fbpx

SPECIJAL STAVA: Dajte nam što više sloboda i ne brinite za naše zdravlje

Demokratija i sloboda u mišljenju Alije Izetbegovića prema knjizi “Moj bijeg u slobodu”

 

 

PIŠE: Fikret Muslimović

DEMOKRATIZACIJA I DEMOKRATIJA

Ako u širokom spektru pitanja i tema o kojima je Izetbegović ostavio tragove svoje mislilačke i državničke pažnje postoje ona koja su bila centralna, onda su to demokratija i sloboda, što su bili njegovi najveći ideali. Poznavatelji Izetbegovićevog mišljenja, ponašanja, političkog i državničkog djelovanja vjerovatno bi se složili da su njegove preokupacije o demokratiji i slobodi bile izraz razumijevanja da su kroz historiju milijarde i milijarde ljudi na svijetu patile i da dalje pate upravo zbog nedostatka demokratije i slobode u svojim državama i društvima. Izetbegovićeva lična izloženost patnjama u zatvorima bila je samo dodatna, ali bitna okolnost da se na visokom akademskom nivou zalaže za ideale demokratije i slobode.

Cjelovita predstava o dubini, širini i intenzitetu Izetbegovićevog kozmopolitskog i domoljubnog, demokratskog i slobodarskog mišljenja i djelovanja može se dobiti tek analizom sadržaja svih njegovih autorskih djela, govora, intervjua i objavljenih članaka. Međutim, analiza takvih sadržaja u Izetbegovićevoj knjizi Moj bijeg u slobodu kod čitalaca može oblikovati solidnu predstavu o dubini i širini njegovih razmatranja o demokratiji i slobodi.

Ideološki i politički, Izetbegović se identificirao s demokratskim vrijednostima Evrope. Uspoređivao proklamacije o demokratiji sa životnom praksom. Na jednoj strani uočavao je težnje vrijednostima demokratije, a na drugoj odstupanja od tih vrijednosti. Smatrao je da je Evropa “kolijevka i učiteljica demokratije”, ali da je “istovremeno pokazala vanrednu ‘sposobnost’ za diktature i totalitarne ideje”. O svim pitanjima koja je razmatrao, pa i o tome, imao je u vidu činjenice kako o Evropi kao “kolijevki i učiteljici demokratije”, tako i o Evropi sklonoj diktaturi i totalitarnim idejama. Cijenio je da društva na Istoku, pa i muslimanska, po pitanju kritičkog mišljenja kao vrijednosti demokratije, bitno zaostaju za Zapadom, jer, “za razliku od Zapada”, u pogledu kritičkog mišljenja, “Istok nije prošao ovu školu i to je izvor mnogih njegovih slabosti”.

Kao i slobodu, Izetbegović je iz raznih uglova objašnjavao demokratiju, ne samo u onim stranama kakva treba da bude već je analizirao društvena stanja odbacivanja njenih vrijednosti i principa. Smatrao je da je za demokratiju važna stabilnost društva i države, da se “demokratija i stabilnost uzajamno uslovljavaju” jer je demokratija potrebna “radi stabilnosti”, a da je stabilnost potrebna “radi demokratije”.

Izetbegović je suštinski razlikovao pojmove “demokratizacija” i “demokratija”. Pod demokratizacijom je shvatao proces, težnju, zalaganje koje je moglo biti i paravan za antidemokratske ciljeve. Pod demokratijom je smatrao već ostvareno stanje, pa je o tome metaforički napisao: “Neću demokratizaciju, hoću demokratiju.”

INDIVIDUALNOST, JEDNAKOST I RAZLIKOVANJE MEĐU LJUDIMA

Bio je mišljenja da demokratija i sloboda trebaju biti ambijent potvrđivanja čovjekove individualnosti jer “pretjerano naglašavanje društvenog karaktera čovjeka, njega kao društvenog bića, vodi negaciji individualnosti, a odatle dehumanizaciji”, te da se “prava priprema čovjeka za život u društvu vodi razvijanjem njegove individualnosti”, a ne obratno, da se razvijanje njegove društvenosti smatra putem za dostizanje njegove individualnosti. Ukazivao je da “ne postoji bezlični, kolektivni humanizam, niti bezlična, kolektivna sloboda” jer su “svaki humanizam i svaka sloboda, prije svega sloboda i humanizam slobodnog pojedinca, slobodne ličnosti”.

