fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Enes Karić – Zločin obesmišljava riječi

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik. Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica! Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti. Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica..., taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau...

 

 

Enes KARIĆ

Prošlo je više od dvadeset godina kako sam u jednom velikom evropskom gradu, u izlogu jedne otmjene knjižare, vidio usamljenu knjigu, sa samo jednom riječju u naslovu: Srebrenica.

Knjiga je bila gotovo džepnog formata, nije imala ni dvije stotine stranica. Stajala je u izlogu sa svojim šutljivim naslovom: Srebrenica!

Naslov ne treba puno riječi, sve je posve jasno. Nemoralno je pomisliti da se knjigom nudi turistički prospekt.

Tragao sam poslije, nekoliko puta, za knjigama o Srebrenici po knjižnim fondovima i indeksima velikih biblioteka.

Što vrijeme odmiče od 11. jula 1995. godine, sve je više knjiga o Srebrenici, na mnogim jezicima.

Ali, njihove naslovne korice imaju ili samo tu riječ Srebrenica, nju jednu jedinu, ili je riječ Srebrenica uočljivo izdvojena, a podnaslov neodlučno otipkan manjim slovima.

Evo tek nekoliko knjiga gdje riječ Srebrenica dominira na naslovnoj korici: Luca Leone, Srebrenica (Rim, 2005), Matton Sylvie, Srebrenica (Pariz, 2005), Mient Jan Faber, Srebrenica (Born, 2002), Suljagić Emir, Srebrenica (Beč, 2009). I tako možda i petnaest knjiga. Na korici svake od njih usamljena, sirota i do kosti ogoljena sirota riječ: Srebrenica.

Srebrenica, jedna riječ, jedan naslov, jedno značenje, jedna poruka. Riječ dovoljna za jedan pogled.

Zna se sve drugo, znano je sve ostalo. I strašno je to o čemu će vam knjiga progovoriti.

PRIJE 11. JULA

Prije 11. jula 1995. godine Srebrenica je bila mnogo šta drugo i stubokom drukčije.

Bila je župan kraj, tipsko područje svakidašnje sirotinjske Bosne, žensko ime posuđeno za lijep toponim, mjesto banja, mala postojbina plemenitih metala…

Srebrenica je stoljećima bila rudarsko naselje. Pružila je zavičaj Sasima. Postala je i zborištem ponekoj dubrovačkoj i drugim kolonijama.

Srebrenica je bila i težački i stočarski kraj, i to stoljećima.

Srebrenički grad i kraj svoje su ime darovali cijeloj bosanskoj provinciji bosanskih franjevaca.

Srebrenica je bila i velika općina sa svojim pitoresknim selima: Tokoljaci, Sućeska, Podosoje, Potočari…

Srebrenica je u drugoj polovini 20. stoljeća dala veliki broj impozantnih naučnika i učenjaka: prof. dr. Ahmed Smajlović, prof. dr. Ibrahim Džananović, mr. Mesud Hafizović, šejh Mehmed ef. Hafizović, akademik prof. dr. Rešid Hafizović…

Srebrenica je u tim mnogolikim smislovima i obilju značenja prebivala stoljećima.

O Srebrenici se – od pamtivijeka pa do 11. jula 1995. godine – moglo misliti na mnogo načina, jer je taj grad, jer je taj kraj, bivao na mnogo načina.

NAKON 11. JULA

Nakon 11. jula 1995. godine tom gradu i kraju je konačni žig ratnih bjesova i genocidnog puta Miloševićeva beogradskog projekta i režima utisnuo samo jedno ime: Srebrenica!

Zločin je sve drugo (i)zbrisao, sve je reducirao na samo tu golu, tu puku, tu sada strašnu riječ: Srebrenica!

Srebrenica je sada svedena na značku srama, na amblem beščašća koje je sam sotona dizajnirao s Miloševićevim, Karadžićevim i Mladićevim zločiniteljima.

Kad nakon 11. jula 1995. godine izgovoriš ime Srebrenica, nemoj ni pomisliti da Srebrenica znači išta iz svoje prošlosti, išta iz svoje geografije, historije, tradicije, iz svojih snova! Niti išta iz desetina hiljada uspomena svojih ubijenih i prognanih stanovnika!

