fbpx

Sporazum Komšić-Cvetković-Maček

Komšić nije ni dobar govornik, niti je posebno odan i lojalan nekoj ideologiji i ideji, a, kao što se može vidjeti iz priloženog, ima i određene ozbiljne manjkavosti i na polju osnovne kulture i obrazovanja.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Jedna od najvećih misterija politike u Bosni i Hercegovini jeste otpornost imidža i harizme Željka Komšića na njegove neprestane gafove. Za svaku iole politički pismenu osobu, koja ima sjećanje duže od predizborne kampanje, Komšić je nepostojeći politički faktor, osoba za koju je glasati ravno bacanju glasačkog listića niz Miljacku.

Stoga nije jasno na čemu se temelji kakva-takva, i to kontinuirana Komšićeva popularnost među određenom populacijom. Komšić je gotovo svoj čitav odrasli život na političkim funkcijama – od općinskog načelnika preko ambasadora pa do člana Predsjedništva BiH – a osim popravljanja imovinskog kartona, ne može se pohvaliti i približno dobrim rezultatima.

Najveća korist od njegova dva mandata, tj. od osam godina uposlenja u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, koje je praktično prespavao, leži samo u tome što tu fotelju nije grijao saboter i velikosrpski jatak Dragan Čović. Komšić nije ni dobar govornik, niti je posebno odan i lojalan nekoj ideologiji i ideji, a, kao što se može vidjeti iz priloženog, ima i određene ozbiljne manjkavosti i na polju osnovne kulture i obrazovanja.

Izgleda da je Komšić sve ove godine obnašanja najvećih političkih pozicija i predstavljanja Bosne i Hercegovine u svijetu bio uvjeren da je srpsko-hrvatski sporazum potpisan između Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka 1939. godine, kojim je podijeljena Bosna i Hercegovina, ustvari rezultat rada samo jedne osobe, izvjesnog Cvetković-Mačeka iz Zagreba.

Iako nas podilazi jeza od činjenice da je osoba s takvim rupama u temeljnom znanju predstavljala našu državu i kreirala političke procese, sigurno je da ni ovo neće odvratiti neke od glasanja za Komšića pod parolom: “Reci im, ba Željko!”

PROČITAJTE I...

“Srbi su silovali djevojke, vladala je panika među ljudima. Oko 30.000 ljudi skrivalo se sedmicama, bez pranja, bez jela, mirisalo je na paniku i smrt. Ti su ljudi bili potpuno izgubljeni”, prisjeća se Jaski Portegies Zwart. Jedne noći začuli su vrisak i plač i otišli vidjeti što se događa: dječak je, iz straha od Srba, udario glavom o kamen da počini samoubistvo. Nije imao konop kako bi se objesio kao što su to činili mnogi drugi. Ovo je dio svjedočenja iz članka novinske agencije EFE trojice holandskih vojnika koji su u julu 1995. godine bili stacionirani u Srebrenici. Traume zbog viđenog u toj navodno zaštićenoj bh. enklavi i danas ih proganjaju, mnogi su počinili samoubistva, a jedan od njih preživljava samo uz pomoć kanabisa.

“Salkin doprinos, kada je u pitanju formiranje 'Patriotske lige' u tuzlanskoj regiji, sigurno pripada među onih prvih pet ljudi. Rahmetli Mehdin-Senad Hodžić, kapetan Crni Labud, po kojem je jedinica dobila ime, bio je komandant i meni i Salki, a kasnije je jedinicama 'Patriotske lige' rukovodio general Vahid Karavelić. Ta priprema odbrane od agresija zauvijek je udarila pečat čitavom našem prijateljstvu. Kada znate nekoga kao studenta, dočekate da se oženi, dobije djecu, napravi karijeru, onda znate koliko ste vezani jedan za drugog”, kaže Hase Tirić, komandant jedinice “Crni labudovi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!