fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Emir Suljagić – SAMOUK

Pišem ovu ispovijest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena

 

Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Samouk”, novela, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb, 2014.

Srebrenica je bila daleko, daleko iza mene, daleko od mene, ali mi je od prvog dana, od trenutka kada sam kročio u dugo očekivanu slobodu, nedostajala. Nije mi nedostajao rat – a možda malo i jeste – nije mi nedostajala smrt – a možda malo i jeste. Nedostajala mi je neposrednost, jasnoća motiva, prevlast poriva, i polako, ali sigurno srce je prestalo kucati onako jako, bilo više nije tuklo onako snažno, život je postao borba protiv sebe; u mom prošlom životu sve je bilo dopušteno, ali mom razočarenju nije bilo kraja kada sam shvatio da je tako i u ovom, iako je mlijeko za dijete bilo moguće kupiti u prodavnici, a za kruh zaraditi. Više nije bilo linije koja je dijelila dobre od loših, moje od njihovih, najgori su bili među nama i zapravo, nakon mjesec dana slobode, bilo mi je jasno da sam izgubio sve najbolje ljude koje sam ikad poznavao. Oni koji su preživjeli su također umirali, ginuli i nestajali u miru i, iako sam žalio za njima, nešto je u meni govorilo da je tako bolje i počeo sam se pripremati za dan kada će doći red na mene. Ali nije stigao, još nije stigao.

XV

Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok sam se tog dana vozio između B. i V. i dok je pored nas promicao kastrirani krajolik, uspijevao sam misliti samo na njega, njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjeranu pojavu, koju je kvario samo radio koji je držao pored uha. Nisam nikad progovorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao skoro svaki dan, na putu u ili na povratku iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on nikad nije progovorio sa mnom, a koliko znam, ni sa bilo kim drugim, jer je naprosto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen je negdje na početku rata i ne znam da li je ikad shvatio šta se i koliko promijenilo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta gdje će moj otac biti ukopan nekih šest mjeseci kasnije, u decembru 1992. godine. Vozio sam se upravo tamo.

Najjasnije od svega se sjećam čekanja. Čekali smo na ulazu u selo, jer su u polju prekoputa moje kuće komunalni radnici, koji su u takvim prilikama obavljali fizički dio posla, kopali tražeći komšinicu ubijenu prvih dana rata. Otišao sam do djeda, ali on nije htio poći na ekshumaciju. Vratio sam se na glavni put; oba auta su bila parkirana pored, u sjenci nekog drveta, a četvorica mojih prijatelja vodili nepovezane razgovore pokušavajući da razbiju nelagodu čekanja. Odvezli smo se u Srebrenicu, stali nakratko u Potočarima i ušli u mezarje. Dok smo ulazili, začuo se piskavi zvuk nečijeg telefona. Jedan od mojih prijatelja zavukao je ruku u džep i pročitao poruku: “Dobro došli u Telekom Srbije!”

Bili smo gladni i kao kakva horda ušli u aščinicu koju je otvorio jedan od prvih povratnika u grad i doslovno pojeli sve što se moglo pojesti. Jutro se nekako izvuklo i vratili smo se u V. vjerujući da bi prva ekshumacija trebala biti završena do tada. Očevu ekshumaciju pamtim po dosadi, strašnoj i neizdrživoj dosadi. Biti u društvu pametnih ljudi u ovakvim situacijama nije dobro: pametan čovjek brzo shvati da je najbolje šutjeti pa između vas ostane samo beskrajna i jeziva tišina. U takvoj smo tišini krenuli, nakon što je prva ekshumacija završena neuspješno. Putem u stari dio sela počeo sam sumnjati u ono što sam znao o mjestu gdje je otac pokopan i ukočio se od straha da ga, ipak, neću naći.

Omanja kolona automobila zaustavila se na kolskom putu koji je prolazio pored imanja, podižući veliki oblak prašine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u ono što je nekad bila velika avlija, sada potpuno zarasla u korov, i krenuo prema jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam znao zašto, išao sam prema jednom mjestu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nikakvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su bile tipično ovozemaljske: visoka trava i žbunje su me grebali po golim nogama, korak-dva dalje ožario sam se, na sljedećem koraku zaradio ogrebotinu, ali nikad prije ili kasnije nisam osjetio takvu svrsishodnost svakog koraka, svakog zamaha rukom, svakog udisaja plućima. Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao sam naprijed i gledao u samo jedno mjesto, došao i upro prstom tamo gdje sam oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi put videći truhle daske koje su virile iz zemlje i rekao: “Ovdje!”

