fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Hasib Suljić – Drina je potekla iz majčinih očiju

Među dragocjenim svjedočanstvima o Srebreničkom genocidu jeste i ono Hasiba Suljića. Rođen je 26. juna 1980. godine u mjestu Slatina, mjesna zajednica Sućeska, općina Srebrenica, kao četvrto dijete oca Hasana i majke Munire. Kao petnaestogodišnjak, u julu 1995. godine uspio se probiti do slobodne teritorije. Želja za životom i susretom s majkom nosili su njegovo umorno i ranjeno tijelo. Dvadeset i pet godina kasnije, Hasib je napokon zabilježio svoje svjedočenje. Oslovljeno radnim naslovom Put smrti, ovo je svjedočanstvo trenutno u pripremi za štampu. Ipak, Izdavačka kuća “Dobra knjiga” ustupila je Stavu Suljićevu priču, čiji dio donosimo u redovima što slijede. Priča je to o mukotrpnom probijanju ka slobodnoj teritoriji i potrazi za najmilijima. O nadi i neizvjesnosti. Gladi i neizrecivoj tuzi. Priča je to o susretu s majkom koja ništa nije znala o sudbini svog sina

 

Hasib Suljić

Dok je pucnjava trajala, instinktivno sam se skrio ispred jednog panja. Bio je dovoljno visok za privremeno sklonište. Nedugo zatim, uspio sam nekako ući u šumu. Noga me užasno boljela. Htio sam da utvrdim stepen povreda i pokušam ublažiti bol. Vidio sam da su mi pantalone krvave u predjelu lijeve natkoljenice. Skinuo sam ih nakratko da vidim ranu i na neki način zaustavim krvarenje, ali ostatak grupe nije se zaustavljao. Naprosto sam morao ponovo navući pantalone i krenuti za njima. Srećom, zastali su na ulasku u šumu vidjevši poteznu minu, što ih je usporilo. Da nije bilo te mine, zasigurno ih ne bih stigao jer sam se veoma teško kretao. Nek je i mina nekome neko dobro donijela!

Izmrcvareni i napola živi, nastavili smo kretanje uz brijeg. Ispred nas se iznenada našao bunker. Prema nama je bilo upereno oružje. Umjesto dobrodošlice – cijev iz puškarnice. Bili smo prestravljeni i stajali smo zaleđeni u nepomičnom položaju. Zavladala je tišina nakon koje smo pomislili da nam više nema spasa. Ti trenuci trajali su poput vječnosti. Mislili smo da su posljednji, da su naši dunjalučki satovi otkucali.

Odjednom se začuo glas: “Ako ste iz Srebrenice, slobodno dođite ovamo!” Šutjeli smo. Nismo znali ko nam se obraća. Neznani glas ponavljao je ovu rečenicu nekoliko puta, ali smo reagirali tek nakon što je oštrim tonom upozorio da će zapucati ako ne krenemo prema njemu. Nemajući gdje, krenuli smo prema bunkeru. Glas nas je upozoravao da idemo polahko jer je ispred nas bilo mina. Uspjeli smo sigurno prići bunkeru. Rečeno nam je da smo tim svojim koracima stupili na slobodnu teritoriju Republike Bosne i Hercegovine.

Bio je to kraj mjeseca jula 1995. godine, oko sedam sati ujutro. U bunkeru su bila tri vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od njih je spavao, drugi je sjedio i pravio čaj, dok je treći vodio komunikaciju s nama. Opreznost – ta majka sigurnosti – nije nam dala da nakon svega kroz šta smo prošli tek tako povjerujemo da smo doista stigli na slobodnu teritoriju. Proteklih dana je “slobodna teritorija” izgledala toliko daleko da insan u maglovitim dubinama svog bića počne sumnjati u njeno postojanje. Pa evo, vele nam da smo je dosegnuli, napokon. Prvi smo koji su iz proboja od pravca Srebrenice nabasali na taj bunker. Iskrena radost na licima vojnika Armije Republike Bosne i Hercegovine odagnala je sve sumnje. Slobodna teritorija doista postoji! Našli smo je lutajući kosmosom neizvjesnosti. U njoj ima mjesta i za nas, putnike iz galaksije tuge.

