fbpx

Srbiju će skupo koštati neiskrenost u vanjskoj politici prema susjedima i prema EU

Proturječni su stavovi srbijanske vanjske politike jer, s jedne strane, planski i praktično zanemaruje regionalnu saradnju sa susjedima, a s druge strane neiskreno teži za napretkom prema članstvu u EU. To su dva kontradiktorna procesa, isto kao što su kontradiktorne srbijanske težnje rehabilitacije zločinačke prakse u ratovima na prostoru Zapadnog Balkana i težnje za integraciju Srbije EU. Neiskrena su obećanja Srbije da će se zalagati za regionalnu saradnju sa svojim susjedima, Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom i Kosovom

 

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

U proteklih nekoliko godina, istovremeno, destabilizira se EU i održavaju pa i jačaju tenzije u odnosima između država Zapadnog Balkana. U destrukciji na štetu stabilnosti i mira u regiji, desničari na Balkanu ohrabreni su eskalacijom desničarskih pokreta i širenja evroskepticizma širom Evrope. Njihovo zatvaranje u nacionalne okvire protivno je integrativnoj ambiciji EU. Zapadnoevropski ekstremni desničari ohrabruju desničare evroskeptike u zemljama Zapadnog Balkana koji verbalno podržavaju napredak svojih zemalja prema članstvu u EU, ali u tome nisu, kako bi trebalo, motivirani trajnim vrijednostima antifašizma, mira, ljudskih prava i sloboda, na kojima se temelji nastanak i razvoj EU. Oni od EU žele prava i benefite, a izbjegavajući obaveze i evropske standarde koji podrazumijevaju odustajanje od nepravednih nacionalističkih ambicija. Održavaju i kompliciraju loše odnose i otvorene političke sukobe između svojih zemalja.

SRBIJA BOLJE POVEZANA SA ZEMLJAMA GDJE SU NA VLASTI EKSTREMNI DESNIČARI

Srbija je bolje povezana s evropskim zemljama u kojima su na vlasti desničarski lideri i stranke, naprimjer s Mađarskom i Češkom. Prilikom posjete Srbiji sredinom septembra 2019. godine predsjednik Češke Republike Miloš Zeman isticao je da će njegova zemlja odustati od priznanja Kosova, odnosno da će povući to priznanje. Taj Zemanov stav ohrabrenje je za vladajuću politiku Beograda koja djeluje na rehabilitaciji i afirmaciji ciljeva velikosrpske politike, iako je upravo ta politika dovela do osamostaljenja Kosova, a produžava se odbacivanjem nove realnosti bez suverenosti Srbije u toj novonastaloj državi.

Za vladajuće autoritete u Beogradu inspirativno je suprotstavljanje odlukama institucija EU od strane mađarskog premijera Orbana. Time se mogu pravdati sumnje da bi Srbija u slučaju ulaska u članstvo EU otežavala proces odlučivanja, blokirala donošenje odluka i suprotstavljala njihovoj provedbi, sve to nešto iz svojih, a nešto iz ruskih razloga, slabeći ionako nedovoljan supranacionalni kapacitet evropskog odlučivanja.

Dio opravdanja za svoj ekstremizam vladajući srpski nacionalisti u Beogradu nalaze u proklamiranim idejama i praksi ekstremista u drugim nacionalnim sredinama i susjednim zemljama. Naprimjer, djelovanje filoustaških ekstremista u Hrvatskoj vladajući politički i državni faktori u Beogradu putem medija, institucija sistema obrazovanja i odgoja, diplomatske mreže, političkih stranaka… vješto koriste s ciljem proizvodnje mitova o ispravnosti velikosrpske politike, što obuhvata i prioritet te politike u pogledu rehabilitacije i veličanja odgovornih za katastrofalne posljedice u ratovima koje je Srbija vodila u periodu od 1991. do 1999. godine.

Istupi hrvatskih ekstremnih desničara, napadajući na Srbe u Hrvatskoj, te njihovi istupi podrške ustaškoj ideologiji i politici NDH, beogradska politika i propaganda koristi za opravdavanje svog ekstremizma i zločinačke prakse na osnovama četničke ideologije.

