Sporno im što Turska više neće biti vazal

Rezolucija koju je Kongres SAD-a nedavno izglasao s nadnaslovom “Izražavanje brige za savezništvo Sjedinjenih Država i Turske” jeste sve samo ne izraz brige za savezništvo. O tome da američki kongresmeni odlučuju šta zadovoljava turske potrebe ne vrijedi trošiti tastaturu – šta oni misle o sebi, da su kolonijalni guverneri

Klišej je da se geopolitičke tektonske ploče pomjeraju. To da je Turska u središtu frikcije tog pomjeranja manje je klišej koliko činjenica. Možda (vrlo veliko možda) bi taj položaj bio nešto malo lakši da Turska nije prije 16 godina krenula putem stvarne nezavisnosti u odbrani vlastitih interesa. Međutim, cijena koju je desetljećima plaćala, prije svega u nerazvijanju svojih realnih potencijala, zbog podređenosti svoje ne samo vanjske nego u značajnoj mjeri i unutrašnje politike zapadnim silama (čitaj SAD-u), bila je katastrofalno visoka. Još bi viša bila plaćena vraćanjem u podređen položaj.

Jedna od prepreka uspostavljanja balansiranijeg odnosa između Turske i SAD-a jeste kupovina ruskog protuzračnog i proturaketnog sistema S-400 od Turske. Podsjećanja radi, Turska je od 2009. godine u potrazi za protuzračnim i proturaketnim sistemom kao gotovim proizvodom, ali i transferom tehnologije. Na tenderu raspisanom te godine učestvovale su četiri kompanije – “Raytheon / Lockheed” sa sistemom “Patriot”, italijansko-francuska “Eurosam” sa sistemom “SAMP/T Aster 30”, ruska “MziK” sa sistemom S-400 i kineska kompanija CPMIEC sa sistemom FD-2000.

Osim vrtoglave cijene koju je za “Patriot” sistem tražio, “Raytheon / Lockheed” (čitaj: SAD) odbio je svaku primisao na dijeljenje know-how, tako da je glatko otpao. Kinezi su dobili tender kako zbog prihvatljive cijene, tako zbog pristanka na transfer tehnologije i zajedničku proizvodnju. Pritiscima je Turska “nagovorena” da odustane od tog posla. Decembra 2017. godine Turska potpisuje ugovor za nabavku ruskog sistema S-400.

Mnogo je magle prodavano oko neprihvatljivosti te kupovine jer ruski sistem “nije kompatibilan” s NATO-ovim protuzračnim i proturaketnim štitom, iako je Turska nebrojeno puta naglašavala da nema ni namjeru da ga integrira u štit, nego da će biti samostalan sistem. Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg više je puta izjavio kako ta kupovina nije u suprotnosti s poveljom Saveza. Uostalom, sistem S-300 nalazi se u posjedu triju članica NATO-a – Slovačke, Bugarske i Grčke.

Uzgred, Turska je ponudila da kupi i sistem “Patriot”, koji bi onda, naravno, integrirala u NATO-ov, kao i formiranje tehničke komisije s američkim stručnjacima sa zadatkom da otklone sve potencijalne sigurnosne prijetnje. Amerikanci su navodno zabrinuti zbog moguće kompromitacije raznoraznih NATO sistema ako se S-400 nalazi na istom prostoru nad kojim lete NATO avioni. Fakat da to već čine (lete) nad Sirijom i Irakom, gdje S-400 sistemi operiraju, prosječan konzument vijesti treba ignorirati. Američki predsjednik Trump je poslije jednog telefonskog razgovora s predsjednikom Turske Erdoğanom pozitivno reagirao na mogućnost komisije, ali na tome se završilo. Čak i ako bi se oformila, teško da bi dala bilo kakve rezultate u dogledno vrijeme (samo je dovoljno pogledati rad slične glede sjeverne Sirije i Münbiça). A vrijeme je ovdje od ključne važnosti – S-400 treba stići u Tursku u julu ove godine.

Onda je kao poluga (ili, možda bolje, batina) na scenu stupila priča o avionima lovcima pete generacije F-35, koje razvija konzorcij čiji je Turska član i ne beznačajni proizvođač vitalnih dijelova (više od 900), odnosno kako je posjedovanje S-400 i F-35 istovremeno nemoguće.

U tu se svrhu mobilizirao Kongres SAD-a. Rezolucija (doduše neobavezujuća) koju je Kongres nedavno izglasao s nadnaslovom “Izražavanje brige za savezništvo Sjedinjenih Država i Turske” sve je samo ne izraz brige za savezništvo. Kongresmeni, predlagači ove dvopartijske rezolucije pokazali su zavidan nivo ekonomičnosti činjenicama, a s druge strane veoma liberalan odnos prema poluistinama i kreativnost u stvaranju vlastite “pravedničke” (a kakve drugačije?) realnosti. Sve je tu smućkano, posebno redoslijed zbivanja. Naročito tačka koja govori o tome kako je Vlada SAD-a “razvila atraktivnu alternativnu ponudu koja bi Turskoj pružila jak, sposoban, NATO interoperativni protuzračni i proturaketni odbrambeni sistem koji zadovoljava turske potrebe”. To se desilo mnogo kasnije, nakon što je s Rusijom potpisan sporazum, a iz teksta rezolucije to nije kristalno jasno, pa neobaviješteni (a ima li drugačijih?) kongresmen i/ili konzument vijesti može izvesti zaključak da je odluka o S-400 hir turskih vlasti. O tome da američki kongresmeni odlučuju šta zadovoljava turske potrebe ne vrijedi trošiti tastaturu – šta oni misle o sebi, da su kolonijalni guverneri?