Savladale su nas emocije nakon spoznaje da je došao kraj našem putovanju na kraj noći. Plakali smo poput djece. Plakali smo od radosti. Plakali smo od tuge. Naši vojnici – kako to dobro zvuči – ponudili su nam hranu. Na bunkeru je bila obješena puna vreća hljebova. Bili su to najveći hljebovi koje sam u životu vidio. Upitao sam vojnike mogu li uzeti jedan. Odgovorili su da mogu, da su hljebovi tu upravo zbog nas i svih koji se putevima pakla probijaju do slobodne teritorije. Uzeo sam hljeb i sjeo pored vojnika koji je pravio čaj. Ponudio mi je šećera, a ja sam otvorio hljeb, nasuo šećer unutra i tako ga čitavog pojeo. Bio je to najslađi obrok u mom životu!

Svi su me upozoravali da ne smijem tako mnogo jesti, da će to biti šok za organizam, kao da šok nije bio sve kroz šta smo prošli. Međutim, u tim momentima sam toliko žarko želio da se najedem da uopće nisam obraćao pažnju na takva upozorenja. Mislio sam: samo da utolim glad, pa nek odmah umrem.

U bunkeru smo se zadržali nekih pola sahata. Vojnici su pozvali nekoga iz komande Armije RBiH da prenesu kako je jedna grupica stigla iz pravca Srebrenice. Nedugo zatim, došao je vojnik koji nas je odveo do kuće gdje je bila stacionirana komanda Armije. Ušli smo u kuću u kojoj nas je na stolu čekalo po pola hljeba s kajmakom i po čaša mlijeka. Ponovo sam pojeo ponuđeni obrok. Ostali su bili mnogo oprezniji kako sebi ne bi naškodili velikim količinama hrane nakon toliko vremena provedenog bez osnovnih namirnica neophodnih za preživljavanje. Nakon što smo se malo smirili i odmorili, evidentirali su nas i s tog mjesta nas poslali do vojne kuhinje. Tu smo zatekli veći broj ljudi koji su istog jutra izašli na slobodnu teritoriju.

Ubrzo zatim pojavio se traktor za prijevoz ranjenika. Bilo je ukupno trinaest ranjenih. U skupini izmorenih sugrađana koji su uspjeli preživjeti genocid prepoznao sam Esada Bećirovića s Pomola. Uspio je preći kod bunkera koji se nalazio malo visočije od mjesta gdje je moja grupa prešla. Tu su nas ponovo ponudili jelom i cigaretama. Opet sam pojeo pola hljeba premazanog marmeladom i oko kilogram hurmi. Od tog dana više ne jedem hurme.

Jedan vojnik mi je dao patike i majicu, nakon čega su nas kamionom prebacili preko Visa, ratnim putem do kasarne u Vukovijama. Istuširali smo se i obukli garderobu koja nam je dodijeljena. Dobio sam žute farmerice, veoma grubog materijala. Svi koji su prešli dobili su takve i po njima smo se prepoznavali. Kratko sam odmorio, a potom izašao ispred kasarne. Preko puta sam vidio objekat na kojem je pisalo: kuhinja. Uputio sam se tamo i pitao mogu li nešto pojesti. Žena od nekih četrdeset godina iznijela mi je čorbu i četvrt hljeba. U kuhinji sam sreo još jednog poznanika, Esada Bećirovića, i s njim podijelio mukotrpna iskustva iz proboja. Upitao sam ga koliko smijem jesti, očekujući neki upozoravajući savjet da ne pretjerujem s količinom hrane. Kao da mi je trebalo da mi to neko ponovi pa da se obuzdam u jedenju. Odgovorio mi je da jedem koliko mogu. Još sam tri puta odlazio po novu porciju čorbe, nakon čega sam se uputio nazad u kasarnu, popio čašu mlijeka i legao spavati.

