fbpx

SREBRENICA, 25 GODINA: Amir Bukvić – “Rastanak”

Amir Bukvić dramski je pisac višestruko nagrađivan najvišim nagradama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a njegova drama Djeca sa CNN-a osvajala je duše brojnih gledalaca kroz priče Dine i Dore. Bukvić ju je preradio u roman pod naslovom Rastanak, koji tvori zaplet još dublje drame pojedinca. Roman je to koji dramaturški vrsno tematizira sazrijevanje mladih žrtava rata iz Srebrenice i Vukovara u sve intenzivnijim mijenama društvenih i globalnih okvira današnjice. U sudbini pojedinca sažeta je društveno i psihološki posve realistična, uvjerljiva i proživljena bol svake naše žrtve, sada produbljena i strepnjom sva¬kog našeg čovjeka. Fascinantna je autorova moć konstrukcije mnogodimenzijskog dramaturškog prostora. Do bola i do ganuća iznenađuju nas brojne i intenzivne koincidencije. No to nisu slučajnosti, svaka je plod dugo i pažljivo građenog organizma dramskog univerzuma. Ničega u Bukvićevom dramskom pismu nema što nije višestruko utemeljeno u složeni kontekst same drame. Zato koincidencije i doživljavamo realističnima i osobno. Prepoznajemo ih svojima i univerzalnim.

 

 

Amir Bukvić

 “Rastanak”

(odlomci iz romana)

 

*

“Moj Dino, svi sretni snovi – ma gotovo da su u zeru isti. Puni blještave svjetlosti, nekakva ushićenja, razbarušenosti, varljivih obećanja (to upamti) i onih, nekakvih, neobuzdanih smijehova, kratkih i vrckavih pogleda i svi do reda lahko zaboravljivi. Dok su ti oni pravi snovi, životni snovi, dobri moj Dino što ih bilježimo kao vjesnike važnih događaja, pa i nesreća – tamni kao nebo pred oluju, obavijeni sjetom i svaki na svoj način obilježeni ponekim upečatljivim detaljima koji mogu proganjati danima!”

 *

A onda mu pade napamet kako su snovi jedina veza živih s mrtvima. U snovima ih vidimo i prozborimo koju riječ s njima iako su mrtvi!

Možda postoji neki način da i oni vide nas žive?, pitao se sad Dino.

Možda su naši životi za njih neki živi san koji oni povremeno prate i čude se?

Možda se oni čude nama živima i sebi kad su bili živi?

I možda bi sve činili drugačije da opet ožive, pa nam putem sna odašilju neke poruke?

I možda je onda na nama da razotkrivamo te poruke koje bi trebale postati životne vodilje onima koji nemaju nikoga, kao što je on?

 *

  1. septembra, prije dvanaest godina, točno na današnji dan, u ono lijepo sunčano septembarsko poslijepodne umrla mi je majka!

I pogled mu se zaustavi na onom metalnom neboderu koji je od svih zgrada najviše stršio u nebesa.

Pa i nije baš nešto stršio.

I to mi je neki neboder, pomisli Dino, i prisjeti se slike iz novina na kojoj su bila ona dva spojena nebodera u Kuala Lumpuru, u Maleziji.

A kakvi su tek bili oni “blizanci” u New Yorku, zapita se Dino i osmjehnu nostalgično.

A onda mu se u trenutku taj osmijeh zamrznu i on osjeti strašan udar u glavu, da je mislio kako će tog trenutka doživjeti neku vrstu moždanog udara i da će mu ne samo lice već cijela jedna strana ostati oduzeta.

– 11. rujan! Blizanci! San! Godišnjica majčine smrti! Kakva strašna veza?!

*

“Crni Dino, što uradiše oni tvoji?”, vrati mu se ono Gogoovo zloglasno pitanje.

“Koji moji? Ja nemam nikoga…”, pravdao se pred Gogoom trinaestogodišnji Dino, koji je baš te godine prolazio strašnu krizu osamljenosti i napuštenosti.

“O, imaš, imaš…, ime ti to kaže…, a prezime potvrđuje”, nastavljao je Gogo prijetećim tonom, a on nije imao pojma što mu to ime kaže, a prezime potvrđuje.