NEKI PRIORITETI VANJSKE POLITIKE SRBIJE PROTIVNI INTEGRACIJI U EU

U prioritetima vanjske politike Srbije jeste povezivanje s Evroazijskom unijom (EAU), što je u bitnim pitanjima suprotstavljeno povezivanju s Evropskom unijom (EU), jer, kako ističe publicista Vladimir Gligorov, jednovremeno “nije moguće biti u carinskoj evropskoj i evroazijskoj uniji”, u vezi s čim je spomenuo razloge uvođenja sankcija Ukrajini od strane Rusije “s obrazloženjem da bi ugovor Ukrajine o slobodnoj trgovini s Evropskom unijom doveo u pitanje integritet zajedničkog tržišta Evroazijske unije”, pa je zaključio: “I kako se Srbija bude približavala Evropskoj uniji, hipotetički ili stvarno, smanjivat će se blizina Evroazijske unije. I obratno, na šta je Evropska unija već upozorila.” Ispitivanje javnog mnijenja koje je proveo beogradski Biro za društvena istraživanja o odnosu prema EU i EAU pokazalo je da 48 posto ispitanika smatra da prioritet vanjske politike Srbije treba da bude članstvo u EU, a da je 18 posto za povezivanje Srbije u EAU.

S obzirom na značaj regionalne saradnje za integraciju zemalja Balkana u EU, loši su odnosi Srbije s Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom i Kosovom. Prema tome, ako iskreno želi integraciju u EU, onda je Srbija pogrešno postavila prioritete svoje vanjske politike. Umjesto da za svoj prioritet iskreno odredi stabiliziranje odnosa sa svojim susjedima, Srbija je, taktizirajući s ciljem da se domogne evropskih benefita, za prioritet neiskreno odredila integraciju u članstvo EU. Dakle, Srbija je neiskrena i u vanjskoj politici prema susjedima i u vanjskoj politici prema EU.

Prema postupcima beogradskih vlasti, njihov istinski prioritet jeste rehabilitacija politike koja je uzrokovanjem i vođenjem ratova krajem 20. stoljeća proizvela katastrofalne posljedice za ljudske živote, materijalna dobra i odnose među ljudima i narodima različitih vjera i nacija. Takvom političkom praksom Srbija pogoršava odnose sa susjedima i zanemaruje vrijednosti regionalne saradnje koja je uvjet napretka prema članstvu u EU.

Proturječni su stavovi srbijanske vanjske politike jer, s jedne strane, planski i praktično zanemaruje regionalnu saradnju sa susjedima, a s druge strane neiskreno teži za napretkom prema članstvu u EU. To su dva kontradiktorna procesa, isto kao što su kontradiktorne srbijanske težnje rehabilitacije zločinačke prakse u ratovima na prostoru Zapadnog Balkana i težnje za integraciju Srbije EU. Neiskrena su obećanja Srbije da će se zalagati za regionalnu saradnju sa svojim susjedima, Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom i Kosovom. U vezi s tim, akademik Mirko Pejanović ocijenio je: “Što se tiče Srbije, tu imamo jednu dvoličnost. Stalno se u Beogradu izjavljuje od njihovih državnika da oni smatraju da je neupitan integritet BiH i njeno ustrojstvo…, a na drugoj strani imamo pojave i aktivnosti gdje se potpuno i radikalno postavlja pitanje opstojnosti države BiH i vrši njena destrukcija.”

U tim proturječnostima Srbija održava postojeće i proizvodi nove rizike na štetu mira i sigurnosti. Negativne posljedice takve svoje politike Srbija pokušava ublažiti učestalim verbalnim taktiziranjem u obliku isticanja stavova da se zalaže za mir, da je protiv rata, da će učiniti sve da više ne bude ratova na Zapadnom Balkanu. Dubljim promišljanjem, za takvo srbijansko taktiziranje može se ocijeniti da je suptilni oblik pribavljanja alibija da, ako ista ta srbijanska politika dovede do ratnih sukoba na Balkanu, upravo ona propagira kako se zalagala za mir, što drugi nisu činili pa su uzrokovali rat.

Ideološki, takva vanjska politika Srbije osnova je i okvir za razne blokade reformama koje su nužne u procesu njenog približavanja članstvu u EU. Utjecaji Srbije blokiraju integracijski proces BiH prema članstvu u EU. Srbija zanemaruje ocjenu da će uzroci ponovnih oružanih sukoba opasno tinjati sve dok je Zapadni Balkan izvan EU. Dakle, slab je srbijanski doprinos težnjama da se gradi stabilan i trajan mir na Balkanu.