Radnici su počeli kopati. Kidali su žile u koje su obrasle daske i cijeli grob. Nisam stajao na jednom mjestu, pomjerao sam se unaokolo, prateći kopanje, nestrpljivo sam htio da se uvjerim da je tu. Prvo su naišli na neku debelu tkaninu neodređene boje, za koju se ispostavilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo pojavila crna vojnička čizma, iz nje je virila slomljena kost. Odmotavali su deku sve dok se nije ukazao vuneni šal, nekada žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata, naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu ono jutro kada će poći. Ispod šala se ukazala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao sam svog oca, to što je ostalo od njega, i nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke koprene i nisam mogao da ga vidim živog. Preda mnom je bila gomila koščica koje su mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile njegove, tačnije u nekom trenutku tokom tog rituala – a iskopavanje je najviše ritual – postale su moje, moja odgovornost, moje pravo, nešto što me obavezivalo na život još makar izvjesno vrijeme.

Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim očima; prvi put sam je vidio ovakvu, očerupanu, razorenu, opustjelu i nisam vidio život koji je bio, život koji je mogao biti. Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu i u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog neba vidio surovo i tamno brdo s kojeg je smrt došla u moju familiju.

Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene, u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći na kojoj je crvenim flomasterom bilo napisano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo stizati ono što mi se desilo tog dana: rasute koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva podlaktica, šrapnelom polomljena napola i obuzela me nepodnošljiva želja da zagrlim te kosti, da ih grlim dugo, milujem ih, da zauvijek budem s njima.

Po nekom neizrečenom dogovoru, kolona se zaustavila. Izašli smo iz auta i zauzeli doslovno cijelu ljetnu baštu jedne krajputaške kafane. Smijali smo se, pili pivo i čekali neko otužno meso. Nije bilo sumnje u to zašto sjedimo baš u toj kafani, iako je kafana na benzinskoj pumpi prekoputa raskršća izgledala veće, bolje i privlačnije: ova je kafana bila muslimanska i bila je jedina cijelim putem do prijestolnice. Jedan od mojih kolega je primijetio da Bosna i Hercegovina završava na trotoaru između bašte i kafane; oko nas je bila Republika Srpska. Prekoputa je bila ogromna bijela crkva izgrađena u dvorištu muslimanske kuće, čija je jedina nasljednica bila starica uništena gubitkom muža u julu 1995. godine. Kilometar iza nas ubijeno je hiljadu i po ljudi jedno ljeto poslijepodne devet godina ranije; benzinska pumpa prekoputa bila je u vlasništvu srpskog ratnog ministra pravde. Moj otac je posljednji put napuštao svoj zavičaj.

***

Nisam znao da li trebam biti tužan ili sretan, euforičan ili histeričan, da li sam nešto završio ili započeo, je li ovo kraj… niti na jedno pitanje nisam imao odgovor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor zapravo promijenilo. Narednih sedmica sam tražio tišinu u hladu i memli strani prijestolničkih predgrađa, bježao od ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi utjeha treba. Na kraju sam bio potpuno izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.

XVI

Čekao sam u hladnom predvorju nekoliko minuta prije nego što se iza bijelih vrata pojavila visoka crna djevojka prijatne vanjštine. U nekim drugim uvjetima bih razgovarao s njom, uputio joj smiješak, zadržao pogled na njoj duže nego što bi to bilo pristojno. Ali, sada sam poslušno pošao za njom iza bijelih vrata, u poveću kancelariju, gdje je sjedilo još nekoliko muškaraca i žena, također u bijelim mantilima. Ponudila mi je da sjednem i nakon što je otvorila, zatvorila pa ponovo otvorila neku ladicu, došla je do mene s malom napravom koju sam vidio prvi put u životu. Zamolila me je da ispružim prst i objasnila mi kako ta sitna sprava funkcionira: ja ću osjetiti samo mali ubod, dovoljan da iz prsta iscuri kapljica krvi. Kapljicu, odnosno uzorak će ona poslati u laboratoriju, s podacima o meni, odnosno mom ocu. Tamo negdje, u toj misterioznoj laboratoriji, neko će drugi u identičnom bijelom mantilu odsjeći komadić jedne od kosti mog oca; kada se uzorci poklope, obavijestit će me da je obavljena identifikacija i tada ću moći preuzeti posmrtne ostatke svog oca. I potom mi na prst stavila mali, smiješni flaster.

Čim sam izašao iz ureda, skinuo sam flaster s prsta. Nisam htio uzeti taksi, niti mi je bilo do autobuske gužve. Sve vrijeme sam gledao u jagodicu svog kažiprsta; rupica je bila tako sitna da se nije ni vidjela i znao sam da će zarasti brzo, do kraja dana vjerovatno, i bilo mi je krivo zbog toga.

“Zar je to sve što je ostalo između mene i mog oca, ta sitna crvena kap, nepodnošljivo sitna?”, pitao sam se naglas, ali se moj glas nije čuo u buci automobilskih motora.

***

– Identificirali su ti starog, samo trebaš otići da uzmeš papire.

– Kada?

– Sutra ako možeš.