“Crni Dino, nije im to trebalo… nije!”, nastavljao je Gogo hvatajući se za glavu. Nikad ga nije vidio tako zabrinutog, a nije bio pijan.

“Kome?”, prozbori očajno Dino, ništa ne shvaćajući.

“Tvojima!”, poviknu Gogo, a on se još više prepade i osjeti kako mu neugodni žmarci prolaze tijelom.

“Ne razumijem, ništa ne razumijem”, povikne sad malo i Dino, i dalje ne shvaćajući ništa.

“Nemoj mi reći da ne znaš ono o čemu cijeli svijet već nekoliko sati bruji?”

“Mrtve mi majke, ne znam.”

Rijetko se Dino zaklinjao, ali ovaj put mu se sve činilo tako ozbiljnim, pa izreče i tako ozbiljnu zakletvu spominjući kao zalog mrtvu majku.

Gogo ga je promatrao podulje i sve nešto pogledom sumnjičavo mjerkao: “Nisi gledao televiziju?”, upita ga.

“Gdje? Šlikova nema ni telefon, a kamoli televiziju!” – pravdao se Dino, što eto nije, ni sam ne zna zbog čega, gledao televiziju.

“A tamo u lokalu ima televizija?”

“Tamo gdje igram fliper nema!”

“Ti igraš fliper, Amerika se trese, a svijet podrhtava. Avionima na njujorške nebodere, oni idioti… tisuće mrtvih… shvaćaš… avionima, ona tvoja luda Al-Kaida hoće srušiti svijet.”, poviknu opet Gogo i lupi štakom po stolu.

“Kakve ja imam veze s tom Al-Kaidom?”, pobuni se Dino. “I zašto bih ja rušio svijet?”, opet će Dino buntovno.

“Znam ja kako kod tebe stoje stvari. Ali drugi ne znaju.”, ublaži malo Gogo i odmah mu dade savjet: “I zato, Dino moj, dobro je što ne govoriš svoje pravo ime, ali brate, skrati malo ono dugačko prezime. Što će ti ono hadži… i taj neki hafiz…”

“Meni i ne treba.”, složi se Dino misleći da je tu kraj ovom čudnom razgovoru.

“Hadži…, to je onaj koji hodočasti u Mekku?”, upita Gogo.

“Pa jest, hadžija, tako se to kaže!”

“To je k’o neka titula, prosvijetljeni, plemeniti, ha?”

“Valjda.”, nevoljko će Dino.

“E jeste prosvijetlili Ameriku”, smijuljeći se, provocirao je Gogo.

“Ma, nisam ja ništa.”, pobuni se opet Dino.

“To ti misliš, a korijeni su tu, moj Dino… i nikad ne znaš što će iz tih korijena jednog dana izniknuti.”

“Neće ništa, ne bojte se, duboko su zakopani!”

“Ma nemoj? A taj hafiz, tko je taj?”, uporan je bio Gogo.

“Onaj koji zna Knjigu napamet.”

“Koju knjigu?”

“Pa… Kur’an!”

“A tako znači… još i Kur’an znaš napamet, crni moj Dino.”

Dino se osjećao kao da je na policiji na ispitivanju. A vidio je on na filmu, kad zagusti, najbolje je govoriti da ništa ne znaš.

“Ne znam ja ništa.”

“Dok ti Amerikancima dokažeš da ne znaš ništa, ode glava, moj Dino. Slušaj… ionako si skratio ime, a sad skrati i prezime…”, posavjetova ga Gogo.

“Ma meni dosta, ali moji su umirali kao Hadži…”

“A kad ćeš ti već jednom shvatiti da su oni mrtvi, a ti si živ.”, prekine ga Gogo. “I stoga, moj Dino, od danas pazi na sebe.”, upozori ga na kraju.

*

– Moj Fahro kaže da je Bosna uvijek bila u malom i ostala u malom. Prvo je bila: Jugoslavija u malom, a sad je, kaže on, Bosna: Svijet u malom. A po njemu Bosanci ni u čemu ne mogu biti savršeni jer su kroz povijest i kroz kojekakve okupacije bili tako izmiješani da u njima još uvijek žive različite aveti prošlosti, koji ih čine neobičnim i u mnogočemu nadarenim, ali daleko od bilo kakvog savršenstva.