Srbija ne poštuje rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici. Odbacivanjem odluka Međunarodnog suda pravde i rezolucija Evropskog parlamenta Srbija daje osnova za sumnju da nije spremna provoditi vanjsku i sigurnosnu politiku EU, bez čega ne može postati članica EU. Prema tome, Srbija neće napredovati ka članstvu u EU ako deklarativno prihvata, a praktično odbacuje evropske vrijednosti. Ako istinski želi biti članica EU, Srbija će morati ne samo deklarativno već i suštinski, praktički, prihvatiti vrijednosti EU, što znači provoditi rezolucije EU, odnosno provoditi njenu vanjsku i sigurnosnu politiku po svim pitanjima, uključujući poštivanje odluka Međunarodnog krivičnog suda u Hagu i odluka institucija EU, posebno odluka i rezolucija Evropskog parlamenta.

Općepoznato je da EU, putem svojih stavova, deklaracija, rezolucija i zakona, slijedi i štiti univerzalne vrijednosti. Odbacivanjem evropskog zakonodavstva i političkih stavova koji se iznose putem rezolucija, deklaracija i zakona Srbija se praktički suprotstavlja univerzalnim vrijednostima, ugrožavajući te vrijednosti. U takvim slučajevima EU treba zaštititi sebe i svoje vrijednosti od antievropskih stavova i destruktivnih utjecaja Srbije protivnih univerzalnim, posebno evropskim vrijednostima.

SRBIJA NIJE SPREMNA SUOČITI SE S PROŠLOSTI

Početkom 2019. godine Evropski parlament razmatrao je Izvještaj o napretku Srbije u statusu kandidata za članstvo u EU. Tom prilikom evropski zastupnik dr. Igor Šoltes uložio je amandman na Izvještaj. Ukazao je da Srbija još uvijek ne pokazuje da se želi suočiti s prošlosti, iako je to suočenje evropska vrijednost od značaja za pomirenje i izgradnju povjerenja, odnosno iako je to suočenje uvjet da se ispune standardi EU u pogledu regionalne saradnje bez koje zemlje Balkana ne mogu postizati integracijski napredak.

Zahtjev i uvjet Evropskog parlamenta jeste da države članice, kandidati i države u pretpristupnoj fazi svog približavanja članstvu u EU trebaju poštovati presude Međunarodnog suda pravde u Hagu. Evropski parlament zaključio je da Srbija ne pokazuje spremnost da ispuni taj zahtjev i uvjet.

U procesu svog proširenja, odnosno u procesu evropskog integracijskog približavanja Srbije, EU treba zaštititi pozitivno naslijeđe iz perioda poslije Drugog svjetskog rata. Ako poštuje iskustva i naslijeđe EU stečeno od njenog nastanka, onda to podrazumijeva da Srbija treba slijediti iskustva suočavanja s prošlošću, jer su velike evropske zemlje ulazile u EU upravo orijentirane i odlučne da se suoče sa svojom prošlošću, pa su odbacile fašističku praksu u svojim zemljama iz Drugog svjetskog rata. Neke su zemlje zajednički odbacile negativnu praksu svog međusobnog sukobljavanja, u čemu je naročito važno suočavanje s prošlošću Njemačke i Francuske.

U Njemačkoj se narod istinski stidi fašističkog vođe Hitlera, dok vladajući lideri i politički faktori u Srbiji rehabilitiraju četnički pokret i vođu tog pokreta Dražu Mihailovića, nalazeći dio “opravdanja” u tom pogledu u činjenici što se u Hrvatskoj veličaju saveznici Hitlera – ustaški pokret, NDH i Ante Pavelić. Nezamislivo je da Katolička crkva u Njemačkoj drži mise Hitleru, ali Katolička crkva u Hrvatskoj drži mise ustaškom vođi Anti Paveliću i njegovim sljedbenicima, a Pravoslavna crkva u Srbiji drži parastose četničkom vođi Draži Mihailoviću i njegovim sljedbenicima.