Uglavnom, Kongres u potpunoj dvopartijskoj harmoniji iz silne zabrinutosti po tursko‑američke odnose traži ne samo neisporuku F-35 nego i sankcije na osnovu zakona zvanog “Suprotstavljanje protivnicima Amerike putem sankcija” (CAATSA).

Ta dvopartijska saglasnost, kada je riječ o agresivnosti i ratobornosti, jeste jedna od često previđanih činjenica. Jako zgodno američkim “progresivcima” i demokratama (i tu mogu navodnici) dođu neokonzervativne lujke poput Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona. Svi se mogu zgražavati nad njegovom agresivnošću, koja je lišena ne samo političke korektnosti nego i trunke bar hinjenog osjećaja za diplomatsko, zanemarujući činjenicu da je upravo Bolton zapravo vašingtonski mainstream. Odnosno, kako je Vijay Prashad nedavno napisao za Asia Times: “On je više mainstream američki intelektualac nego što bi to mainstream volio da prizna. Mainstream u SAD-u je Bolton s manirima.”

Teško je odlučiti da li ih i koliko (manira) ima Patrick Shanahan, vršilac dužnosti američkog sekretara odbrane, no fakat da je njegovo pismo koliko odmah “iscurilo” u javnost jeste svinjarija, koja opet samo potvrđuje gorespomenuti mainstream agresivan da održi (ili uspostavi) dominaciju nad cijelim svijetom. Pošto su kongresmeni uspješno i bazirano na lažima uspostavili vezu između sistema S-400 i F-35, sekretar odbrane Shanahan “obavještava” turskog kolegu ministra odbrane Hulusija Akara o obustavi obuke pilota za taj avion zaključno s 31. julom ako Turska ne odustane od nabavke ruskog sistema. U pismo su utkane ekonomske prijetnje koje prevazilaze svaku (a naročito diplomatsku) pristojnost.

Iako se nipošto ne smiju potcjenjivati američke prijetnje, eventualne američke sankcije i generalno američka agresivnost, ovo što se dešava je (iz turske perspektive) déjà vu. Pismo američkog sekretara odbrane nije po tonu i suštini različito od pisma koje je 1964. godine Lyndon Johnson uputio tadašnjem premijeru İsmetu İnönüu glede kiparske krize i namjere Turske da brani turske Kiprane od pogroma grčkih (ultra)nacionalista. Johnsonovo pismo odložilo je tu odbranu za čitavih 10 godina (cijenu odlaganja platili su turski Kiprani) i, tek kada se spremao puč koji bi vodio aneksiji Kipra Grčkoj, intervenirala je Turska – plativši cijenu američkim embargom na vojnu opremu koji je trajao skoro 20 godina. Ovaj novi američki ultimatum i prijetnje koje iz njega proističu nisu nešto neviđeno, a bitan su dio mozaika tursko-američkih odnosa. Odnosa koji bi se do prije 16 godina najbolje mogao opisati kao klijentsko-vazalski.

Zbog toga je vrlo smiješno, ako ne i patetično “nestrpljenje” glavne opozicione Republikanske narodne partije da se američkom imperijalizmu pruži odlučan odgovor. Nekako ga onomad nisu pružili Johnsonu, a koliko bi danas njihov odgovor bio odlučan, govori činjenica da njihov kandidat za gradonačelnika Istanbula zagovara nekupovinu S-400.

Dok formalno, dakle u pisanom obliku, odgovor turskog ministra odbrane nije poslat na adresu američkog kerbera, s najvišeg je mjesta itekako poslat. Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan prošle je nedjelje više puta ponovio da o S-400 ne treba govoriti u budućem vremenu “kupit ćemo”, nego u prošlom “kupili smo”.

Kuda će krenuti ovo posljednje trvenje između Turske i SAD nepoznanica je. Mogućnost da se na najvišem nivou bar malo zatupe oštrice dolazi već 28. juna, kada će u Osaki početi samit G20 i gdje će Erdoğan i Trump imati priliku da se sretnu.

No, ne treba zadržavati dah. Trump je u izraelskom džepu, a eno izraelski ministar životne sredine Zeev Elkin kevće protiv turskog posjedovanja S-400 kao da ga se to tiče. A možda ga se i tiče i možda je sve ovo priča koja skriva jednu drugu, a čije su ključne riječi “prirodni gas” i “Mediteran”. Ali, to je za neki drugi tekst.

PROČITAJTE I...

Vrlo je potrebno uočiti da dirigirane migracije preko Bosne i Hercegovine predstavljaju ogroman sigurnosni izazov i prijetnju u prvom redu za Bošnjake. Macron je izrekao nesuvislost o tzv. džihadistima povratnicima koja se oslanja na narativ Christophera Delisa, a koji opet uporište ima u velikosrpskoj propagandi s početka devedesetih godina 20. stoljeća.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko alarmantno da nije činjenice da se baš u ovom kontekstu dešava gotovo sinhronizirano etiketiranje BiH kao “tempirane bombe” ili “legla džihadista” od mnogo važnijih političkih faktora iz Evrope i svijeta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!