*

– A znaš li zašto je u zatvoru? Je li nešto ukrao?

Dora zaniječe glavom.

– Je li nekog, ne daj Bože… ubio? – zabrinuto će on.

Dora opet zaniječe glavom, a onda tiho izusti:

– Ništa od toga!

– A što je onda uradio? – u čudu će Dino, čije je lice pobijeljelo kao snijeg.

– Sva sreća, još ništa. – izreče Dora brzo, da ga barem za trenutak utješi. A onda nastavi nimalo utješno: – Spremao se, kažu, ubiti nekoga…

– Koga?

– Možda i više njih… – nastojala je Dora biti što manje konkretna kako bi on postepeno dokučio pravu istinu.

– Više njih? – čudio se on.

– I sebe!

– Sebe i više njih? Kako? – pitao se Dino ne shvaćajući ubilačke porive svog mlađeg brata. – Pa nije valjda?.. – sinu mu u glavu i on zanijemi, kad mu se ukaza slika brata opasanog eksplozivom.

– Jest… upao u neku grupu… kažu, njih četvero, sve mladi… gdje su im, kažu, neki fanatici s bradama ispirali mozak…

– Pa gdje su mislili ubijati? – poslije duže šutnje, tiho će on.

– Kažu… u Bosni!

– Budale… Zar u Bosni nije bilo dosta ubijanja!?

 *

Stidio se svega. I svog porijekla u ovom drugačijem svijetu i svih nesreća koje su ga snašle možda baš zbog tog porijekla; stidio se i sebe jer se svim silama nastojao utopiti u taj drugačiji svijet i postati dio njega. Ali najgori stid, od svih drugih, bio je stid što je živ!

Kao da je, upotrijebivši sva lukavstva ovoga svijeta, iznevjerio svoje mrtve, pa i jedinog živog nesretnog brata koji nije upotrijebio ni trun lukavstva da ne završi u zatvoru, već je kao leptirica srljao u plamen ne mareći za svoj život.

Nesretnog se brata nije stidio, jer bi možda i on pokleknuo na njegovu mjestu i, onako usamljen u tuđem svijetu, predao se beznađu.

Zapravo se najviše stidio one tamne strane svoje sudbine, koja ga nije ostavljala na miru, nego bi ga povremeno peckala, prokazivala i podsjećala da se ne može opustiti onako kako bi on htio i zaboraviti na sve.

Nurudin! Svjetlo vjere! lijepo su mu ime dali otac i mati, samo što više ne zna: kakvo je on to svjetlo i kakve vjere?

Možda mu se sve to i događa što nosi takvo ime, a u njemu ni svjetla ni vjere?

*

S jedne strane, osjećao se potpuno bezvrijednim bićem na Zemlji, a s druge strane, budući da više ništa ne može izgubiti, osjeća snagu, jer ne ovisi ni o kome, a o njemu – da je kojim slučajem ispranog mozga – svašta bi moglo ovisiti. Tako je nekako i sebi pokušavao objasniti situaciju u kojoj mu se našao mlađi brat. Nikada mu u takvu nečemu ne bi dao potporu, ali ne može ga ni osuđivati, jer s kim se on mogao posavjetovati, osim sa sjećanjima koja počesto iz nemoći rađaju bijes!?

*

Svijet se iščuđava, suosjeća, a brata mu drže u zatvoru. Zlikovci na slobodi, snimaju svoja zlodjela i slobodno se kreću svijetom!

Osjeća kako mu mozak preplavljuje bijes, širi se tijelom, oči mu poprimaju odlučnost, spreman je učiniti nešto strašno, bilo kad, bilo gdje i bilo što, kako bi se svijet prestao iščuđavati, suosjećati i konačno da započne tražiti uzroke tom bijesu koji pobjeđuje razum i ostavlja stravične posljedice, zbog nekih prijašnjih stravičnih posljedica, gdje nisu svedeni računi kako treba.