SRBIJA NE POKAZUJE SPREMNOST ZA KLJUČNE REFORME NA PUTU ZA ČLANSTVO U EU

Krajem marta 2019. godine EU parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje usvojio je Deklaraciju o evropskoj integraciji Srbije. Putem te Deklaracije izražena je podrška da Srbija uđe u članstvo EU do 2025. godine, ali da brzinu ne treba stavljati ispred kvaliteta samog procesa. Srbija je pozvana da provodi reforme u poglavljima 23. i 24. vezanim za vladavinu prava, da se normaliziraju odnosi Srbije i Kosova, ali da Kosovo mora ukinuti stopostotne takse koje je nametnula za robe iz Srbije i BiH, da Srbija treba unaprijediti slobodu medija i organizirati prevenciju prijetnji, zastrašivanja, uznemiravanja, govora mržnje i fizičkog nasilja prema novinarima, te da Srbija treba postepeno usklađivati svoju vanjsku politiku sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU.

U vezi sa sadržajem naprijed spomenute Deklaracije, poznavatelji stanja u Srbiji isticali su da nije realno da Srbija može postati članica EU do 2025. godine upravo zbog zastoja u ključnim reformama i zastoja u postizanju dogovora s Kosovom. Januara 2020. godine, prilikom posjete Beogradu i Prištini, visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell rekao je da će EU posredovati u dijalogu između Beograda i Prištine, da pri tome neće nametati rješenja, te da će evropsko i američko posredovanje biti koordinirano s istim ciljem.

OCJENE OD OPOZICIJE I ANALITIČARA O LOŠEM STANJU U SRBIJI

Nažalost, itekako ima istine u onome što opozicija stavlja na teret vladajućem režimu u Srbiji na čelu s Aleksandrom Vučićem, pa je malo vjerovatno da će ta balkanska zemlja, sa slabostima na koje ukazuju i međunarodni faktori i opozicija, do 2025. godine ispuniti standarde EU u pogledu ljudskih prava i sloboda, medija, sudstva…, što su najvažnija pitanja koja se tretiraju u poglavljima po kojima Srbija kao kandidat za članstvo pregovara s EU.

Opozicija dokazuje da u Srbiji vlada “tiranija”, da su na vlasti “prostaci i kriminalci” koji se osjećaju zadovoljnim, ali i zabrinutim, uplašenim ako se pojavi bilo šta što otkriva istinu o toj vlasti. Zbog toga, da bi se održala, beogradska vlast neprekidno, i onda kada nema izbora i onda kada su u predizbornoj kampanji, s mržnjom opoziciju etiketira neprijateljem Srbije. Istaknuti, ugledni analitičar geopolitike, general avijacije u penziji Blagoje Grahovac ukazao je da aktuelna vlast u Srbiji ide toliko daleko od principa demokratije da u sredinama opozicije istražuje “ko šta misli” i da je taj totalitarizam “izraz kratke pameti, tvrda srca, visokog mišljenja o sebi, ponižavanja svih oko sebe pa i samog naroda koji predstavlja”.

Bivši ambasador Srbije u SAD Ivan Vujačić, u vezi sa stanjem u Srbiji, ocijenio je da još uvijek nije jasno da li je ili ne građanima Srbije stalo do reformi na kojima insistira EU. Vujačić sumnja da politička elita na vlasti u Srbiji uopće želi reforme. Upozorio je da Srbija mora znati da njenim prijemom u svoje članstvo EU neće uvoziti srbijanske probleme. Vujačić je ukazao da integracijski proces Srbije prema članstvu u EU zavisi od odnosa Beograda i Moskve, a da će, kako ističe Vujačić, Rusija prihvatiti ono za šta se odluči Srbija po svim pitanjima, uključujući i beogradske odluke o Kosovu.

Zbog lošeg stanja u pravosuđu, medijima, ljudskim pravima i slobodama i usvajanju pravne stečevine EU, te zbog podrške ruskom ekspanzionizmu i blokade pregovora s Kosovom, Beograd sporo otvara pregovaračka poglavlja s EU. Srbija je dovedena u poziciju da mora poduzeti konkretne mjere za rješavanje problema Kosova, ali uprkos tome, vladajuća propaganda jača kosovske mitologijske emocije, što sužava mogućnost postizanja napretka u pregovorima Beograda i Prištine. Sasvim je jasno da bez napretka u rješavanju kosovskog pitanja za Srbiju nema značajnijeg napretka prema članstvu u EU. Uprkos tome, lideri gotovo svih stranaka u Srbiji, izuzev nekoliko manjih, liberalnih, manipuliraju kosovskim pitanjem naročito pred izbore.