Kad u izlogu vidiš knjigu sa samo jednom riječju: Srebrenica! – znadni da nećeš naći višestoljetnu Srebrenicu! Naći ćeš samo opise užasnih djela razularenog beščašća.

Smisao Srebrenice uništen je, nekadašnja značenja ili su zatrta ili prognana.

Srebrenica je od 11. jula 1995. godine u globalnoj predodžbi prestala biti gradom, a postala apokaliptičnom slikom naše bosanske i naše evropske modernosti i postmodernosti.

Sjećamo li se samo jedne srebreničke slike: Četverica izranjavanih nose petoga, polumrtvoga, i dozivaju zalutale znance glasom vapijućeg u pustinji, glasom koji odlazi nekuda ponad bregova. Avaz se razliježe pripekama julskoga sunca.

Srebrenica nije više skup davnašnjih sjećanja ni uspomena rascvalih u jednom zavičaju koji je počivao na naslagama svojih vremena i svoje historije.

Sad je Srebrenica slika koja prži: kolona namrlih muškaraca, žena i djece na prašnjavim putevima u smjeru Kladnja, Kalesije i Tuzle!

ZLOČIN UNIŠTAVA LJUDE

Zločin uništava ljude i sve ljudsko, ništi lik čovjekov, zatire značenja, smislove, uspomene, šare, treperenje stvarnosti na hiljadu i jedan način.

Zločin obesmišljava riječi, lišava ih njihova značenja!

U Muzeju holokausta u Washingtonu i u nekoliko sličnih muzeja vidio sam na njihovim zidovima ili na displejima imena: Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau…

Svim tim mjestima i toponimima zločin je oduzeo značenja, smislove, uspomene, šare, treperenje i događanje stvarnosti na hiljadu i jedan način.

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik.

Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica!

Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti.

Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica…, taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau…

Eto, o ovome zakratko razmišljam kad god u bibliotekama tragam za knjigama sa samo jednom riječju u naslovu: Srebrenica.

 

 

PROČITAJTE I...

Ammar Jažić rođen je 17. marta 1987. godine u Sarajevu, gdje završava osnovnu školu. Kaže da nikad plaho nije volio školu, pa mu je pri upisu u srednju otac ponudio dva izbora: medicinsku kao dedo, ili muzičku pa da krene očevim stopama. Upisao je Srednju muzičku školu u Sarajevu, na Odsjeku za timpane i udaraljke kod profesorice Desanke Jovanović. Srednju muzičku školu završava dosta uspješno i nakon toga dobija stipendiju univerziteta Berklee College of Music iz Bostona. Međutim, ostaje u Sarajevu, gdje završava Muzičku akademiju na Odsjeku za kompoziciju. 2010. godine završava magistarski rad uradivši Simfoniju Islamicu, simfoniju koja je prvi put u historiji dobila prefiks “islamska”. Jažić za Stav podrobnije govori o Simfoniji Islamici i o tome šta ga je motiviralo da uradi ovakav magistarski rad, o vremenu provedenom na Akademiji, o svojim pogledima na muziku i na stanje muzike u Bosni i Hercegovini, o patriotskom žanru, turbo-folku, “Bosnatonu” i njegovom ocu Faruku Jažiću, kao i o brojnim drugim crticama iz života

Za ratne zločine počinjene u Semberiji kažnjena su osmerica pripadnika VRS-a i dvojica logoraša. Ukupno im je izrečeno 96 godina i 8 mjeseci zatvora. U haškim presudama političkom vrhu RS-a nedvojbeno se ističe uloga bijeljinskog Kriznog štaba u planiranju etničkog čišćenja. U presudi Radovanu Karadžiću piše: “Na čelu Kriznog štaba u Bijeljini bili su Milan Novaković i Ljubiša Savić (zvani Mauzer). Članovi Kriznog štaba bili su isključivo iz SDS-a ili istaknuti mještani lojalni toj stranci”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!