fbpx

SPECIJAL STAVA: “STRAŠNI IZBORI 1990”

Milomir Kovačević Strašni: Vječni nomad strašnog oka

 

 

PIŠE: Aida Abadžić Hodžić

Neposredno pred posljednji rat u Bosni i Hercegovini, fotograf Milomir Kovačević Strašni (Sarajevo, 1961.) svojim je fotoaparatom, na jedinstven način, zaustavio i učinio vidljivom atmosferu tragične promjene i loma koji će ubrzo uslijediti u bosanskohercegovačkom glavnom gradu. Urođena osjetljivost za ono što je važno i aktualno, za ono u čemu se oslikava duh određenog mjesta i vremena, omogućila je Strašnome da ne bude tek fotograf po narudžbi redakcije. Fotografijom se počeo baviti već sa sedamnaest godina, u Univerzitetskom foto-klubu “Cedus” i već tada njegovu pažnju primarno privlači život ulice i psihologija mase (prizori iz Međugorja, rock koncerti, navijači na nogometnim utakmicama, proslave državnih praznika, sjaj i bijeda buvljaka…). Član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUBiH) postao je 1989. godine.

Svojim lutanjima po gradu sa kamerom u ruci, Strašni je, na stanoviti način, anticipirao teme koje su redakcije listova sa kojima je surađivao odabirale za svoje buduće tekstove. Poput Baudelaireovog “šetača-lutalice” koji je najbolje osjećao i utjelovljavao duh moderniteta i modernog grada, tako je i Milomir Kovačević Strašni na sarajevskim ulicama, izlozima, licima ljudi, među prvima predosjetio promjenu koja se slutila već u kasnim osamdesetim godinama nedavno minulog stoljeća.

Kovačevićeva izložba “Strašni Izbori 1990”, organizirana prije tri godine u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, u danima neposredno uoči tadašnjih oktobarskih izbora 2010. godine, na nekoliko stotina crno-bijelih fotografija podsjetila je na ljude i događaje u danima osnivačkih konvencija nacionalnih stranaka i prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kao međašne fotografije u kronologiji ove izložbe stajale su ona s posljednjeg Dana republike (novembar 1989.) i fotografija snimljena na samom početku rata, u središnjoj sarajevskoj ulici (maj 1992.). Upravo u promjeni koja se desila od vremena fotografije snimljene u novembru 1989. godine, prema riječima autora iz sinopsisa njegove izložbe, “sa ustakljenim, uredno poredanim portretima Tita, u jutarnjoj izmaglici, polusjeni i nagovještaju epohe na zalasku” do one od 2. maja 1992. godine i prvih granata ispaljenih na središnju sarajevsku, Titovu ulicu i “rasprskanim staklima Titovih portreta, u mraku, kraju jednog doba”, Strašni je izvanredno zgusnuto i bez suvišne naracije sažeo dramatiku jednog tragičnog perioda.

Kratke rečenice izložbenog koncepta ne samo da otkrivaju svu fotografsku osjetljivost Strašnog (važnost izmaglice, polusjene, popodnevnog sumaraka…) već otkrivaju i način njegovog fotografskog mišljenja – sposobnost iznimne sinteze. Kovačević nikada nije izgubljen u ekspliciranju ili prenaglašenoj emotivnoj ekspresiji. On ne fotografira svoj grad senzacionalistički – razmišljajući o naslovnicama koje bi dobro prodale dnevni list ili tjednik, osvojile pažnju velikih, multinacionalnih medijskih agencija. U razgovoru neposredno uoči otvorenja izložbe autor je istakao: “Dok su strani fotografi slikali nesreću, ja sam fotografirao svoju sudbinu” (Dani, Sarajevo, 10.9.2010, str. 66), otvarajući, pri tome, važno pitanje očuvanja ljudskog dostojanstva i pitanje etike umjetnika u fotografiranju prizora ratnih stradanja.

Nadimak Strašni, koji se veže i uz njegovu neustrašivu, gotovo suludu, hrabrost da izlazi na ulice ratnog grada s aparatom u ruci u najopasnijim trenucima danas, bez svake sumnje potvrđuje da se ime Milomira Kovačevića ubraja među ona važna umjetnička imena koja su tih godina čuvala duh i život grada. U periodu ratnih devedesetih snimio je preko 30.000 fotografija iz kojih je izraslo nekoliko važnih fotociklusa: Tito in War, Ase leži, Ratna arhitektura, Apokalipsa Now, In memoriam.