*

Snimali neki kako mu ubijaju braću… i poslije dvanaestak godina taj snimak obiđe cijeli svijet, da se koju sekundu prenerazi i opet sve zaboravi, a njega valjda da do kraja obilježi i dotuče.

A on u tom i takvu svijetu, sam sebi prepušten, sa strašnim teretom trči luđački maraton koji nema cilja. Kao da je neka velika, okrutna igra u pitanju, u kojoj se sve vrti oko njega, gdje će se na kraju pokazati dokle seže njegova izdržljivost. A već sad osjeća kako mu je izdržljivost pri kraju i da tom luđačkom maratonu jedini cilj može biti ludnica…     

Što bi to njima moglo biti interesantno? Da im priča što je proživljavao kad je gledao na snimkama kako mu ubijaju braću? Da im poveća gledanost?

*

– Pogledaj… Evo, kad ubija ovog ovdje… to je Fahrin brat, Ibrin školski drug… Vidi, on zna, osjeća da je zlotvor cijev uperio prema njemu, a on ni da vikne, ni da trepne, a kamoli da počne bježati. A sad, pogledaj, isto i moj brat Ibro. On vidi krajičkom oka kako ovaj podigne cijev prema drugu mu… i ništa… Ništa ni kad zlotvor ispuca rafal na druga mu… i kad se sruši. Ništa, ni da trepne… I gledaj sad, kada onda ovaj drugi zlotvor uperi cijev u njega, on se nije ni pomaknuo, kao da se njega to ne tiče, kao da to sve rade nekim drugima, a ne njima… Kakva mirnoća, ni truna straha, ni zere strepnje… Ništa. Ama baš ništa… Osim zastrašujuće mirnoće…

Dino zamrzne sliku gdje u kadru treperi lice brata mu Ibre, trenutak prije nego i će biti ubijen.

– I što hoćeš time reći? – oprezno će Dora.

– Oni su… preselili prije smrti. Bog im je olakšao, uzevši im dušu prije. A ovi zlotvori odrađuju svoje… da bi se pokazali do kraja kakvi jesu!

*

– Često bi me tetka u Zagrebu vodila po velikim dućanima. Nismo ništa kupovali. Samo razgledali. Ja sam najviše volio ići u one velike dućane gdje se prodaju televizori, kauči, stolovi, kuhinje, znaš, ono sve za kuću. Jednom smo bili tamo gdje je mnogo televizora, znaš ono, televizija do televizije, i sve upaljene. I tako, gledam ti ja te programe na televizijama, a tetka se zagledala u neku muzičku liniju. I odjednom, vidim ti ja sebe na televiziji. Viknem ja k’o iz topa: “Tetka, evo me, evo me na televiziji!” Tetka dotrči do mene i mi gledamo ono iz Srebrenice. Ono kad su nas pokupili i kad smo čekali autobuse. Mi djeca stojimo kod ograde, pored mene najmlađi brat Harun i drug mi Fahro. A oni srpski vojnici, oni zlotvori dijele nam bombone. I onda dođe onaj zlotvor, onaj general Mladić, i stavi onu svoju ručetinu na moju glavu… i kao pomiluje me. I tu zaustave film, ja krupno s ručetinom onog zlotvora na mojoj glavi. A tetka se raspametila i viče ljudima oko nas: Vidite ga! Vidite ga, dijete s CNN-a! I okupilo se ljudi da gleda taj film, a ona sve malo pokazuje ljudima na ekran, pa na mene: Vidite ga, dijete s CNN-a… dijete s CNN-a…

– Zar i ti? – iznenadi ga pitanjem Dora.

*

– Ma što je mogao…, on je još dijete – pobuni se Dino. – Nisam znao da tamo u tim demokratskim zemljama maloljetnike strpaju u zatvor samo zato što su nešto krivo pomislili a ništa nisu učinili.

Istražitelj se naglo pridigne, dlanovima lupi po stolu i nadvije se kao jastreb nad šćućurenim Dinom na onom stolcu bez naslona.

– A što je trebalo? Čekati da se dogodi novi 11. rujan? Je li? I da se pobije novih tri tisuće ljudi? Je li? – povišenim glasom priupita ga Isljednik.