U zalaganju za afirmaciju čovjekove individualnosti u uvjetima demokratije i slobode isticao je da “čovjek ne može biti sredstvo” i da je “svaka upotreba čovjeka” ustvari “zloupotreba”. Individualnost podrazumijeva konkretnog čovjeka, a ne čovjeka uopće, pa je svoje mišljenje o tome ilustrirao Hegelovim da je “individuum ono što postoji, a ne čovjek uopće, jer taj ne egzistira, nego određen čovjek”, te da “jednakost u društvenom životu jeste nešto potpuno nemoguće”. Bio je mišljenja da se jednakost među ljudima “neće nikada potpuno ostvariti”, ali da će “ona uvijek biti sastavni dio ljudskog sna o jednom boljem svijetu”, a da se “iskonska težnja za jednakošću među ljudima” pokazuje u “prizoru hadža (…), jedne vrste utopije, trenutka tog sveopćeg bratstva i jednakosti”.

Ukazao je da istovremeno, dok je jednakost dio ljudskog sna, čovjek teži i razlikovanju, “svjesnom ili nesvjesnom naglašavanju individualnosti”, što se kod primitivnih naroda ispoljavalo “iscrtavanjem na licu i ukrašavanjem tijela (tetoviranje)”, a da takvu funkciju kod civiliziranih naroda ima “moda”. Prema tome, Izetbegović je zapažao da je “u prirodi čovjeka” težnja “za razlikovanjem – protiv nivelacije (…) – tipično ljudski nagon za individualnošću. Nažalost, i nagon za uniformnošću živi u čovjeku. Čovjek je i od neba i od zemlje”.

Smatrao je da totalitarni režimi uništavaju individualnost, pa je ukazao da su to činili staljinizam i inkvizicija, odnosno sudovi u Katoličkoj crkvi od 4. stoljeća, naročito u srednjem vijeku, sa zadatkom da pronalaze i kažnjavaju heretike, krivovjerne. U ime “bremena odgovornosti za nadindividualnu budućnost” u činjenju zla nad ljudima, oni su smatrali da historija poučava da se “njoj bolje služi lažima nego istinom”. U vezi s tim, bilo mu je zanimljivo mišljenje američkog filozofa, esejiste i pjesnika Emersona (Ralph Waldo Emerson, 1803–1882) da je “društvo svuda u zavjeri protiv ljudskosti svakog od svojih članova”, te da, po Emersonu, “samo pojedinac posjeduje sposobnost moralnog usavršavanja”, dok u tom smislu “društvo nikada ne napreduje”.

SLOBODA

Izetbegović je ocijenio da u “moralnom svijetu” značaj ima “zakon slobode” baš onakav kakav je Njutnov zakon gravitacije u “materijalnom svemiru”. U razmatranjima o slobodi istakao je mišljenje francuskog političkog mislioca o demokratiji Tocquevillea (Alexis-Charles-Henri Clérel de Tocqueville, 1805–1859) da je važna strana čovjekove slobode njegovo “najprirodnije pravo, uz pravo da radi za sebe (…), da kombinuje svoje napore sa naporom drugih ljudi i da djeluje zajedno s njima (…), pravo na udruživanje gotovo je isto tako neotuđivo kao i pravo na ličnu slobodu”.

Demokratija, kako u postojanju jer uvažava principe slobode, tako i u njenom odbacivanju ograničavajući ili uništavajući slobodu, obilježje je vladavine u društvu i državi. Izetbegović je sagledavao mehanizme države i društva u težnjama da budu demokratska, da omoguće slobode i otpor protiv totalitarizma koji forsira ideološki i politički monopol. U mehanizme takve vrste svrstao je pisane i elektronske medije koji su često “snažno oružje u rukama totalitarnih režima”, ali da se taj monopol totalitarizma “razbija” putem “tehnološkog razvoja u ovoj oblasti” jer, za razliku od ranijih vremena, u medijima postoje “kablovska TV, više kanala, satelitska TV, privatne stanice, videorekorderi, videoteke i sl.”, u šta bi, da sada o tome piše, svrstao internet i društvene mreže. Zaključio je da će “biti zabavno posmatrati kako će totalitarne zemlje (…) pružati otpor uvođenju ovih inovacija” u medijima.

Bio je mišljenja da političari “vole da govore o državnoj nezavisnosti, ali nerado govore o nezavisnosti građana”, da se ta “nezavisnost, bez koje nema slobode, može osujetiti (uništiti, oduzeti, umanjiti) jednako zastrašivanjem, kao i upornim ubjeđivanjem i ‘ispiranjem’ mozga”, a da, “bez obzira koje se sredstvo upotrijebilo, rezultat je isti: zavisan, neslobodan čovjek – koji je sve, ali ne građanin”.