Nekad poslijepodne došao je jedan vojnik držeći u rukama spiskove preživjelih. Pitao sam ga mogu li provjeriti ima li na spisku mog oca i mojih rođaka. Tražio je da mu kažem prezime, rekavši da ćemo tako najlakše provjeriti. Znatiželjno, uzbuđeno i radoznalo, sa strepnjom sam kazao svoje prezime i mjesto odakle dolazim. Kada je pročitao podatke sa spiska, odmah mi je bilo jasno ko sve od mojih bližnjih nije preživio i dospio na slobodnu teritoriju. Među njima je bio i moj otac. Obuzet neizrecivom tugom, ipak sam negdje u dubini sebe gajio nadu da će se možda živ pojaviti. Od petnaest mojih rođaka, Suljića iz Gredine, na spisku preživjelih bili su samo Sabahudin, Nesib, Ohran i Suljo. Kasnije su na spisak dodali Veliju, Vehida i mene.

Pokušavao sam sačuvati prisebnost u toj nevjerici i skrhanosti. Želio sam provjeriti jesu li mi zetovi uspjeli preći na teritoriju pod kontrolom naše vojske. Upitao sam za zeta Halila Ademovića i dobio potvrdan odgovor. Pitao i za zeta Mehmeda Ćerimovića Peleta, nakon čega mi je vojnik uljudno kazao da ima još ljudi koji žele provjeriti spisak preživjelih, pa da ćemo drugog zeta tražiti nakon što drugi nađu svoje očeve i sinove. Mnogi ih nisu našli. Ni na tom spisku, ni godinama kasnije.

Nedugo zatim došao je drugi vojnik koji je upitao ima li među nama civila ili nekoga ko nije u vojnoj evidenciji. Identificirali su nas šestericu i rekli da nas moraju prebaciti na Dubrave, gdje se nalazio izbjeglički kamp. Dovezli su nas na to nepregledno polje gdje su se prostirali šatori. Na ulaznoj kapiji presjeli smo u drugo vozilo produživši do velikog šatora u sklopu kojeg se nalazila kuhinja. I tu sam jeo. Pojeo sam pakovanje ukusnog keksa i popio čašu toplog mlijeka. Iz tog šatora nas odvedoše pod drugi šator, kazavši da tu trebamo dati izjave o proboju. Pitali su nas za ime i prezime, mjesto iz kojeg dolazimo, kako smo prošli put smrti i šta smo sve kroz proboj vidjeli. Nisam žurio s davanjem izjave, ostao sam zadnji u redu. U međuvremenu sam ponovo tražio nešto za jelo, a bio sam i užasno žedan. Uslužen sam ljubazno. Počeo sam osjećati bolove u nozi. Zatražio sam lijek koji će ih ublažiti. Dobio sam privremenu medicinsku pomoć i uputstvo da se, nakon što dam izjavu, javim u medicinski stacionar koji se nalazio na suprotnoj strani kampa.

Dok sam čekao u redu za izjavu, do šatora su iznenada došle moja rodica Amira Suljić i njena prijateljica Muška Germić, koja je provela rat u Slatini, pa sam i nju poznavao. Nisu mi prilazile. Pretpostavljam da nisu mogle vjerovati da sam preživio. Posmatrale su me s nevjericom i određenom dozom stida. Doista su me čudno gledale. Nisam im se htio prvi javiti. Želio sam vidjeti hoće li me prepoznati. Kada sam shvatio da me nisu prepoznale i da mi neće prići, ustao sam i pošao im u susret. Kad su me napokon prepoznale, bile su beskrajno sretne. Susret s dragim licima za koja mislimo da ih više nećemo gledati uvijek je ispunjen emocijama i suzama.

Raspitivao sam se za najmilije. Rodica Amira me informisala da je na Dubravama samo moja sestra Samija s djetetom, a da su majka, mlađi brat i dvije sestre već prebačeni na područje općine Lukavac, gdje su ih privremeno smjestili. Zamolio sam da sačekaju da dam izjavu kako bismo skupa otišli do ostale rodbine i vratio se pod šator. Gospodinu koji je bilježio izjave rekao sam da se zovem Hasib Suljić i da sam rođen 1980. godine u Slatini, općina Srebrenica, te da sam tog jutra oko sedam sati izašao na slobodnu teritoriju u mjestu Memići. Pitao me je kako sam prešao i šta sam u putu vidio. Odgovorio sam da ne mogu za dvadeset minuta ispričati šta sam sve preživio za dvadeset dana. Uljudno se složio sa mnom kazavši da se potpišem. Potpisao sam izjavu i s Amirom i Muškom krenuo do šatora gdje se nalazila Amirina porodica.