Dini odjednom udari krv u glavu, ustane i još glasnije uzvrati:

– A kad je pobijeno osam tisuća ljudi u Srebrenici, onda ništa? Je li? Cijeli svijet šuti? Je li? I još one Nizozemce odlikuju što su nas trebali štititi a nisu? Je li?

*

Snovi su mu tako neobični i teški, s onom dvostrukom sviješću; onom kojom sanja kao i svaki drugi čovjek… i onom drugom, kad mu je i u snu znano da sanja, ali se ne može probuditi.

Možda su ovi njegovi ovakvi snovi blizu smrti pa se jednom neće ni probuditi, već će tom drugom sviješću promatrati odozgor zemaljski život i tako se rastajati s njim.

Prisjeti se da mu je majka jednom rekla kako su snovi sestra smrti.

*

Što je život, pomisli, kao dijete je sanjao o tome da će jednog dana poletjeti američkim vojnim avionom, a sad ga proganjaju grozničavi sni u kojima leti američkim vojnim avionom u najzloglasniji zatvor na svijetu. I opet se prisjeti kako je kao desetogodišnjak u izbjeglištvu kod Tuzle išao s ostalom djecom do vojnog aerodroma kako bi gledali američke vojne avione. Tad su svi, vraćajući se kući, maštali kako lete tim avionima. Amerikanci su za njih tad bili sve, i saveznici, i oslobodioci, a sad bi on trebao, ni kriv ni dužan, postati njihov najveći neprijatelj!

Obilježilo ga ime i nesreća!

*

Preveliki bi rizik bio kad bi sve okrenuo i na Dinin mlin i pusti ga. Nedostaju mu neki konkretni razlozi koji bi Dinu oslobodili…, možda neki svjedoci koji ga dobro znaju i na koje bi se mogao pozvati. A i to što ga gotovo nitko ne zna, osim iz viđenja ne spada u olakotne okolnosti, već suprotno.

A ni izjava mlade povjesničarke umjetnosti kako Dino ima nevjerojatno opće likovno znanje koje baš i nije uobičajeno za nekog uličnog čistača.

Što ako Dino fantastično glumi urođenu naivnost, a zapravo je pripremljen za najsloženije terorističke poduhvate?

Nisu li i oni teroristi koji su prouzročili tragediju 11. rujna gotovo svi bili akademski obrazovani?

Po tome bi Dino mogao biti nova generacija svjetskih terorista koji se znaju u trenutku kamuflirati i izmigoljiti naivnim istražiteljima.

To bi tek mogla biti katastrofa, da ga pusti i da se poslije to takvim pokaže.

*

– Dobiješ državu…, izgubiš brata! Dobiješ državu…, izgubiš ženu! Dobiješ državu…, izgubiš sina…, a uvjeravaju te da si sretan što si dobio državu… pa ti se onda čini da je na svijetu prvo postala država pa da je tek onda postao čovjek…

Zna on dobro da je i s državom kao i sa svim drugim u životu, netko dobije, netko izgubi, a opet ništa nije vječno, pa ni država!

*

– Svi putovi, Dora, vode u Hag!

– Kakav Hag? Što govoriš?

– Otići ću do njihovog Parlamenta i reći da sam iz Srebrenice…

– I?

– Ako je mogla pasti vlada zbog Srebrenice, onda bi moglo pasti i jedno radno mjesto u Dinine ruke, shvaćaš?

– Ne, ne razumijem.

– Bit ću ulični čistač… u Hagu…, na trgu pred sudom. I čistit ću… i čekat ću… i čistiti… i čekati…

Dora ga uhvati objema rukama, prigrli ga i poljubi…

– Misliš li… još uvijek da Bog čuva neke ljude?

– Mislim! Jer, inače, ne bismo preživjeli niti jedan dan.

 

 

PROČITAJTE I...

Najnovija svinjarija kojom je Stevandić odlučio pokazati da nije tek nekakvo “trinaesto prase” (veliko)srpske politike već autentični i autohtoni ekstrem jeste predizborni spot Ujedinjene Srpske.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!