fbpx

SPECIJAL STAVA: Srebrenica, 25 godina

Specijalno izdanje magazina Stav posvećeno 25. godišnjici genocida u Srebrenici, u prodaji je danas poslijepodne u Sarajevu, a od četvrtka, drugog jula, širom Bosne i Hercegovine.

Mnogo se govorilo o pojmu “kultura sjećanja”, uglavnom osjećajući da u odnosu Bošnjaka prema proživljenoj tragediji postoje praznine, neizgovorena mjesta, da se previše kalkulira, pazi na političku korektnost, pa je s obzirom na to i ovaj pojam nedovoljno u praktičnoj primjeni.

Oni drugi, koji su proizveli Genocid nad Bošnjacima, s druge strane, često ističu da Bošnjaci stalno “kukaju” iz pozicije žrtve, da su se posve podredili žrtvoslovnim narativima. No ono što je nekome “kuknjava” Bošnjacima je i dalje živa rana, a nametati umjetnu poziciju žrtve onima koji i dan‑danas iskopavaju svoje mrtve po masovnim grobnicama zaista je nastavak genocida, odnosno predstavlja njegovu posljednju fazu – negiranje.

Međutim, iako se o važnosti “kulture sjećanja” govori , posebno među Bošnjacima, mnogi slabije razumijevaju šta on uopće predstavlja. U širem smislu, riječ je o svakoj vrsti komemorativnog događaja vezanog za rat i stradanje, a u sebi može nositi identitetsku obojenost, ali i biti posve s univerzalnom porukom. Drugi po redu tematski broj Stava, koji predstavlja malu monografiju umjetničkog pogleda na Genocid u Srebrenici, upravo ispunjava direktno značenje pojma “kultura sjećanja”. Time smo na najdoslovniji način prezentirali šta ovaj pojam znači, ali i pokušali pomoći novu razinu kvalitativnog standarda u obilježavanju značajnih godišnjica koje se tiču Genocida nad Bošnjacima.

Nažalost, moramo primijetiti da se građa koju smo konsultirali čini beskrajnom, a redukcija je nužnost na koju nas prisiljava ograničenost časopisnog prostora. Primjerice, nisu uključeni strani autori s arapskog, turskog, perzijskog, engleskog, francuskog, njemačkog… govornog područja koji su pisali o Srebrenici.

Nisu uključeni fotografi poput Tarika Samaraha, Zijada Gafića, Amela Emrića, Dade Rudića i mnogih drugih koji bi mogli zauzeti prostor zasebne fotografske monografije o Srebrenici. Također, umjetnička i dokumentarna proza o Srebrenici još je neistražena, a ako bismo tome pridružili i drugu prozu, koja se općenito tiče Agresije na Bosnu i Hercegovini i Genocida nad Bošnjacima, tada bismo trebali govoriti o višetomnim monografijama i antologijama. Za one koji žele raditi posla ima za čitav život.

Bez emaniranja osjećaja mržnje, književnici nam u ovom broju otkrivaju da dokumentarni žanr o Genocidu nad Bošnjacima zaslužuje pažnju mnogo širu od domaće javnosti. Posve unikatna, jer je proživljena, dokumentarnost je ta koja ne traži fikciju. Stvarnost genocida toliko je stravična, u svojoj neljudskosti nevjerovatna, da nadmašuje svaku fikcionalnost. Gotovo da u slučaju genocida ne postoji fikcija koja može nadmašiti svjedočanstvo utemeljeno na proživljenoj stvarnosti.

Što se tiče uvrštenih autora, vodili smo se principima kvalitativnosti, a izbjegavali ideološka suprotstavljanja kojih ne bi trebalo biti u ovakvim izborima, ali ih možemo primijetiti na tekstu. Primjerice, književnik Mile Stojić u svojoj pjesmi Hatidža polemizira s djelom Inferno Džemaludina Latića, što primjećujemo kao neku vrstu vanknjiževne geste zalutale u poeziju. No to nije i ne može biti razlog da se Stojića ne uvrštava u ovakve izbore, kao što ni njegovo mišljenje o Latiću ne umanjuje značaj i veličini Inferna, zasluženo uvrštenog u ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”.

Kako rekosmo, zanima nas kvalitativnost, a ne vanknjiževna prepucavanja koja su uvijek na štetu umjetnosti. Uostalom, kada govorimo o Genocidu u Srebrenici, to smo dužni zbog emotivnog koda, ne samo umjetnika nego prije svega žrtve. Neka im je vječni rahmet!

Filip Mursel Begović, glavni urednik

PROČITAJTE I...

Pišem ovu ispovijest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena

Među dragocjenim svjedočanstvima o Srebreničkom genocidu jeste i ono Hasiba Suljića. Rođen je 26. juna 1980. godine u mjestu Slatina, mjesna zajednica Sućeska, općina Srebrenica, kao četvrto dijete oca Hasana i majke Munire. Kao petnaestogodišnjak, u julu 1995. godine uspio se probiti do slobodne teritorije. Želja za životom i susretom s majkom nosili su njegovo umorno i ranjeno tijelo. Dvadeset i pet godina kasnije, Hasib je napokon zabilježio svoje svjedočenje. Oslovljeno radnim naslovom Put smrti, ovo je svjedočanstvo trenutno u pripremi za štampu. Ipak, Izdavačka kuća “Dobra knjiga” ustupila je Stavu Suljićevu priču, čiji dio donosimo u redovima što slijede. Priča je to o mukotrpnom probijanju ka slobodnoj teritoriji i potrazi za najmilijima. O nadi i neizvjesnosti. Gladi i neizrecivoj tuzi. Priča je to o susretu s majkom koja ništa nije znala o sudbini svog sina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!