Na putu smo sreli poznanice Alemu Salkić i Ramizu Hasanović, s kojima sam se srdačno pozdravio. Iznenada, ispred sebe sam vidio sestru Samiju. Išla je k meni noseći dvije flaše vode u rukama. Kad su nam se pogledi sreli – odmah me je prepoznala. Iz ruku su joj ispale obje flaše. Potrčala je prema meni i snažno me privila uza se. Do tog dana nisam znao da žensko može imati takav stisak! Kroz suze smo ispitivali jedno drugo za ostale članove porodice. Ko je živ, jesu li dobro, gdje se nalaze? Kad smo se malo smirili, rekla mi je da je zet Salko preživio, ali da je teže ranjen i da se nalazi u Tuzli na liječenju. Dala mi je pet njemačkih maraka kako bih mogao otići do Lukavca, u kojem je smještena majka s ostatkom porodice. (…)

Sljedeće jutro sam se s Amirom i Mevlijom zaputio prema gradu Lukavcu. Izgarao sam od čežnje za majkom i ostatkom porodice. Na autobuskoj stanici u Lukavcu sreli smo rodicu Fatu Suljić, Velijinu suprugu, i njenu snahu Enveru, Vehidovu suprugu. Nakon što smo se pozdravili, znatiželjno su upitale jesam li igdje vidio njihove muževe te mlađeg Velidovog sina Vahida. Iako sam s tim ljudima skupa prešao u Memiće, rekao sam da nikoga od njih nisam vidio i da ne znam da li su uopće prešli. Ni dan-danas mi nije jasno, niti će mi ikada biti jasno, zašto im naprosto nisam rekao istinu: da sam upravo s njima prešao put smrti i izašao na slobodnu teritoriju?! Tako bih, zasigurno, tim zabrinutim i čestitim ženama odagnao nemjerljivu brigu o muškim članovima porodice i otklonio svu neizvjesnost koja se poput zle kobi nadvila nad njima. Jednom rečenicom sam mogao, kao rukom, odnijeti s njihovih srca svu brigu i izvesti ih iz mračnih labirinata očaja. Zašto to nisam uradio? Je li me uzbuđenje zbog susreta s majkom toliko preplavilo?

Nekako smo dobili informaciju o lokaciji na kojoj je smještena moja porodica, zajedno s mnoštvom prognanog naroda iz Srebrenice. Bila je to jedna obližnja škola prema kojoj smo se odmah zaputili. Rodica je s drugaricom požurila prema školi kako bi od moje majke dobila muštuluk. A majka… Ona, sirota, nije ni znala jesam li živ. Ništa nije znala o tome šta se sa mnom dešavalo posljednjih skoro mjesec dana.

Nisam mogao pratiti rodicu i drugaricu. Noga me još uvijek užasno boljela. Dok sam koračao ka školi, muštulugdžije su već stigle s radosnim vijestima, obznanivši ih mojoj porodici. Ulazeći u školsko dvorište, vidio sam, kroz prozor jedne učionice, kako ostatak porodice pridržava moju majku. Bila je na rubu nesvijesti. Njen staklen pogled prekrili su umorni kapci…

Kad sam ušao u učionicu, majka je već bila na podu. Polijevali smo je vodom i hladili kako bismo je vratili. Nakon što je došla sebi, zagrlila me onako kako to samo majka umije. Drina je potekla iz njenih očiju. Još uvijek nije vjerovala da sam prešao. Zet Mehmed joj je rekao da me je izgubio u Krajinovićima i da ne zna šta je dalje bilo sa mnom. Šta li je slutilo njeno tanahno srce?

PROČITAJTE I...

Neko Baraliji konačno treba reći da agresori i branitelji nisu isti! Da nije isto rušiti i ubijati grad i braniti ga! Da je kulturološka razlika između onih koji su branili Mostar i onih koji su ga doslovno ubijali, ubijajući njegove građane i rušeći njegove simbole poput Starog mosta, prije pet svjetlosnih godina, a ne “pet deka”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!