Ni na jednoj od izloženih fotografija na tadašnjoj izložbi iz 2010. godine nije bilo prizora stradanja, smrti, niti riječi rat. Ali, ono što je fotografirao Kovačević bio je rat plakata, rat verbo-vizualnih ideologija, kakofonija ispraznih obećanja i riječi kratkog daha. Izazvan, poput pariških dekolažista šezdesetih godina prošlog stoljeća, on pronalazi u izgubljenim plakatima i poderotinama jednu novu ljepotu i svježinu. Ali, Strašni ide i korak dalje: stupovi, zidovi i izlozi sa nekoliko slojeva prelijepljenih plakata nisu samo vizualno izazovni. Ta “nova slika ulice” koju više ne treba slikati već samo učiniti vidljivom za Strašnoga prvenstveno nudi mogućnost da ponudi širi nazivnik mogućeg razumijevanja političke stvarnosti. Gotovo doslovno, kako se gule slojevi plakata, tako i autor guli, rastvara i razotkriva složeno i kontradiktorno lice našeg vremena. Ali, on pri tome ne moralizira niti se priklanja nekoj od ponuđenih političkih opcija. On u onome što je prolazno, pa i trivijalno pokušava prepoznati i zaustaviti ono što je trajno i nepromjenjivo: uz ostatke političkih slogana, gostujućih cirkusa i modnih starleta, vidjeli smo tako male prosjake, ulične prodavače, zaljubljene parove. I u tom, uvijek živom, zanimanju za ljude “sa društvene margine”, Kovačević podsjeća na svoj veliki fotografski uzor – na Diane Arbus (1923–1971) i na izuzetnog majstora portreta i dokumentarne fotografije, Nijemca Augusta Sandera (1876–1964). Kao i Sander u svome slavnom fotociklusu nastalom između dva svjetska rata, i Strašni traga za onim što čini jedinstveno i zaustavljeno Lice našeg vremena. Međutim, kako tvrdi sam Kovačević, najdraži mu je ipak češki fotograf Josef Koudelka (1938), fotograf jedinstvene životne i profesionalne biografije. Ovaj vječni nomad sa kamerom u ruci zabilježio je nesmiljenu vojnu silu Varšavskog pakta na ulicama Praga. Spomenute fotografije, koje su prokrijumčarene iz Praga posredstvom “Magnuma” i anonimno objavljene u The Sunday Timesu pod inicijalima P. P. (praški fotograf), osvojile su 1969. godine slavnu Robert Capa Golden Medal.

Onakav kakav je i kao osoba, takav je Strašni i sa kamerom u ruci – inteligentan, nenametljiv, tih i pomalo sramežljivog osmijeha. On nas, poput nevidljive ruke, zaustavlja pred prizorima, scenama, ljudima i “slučajnim susretima” udaljenih motiva i osvještava nam njihov humor, dvoznačnost, ironiju, besmisao ili njihovu laž.

Spomenuta je izložba, u danima tadašnjih općih izbora u BiH istovremeno ponudila mogućnost da se u zaglušujućoj galami i zbrci obećavajućih, predizbornih slogana zaustavimo i osvijestimo pred pitanjem: što doista novo i bolje nude ovi novi/stari glasovi? I kroz nju, na izniman način, Kovačević je oživio duh sarajevskog humora: na prvoj javnoj tribini o višepartijskom sistemu, održanoj na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, predsjednici novih stranaka sjede ispod velikih fotografija i budnog oka Marxa, Engelsa, Lenjina i Tita; Adil-beg Zulfikarpašić smije nam se sa ostataka plakata svoje nove, MBO stranke na isti način i jednako bijelih zubiju kao i klaun na plakatu pored, a koji najavljuje gostovanje velikog talijanskog cirkusa u gradu; dvoje djece prose ispred stupa sa plakatom koji nosi natpis: S kim? Sa SKBiH-SDP; plakat Ante Markovića na drugome mjestu smiješi se pored obnažene ljepotice sa plakata u neposrednoj blizini.

Bez suvišnog komentara, Strašni nudi niz jukstaponiranih fotografija istog motiva, gotovo poput filmskih sekvenci, sa tek jednom (važnom) izmjenom: pred pročeljem sarajevske katedrale, na istome panou, u razmaku od tek nekoliko dana, izmjenjuju se plakati vodećih nacionalnih stranaka: HDZ-SDA-SDS. U izlogu, uz fotografiju nekadašnjeg predsjednika Josipa Broza, našao se i trgovački slogan: Nudimo sve, a u sljedećem izlogu, uz Titovu fotografiju i natpis: Vršimo otkup zlata. Samo nekoliko godina kasnije, iste fotografije više neće biti u društvu slogana koji su svjedočili o godinama ekonomske krize i nevjerovatnih inflacija u osvit rata, već se nalaze iza rasprsloga stakla i prekrivene krvlju.

U takvim delikatnim pomacima u istom motivu i sa izbrušenim fotografskim okom, Milomir Kovačević Strašni brižljivo je detektirao lom jednog sistema i zacrtao slutnju pred nečim što nadolazi i čiji se obrisi tek naslućuju. Na jednoj od izloženih fotografija prikazan je ulični prodavač koji prodaje ogledala različitih oblika i veličina. Zabrinutog pogleda i zagledan negdje u daljinu, i njegov se vlastiti profil zrcali u jednom od stakala. Ostala stakla hvataju tek krhotine i fragmente onoga što ga okružuje – nečiju ruku, isječak neba, granje, pogled prolaznika. Razbijeno u komade tisuće pojedinačnih priča i sudbina i naše se sjećanje dijelom iznova sastavlja u jednu sasvim novu cjelinu uz pomoć jednog strašnog oka. A plakati koji su preostali, razderani i u novom društvu, iznova potvrđuju koliko je tanka granica između gromoglasne političke retorike i potpune banalnosti.

Iako od januara 1995. godine živi i radi u Parizu (odnedavno, i kao dobitnik jednog od najviših priznanja francuske nacije), životni i profesionalni put Milomira Kovačevića Strašnog i dalje je značajno obilježen vezom sa Sarajevom. I zato je Strašni jedan od najrafiniranijih fotokroničara promjenjivih vizura svog rodnog grada.

Tekst je izvorno objavljen u Časopisu za kulturu i društvena pitanja Behar, 2013, broj 115.

 

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!