koji sahat ili dan, moglo se spasiti još mnogo, vrlo mnogo izmrcvarenih i zaostalih u proboju.

Ne znam hoće li iko od nas biti nešto posebno sretan što je preživio.

Za sebe znam da sam ostao mrtav u Srebrenici. I to prije nego što smo i krenuli u proboj koji neće preživjeti nas dvanaest ili trinaest hiljada. Umro sam, definitivno, u proljeće prije dvije godine, kad su Ujedinjene nacije u svojoj palači na East Riveru, u nepojmljivo dalekom gradu New Yorku, proglasile moj rodni kraj svojom teritorijom. Ili i prije…

Na moje oči, na samom domaku ovoga što treba nazivati slobodom, poginut će drugi najveći junak Srebrenice.

Prethodne noći pomislio sam da sam, koračajući u snu kroz šumu, sanjao svoju smrt. Lijepo sam sanjao. Sanjao sam najljepši san. I znao da se ipak ne odnosi na mene. Jasno sam mogao razaznati da sanjam smrt čovjeka koji mi je draži i od sebe samoga. Prije nego što ću se trgnuti iz sna u hodu i potplesti o kvrgavi, iz zemlje izvirjeli bukvin korijen na šumskom puteljku, opruživši se koliko sam dug u koloni još živih nesretnika iz Srebrenice, vidio sam, haman, i sami Džennet. I u Džennetu vidio da to nisam ja.

Nije mi se izlazilo iz sna. Ali me hurija krupnih očiju uvjeravala da još nije na mene red. Ja sam je razuvjeravao. Kazao sam da sam dosad morao zaslužiti smrt. Makar i ne bila dženetska. Samo da mi se dopusti da umrem. Nisam odustajao i morala mi je pokazati koga sam sanjao. Iz dženetskih bašči smiješio mi se Ejub Golić.

Na moje oči poginut će toga jutra.

Zato ću u Tuzlu stići još nikakavniji. Ni mrtav. Poštapajući se kolcem iz plota u Cerskoj. Na bosim nogama koje su, otečene, bile izvan svih mjerila o veličini stopala. Poput dječijih grobova. S turbanom od iscijepane košulje. U istruljanim pantolama, od kojih je još oko kukova visilo nekoliko krpenih kajasa.

Djeca su bježala od mene. Starice su zavlačile glavu u njedra i pljuvale po uvehlim sisama. Bio sam živa straha. Biće iz nepoznatoga svijeta. Čovjek iz vremena koje nije ovo.

Ovako je mogao izgledati Darwinov divljak u filmovima kad se vraća iz višednevnog lova u kome mu nije uspjelo ugrabiti plijen. Ni dovući, držeći ga za kosu, mrtva mužjaka, niti preko ramena donijeti još živu ženku iz vrste homo sapiens. A reditelj ionako ne obraća pažnju na praćenje sudbine onih koji su bili gonjeni i izvukli samo živu glavu. Zato sebe i ne mogu usporediti s jednim od takvih, premda im moram biti i slika i prilika.

U Tuzli su me postavili pred zaboravljenu kutiju po kojoj su promicale šarene slike. Umjesto izbezumljenih Kurda u strci za mrežom s hranom koja visi iz helikoptera, ugledao sam slike moga grada, a iz centra Srebrenice oglašavao se lik glavnoga srpskog komandanta:

Turcima smo se napokon osvetili – ovo je kraj Bune protiv dahija!

Šta su oni pamtili? Koliko su pamtili? I kako su pamtili? Bože moj dragi!

U magnovenju mi prolijeću spoznaje koje su bile skrivane i nisu se mogle pročitati ni u udžbenicima historije niti u epskim pjesmama iz čitanki: Bošnjaci su onemogućili Prvi srpski ustanak u Srbiji, takozvanu Bunu protiv dahija; drugi ustanak je Srbima uspio isključivo zato što su bošnjački askeri odbili poslušnost Stambolu i nisu opet htjeli upamet uvoditi uzoholjelu Srbadiju po Beogradskom pašaluku, pa je Visoka porta državom nagradila Srbiju na štetu Bosne, a bošnjačku bunu, poslije, na čelu s kapetanom Husein-begom Gradaščevićem, umjesto da svojim najhrabrijim ratnicima prizna državu, ugušila u krvi i u korist brzoga širenja Srbije do Drine.

 

 

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!