EU je pokazala spremnost za velika finansijska ulaganja u korist srbijanskih reformi u domenu vladavine prava, usklađivanja srbijanskih s evropskim zakonima i jačanja državne uprave. Naprimjer, u tom cilju, iz IPA fondova početkom jula 2018. godine EU je Srbiji odobrila 41 milion eura, o čemu je srbijanski predsjednik Vučić potpisao sporazum s tadašnjim evropskim komesarom za proširenje Johanesom Hahnom.

UTJECAJ SAD-A U PROCESU INTEGRACIJE SRBIJE U EU

SAD ukazuju da usporavanje procesa integriranja zemalja Zapadnog Balkana u članstvo EU vješto koriste Rusija i Kina za jačanje svog prisustva u toj regiji. Bruxelles je upozorio Srbiju da njena izrazita bliskost s Rusijom nije u skladu s vanjskom politikom EU, te da okretanje Srbije prema Rusiji usporava proces integriranja Srbije u članstvo EU.

Greške koje je počinila Vlada Kosova uvođenjem stopostotnih carina na robe iz Srbije i BiH, iako su u ekonomskom smislu štetile srbijanskoj ekonomiji, velikosrpskoj politici koristile su jer se time kompromitirala vlast u Prištini. Uglavnom, mnoge zemlje, posebno EU i SAD, osudile su politiku Kosova pa su se po tom pitanju stavile se na stranu Srbije. Diplomate i državnici iz mnogih zemalja dolazili su u Beograd i Prištinu kritizirajući Vladu Kosova, što je pogodovalo da Beograd uvjerljivije optužuje Prištinu za zastoje u provedbi Briselskog sporazuma između Srbije i Kosova.

Veze Srbije s Rusijom su predmet pažnje SAD-a, što je krajem 2017. godine potvrđeno putem izjave američkog zvaničnika Hoyta Briana Yeea da “Srbija neće napredovati na putu ka EU ako se ne odrekne veza s Rusijom… Srbija ne može sjediti na dvije stolice”. Ta izjava bila je povod za kritike protiv SAD-a s raznih strana iz kojih se postavljalo pitanje nadležnosti SAD-a da se upliće u pitanja proširenja EU. Iz Bruxellesa su se blago distancirali od naprijed citirane izjave Hoyta porukom da njegovi stavovi nisu usaglašeni u EU. Ipak, postavljalo se pitanje šta SAD mogu učiniti u korist približavanja Srbije članstvu u EU. U odgovoru na to pitanje analiziran je interes i utjecaj SAD-a u korist napretka u provedbi Briselskog sporazuma Kosova i Srbije, što je od naročitog značaja za proces integracije Srbije u članstvo EU.

 

PROČITAJTE I...

Kako je moguće da Milanović, koji je nekada javno, kao "pravog čovjeka" na "pravom mjestu", podržavao Željka Komšića u njegovoj drugoj po redu kandidaturi za člana Predsjedništva, danas otvoreno spori Komšićevu legitimnost i poručuje da su ga u stvari izabrali Bošnjaci!

Ako pogledamo rezultate izbora za Kantonalnu skupštinu 2018. godine, imali smo oko 2.500 glasova više, dakle, kada saberemo glasove koje su dobile te dvije koalicije. Naravno, rezultat će puno zavisiti i od izlaznosti birača, puno će zavisti i od broja registriranih u inostranstvu. Na izborima 2018. svi smo išli samostalno, ovaj put kroz ove dvije koalicije ćemo, nadam se, dobiti većinu u Gradskom vijeću. S druge strane, imamo značajna četiri politička subjekta s hrvatskim predznakom prijavljena za izbore, ovaj put ne izlaze u okviru HNS-a, te očekujemo zanimljivu političku borbu za glasove građana Mostara, u kojoj će, uvjeren sam, pobijediti Koalicija za Mostar 2020.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!