Zaobilazio sam bolnice u najširem mogućem luku i, kada sam naredno jutro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice, znao sam i zašto. Uputio sam se na drugi sprat, Patologija, pa desno: u velikoj prostoriji sa samo jednim vratima sjedilo je još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i jedan ili dva muškarca. Svi su čekali isto što i ja. I niko nije pričao. Odlučio sam da ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.

Iz kancelarije je u hodnik izašao doktor nešto malo stariji od mene.

– Ti si stigao iz Sarajeva?

– Da.

– Hajd’ onda ti prvi.

Niko se nije bunio. Ušao sam unutra i sjeo za sto. Doktor je počeo čitati iz dokumenata pred sobom, navoditi fizičke karakteristike mog oca.

– Visok 182 centimetra?

– Da.

– Nije imao prednja dva zuba?

– Ne, izgubio ih je u ratu.

– Znate da nismo našli desnu šaku?

– Znam, bio sam na ekshumaciji, to je vjerovatno od granate, kad je eksplodirala, znate…

Doktor mi je dao nekakve papire na potpisivanje i još jedan dokument u kojem je pisalo da je Sulejman S. moj otac, istina samo 99,99999 posto. Sakupio sam papire, zahvalio se doktoru, ujeo se za jezik i izašao iz zgrade.

***

I pored toga što mi je smetao ceremonijalni karakter masovnih sahrana u Potočarima, znao sam da je to jedino mjesto gdje bi otac želio biti pokopan. Ali, ni to nije bilo tako lako: tamo je bilo mjesta samo za one pogubljene u julu 1995. godine. Nisam mogao vjerovati: morao sam uputiti pismenu molbu nekakvom odboru koji će odlučiti o tome da li moj otac može biti pokopan tamo. Odgovor koji sam dobio jedva deset dana prije sahrane bio je potvrdan: presudilo je to što je moj amidža ubijen nakon pada enklave; ako i kad bude pronađen, i on će također biti pokopan tamo. I samo zahvaljujući tome što sam nakon oca izgubio i amidžu, dobio sam pravo da kosti svog oca pokopam u društvu jedine skupine ljudi koju je ikad poznavao, volio i s kojima je podijelio najgore i najteže trenutke svog života.

XVII

Nadao sam se da ću dugo čekanu priliku da ostanem nasamo s ocem dobiti tog dana. Želio sam žarko da dođem dovoljno rano i razgovaram makar s kostima. Ali kad sam stigao, zatekao sam hiljade ljudi koji su milili cestom pored groblja ili tražili svoje među nekoliko stotina uredno poredanih tabuta unutar ograde.

Cijelim putem mi je bila muka, povraćalo mi se, dijelom od gladi, dijelom od toga šta sam očekivao da vidim. Ljudi su nastavili militi duž ceste, srpski policajci u crnim kombinezonima poredani duž puta poprijeko su gledali mladiće koji su visoko nosili zastave Republike i glasno uzvikivali “Allahu ekber!”. I sam sam ih gledao u nevjerici – ali ne zato što je to bio hrabar čin, štaviše, bio je to vrhunaravni kukavičluk – dok su gazili po tuđoj nesreći tako daleko izvan njihove sposobnosti poimanja.

Pošao sam prema ogradi u blizini ulaza u kapiju, naslonio se i nekoliko minuta posmatrao zelenilo tabuta na mokroj zemlji. Bili su tako nezaštićeni. Negdje duboko u meni je prsnulo i iz nikad zarasle rane ponovo je počela da lipti krv iz svih mecima pokidanih tjelesa ili sam barem želio da je tako. Ušao sam i kroz neki cvijetnjak prošao do tabuta i nastavio hodati pored njih, sve dok nisam naišao na očev. Cijelu prethodnu noć je padala kiša i zemlja je sa svakim korakom cvilila ispod nogu. Čistio sam rukama zeleni pokrov, očistio pločicu s imenom od zakorjelog blata i, dok su se suze, neprekidno – tako da više nije bilo smisla pružati otpor – slijevale niz lice, ponavljao: “E, moj stari…”

Nisam ništa više umio reći, nisam mogao, sve je od onog što sam mu makar i mrtvom htio kazati bilo odveć intimno, a gomila oko mene je nastavila rasti. Bilo je među njima ponajviše ljudi kao i ja, nesretnih i željnih mira; ali, bilo je tu i znatiželjnika, koji su tu bili iz primitivno voajerskih pobuda, jer ništa ljudsku pažnju ne zaokuplja tako kao smrt uživo. Između tabuta je hodao jedino neki fotograf, s pomodnom crnom maramom na glavi i u kratkim hlačama, neuznemireno i povremeno se zaustavljajući tek da okine aparat. Nisam više mogao. Otišao sam.

Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Samouk”, novela, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb, 2014.

PROČITAJTE I...

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994. godine) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. godine dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!