ZLOUPOTREBA SLOBODE U DEMOKRATIJI

Odnos demokratije i slobode sagledavao je u kontekstu pojava zloupotrebe slobode jer demokratija podrazumijeva slobodu. Bio je mišljenja da “nikakva sloboda odozgo (dekretima) nije moguća, ili nije prava” jer se “sloboda ne dobiva, ona se uzima”. Onaj ko nešto daje isto to po svojoj volji može oduzeti, što je kao mogućnost samo po sebi prijetnja i demokratiji i slobodi. Bio je obziran prema mišljenjima o demokratiji i slobodi najuglednijih filozofa i umjetnika, posebno književnika. Tako, naprimjer, uvažavao je mišljenje ruskog književnika, grofa, mislioca Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828–1910) da “demokratija (i sloboda) nije u tome da činimo sve što hoćemo”.

Izetbegović je upozoravao da “demokratija po definiciji sadrži mogućnost zloupotrebe” pa je ukazao da onaj koji “pokuša da ‘liječi’ demokratiju od ove opasnosti ubija tim lijekom samu demokratiju”, da u tom pogledu “slobodu treba prihvatiti kao takvu, sa svim njenim rizicima”, pa je o tome kratko zaključio: “Tu nema izbora.” U vezi s tim, razmatrao je slobodu izražavanja misli, odnosno slobodu u zalaganju za stavove, čak i u slučaju kada su nečiji stavovi “odvratni” sa stajališta općeg dobra i univerzalnih vrijednosti. Zato mu se dopao sadržaj pisma koje je francuski književnik i filozof Voltaire u 18. stoljeću napisao francuskom filozofu Helvétiusu: “Dragi gospodine, ja se s vašim mišljenjem ne slažem, ono mi je odvratno, ali ću do kraja braniti vaše pravo da ga zastupate.” Dakle, zalaganje za afirmaciju univerzalnih vrijednosti dobra, moralnosti i etičnosti ne isključuje već podrazumijeva pravo nekoga da se zalaže za stavove protivne tim univerzalnim vrijednostima.

Uočavao je slabosti ostvarivanja demokratije i slobode u zemljama Zapada, gdje te vrijednosti, pored ostalih, zloupotrebljavaju i ugrožavaju teroristi, pa je ukazao na podatak da je “od 1968. do 1980. godine u svijetu registrovano 6.700 terorističkih akata, od čega u Zapadnoj Evropi 2.206, a samo 62 u socijalističkim zemljama istočnog bloka”. Apsolutno, Izetbegovićeva stajališta bila su na strani demokratskih političkih sistema Zapada, ali je želio da se oni efikasno zaštite od terorizma kao najdrastičnijeg oblika ugrožavanja demokratije, slobode, mira i sigurnosti. U tom smislu, vrijedan je njegov stav da su “sloboda i anarhija – dva pojma predodređena da se pobrkaju”, slično kako i neki drugi pojmovi koji mogu da se “pobrkaju”, kao što su “šteta – grijeh; korisno – dobro; Bog – priroda itd.”.

Objašnjavao je značaj individualnih sloboda, pa je onima koji ne shvataju njihovu vrijednost sugerirao da pročitaju djelo Vrli novi svijet engleskog književnika Huxleya (Aldous Leonard Huxley), koji je pisao da je “rođenom slijepcu uzalud govoriti o ljepoti duginih boja ili zalasku sunca”, te da isto tako nema pomoći ni onima koji su oduševljeni stanjima u društvu koja ograničavaju individualne slobode (kolektivnost, istovjetnost…), što su obilježja totalitarnih društava.

KRAJNOSTI U POJMOVANJU SLOBODE

Razlikovao je iskrivljeno od realnog pojmovanja slobode čovjeka. Vjerovatno da je pod iskrivljenom slobodom smatrao mogućnost neograničenog kršenja općeprihvaćenih univerzalno ispravnih normi, čime se praktički odbacuje ono što je “dobro i lijepo”, ugrožavajući slobodu drugih ljudi, odnosno da se čovjeku bez ikakvih ograda daje sloboda da čini ono što je “loše i ružno” također ugrožavajući slobodu drugih ljudi. U vezi s tim, postavio je pitanje: “Da li je npr. roditeljsko insistiranje da dijete pere zube ili da se pristojno ophodi sa starijima udar na dječiju slobodu?” Ako bi odgovor na to pitanje bio da se u tom slučaju djetetu ugrožava sloboda, vjerovatno, Izetbegović bi smatrao iskrivljenim, neprihvatljivim i štetnim shvatanjem slobode. Njegovo zalaganje za slobodu čovjeka obuhvatalo je i kritiku ideja koje individualnu slobodu dovode do njenog apsurda, čak odbacujući razum dok se “zahtijeva nebulozna sloboda osjećanja”, što je bio misaoni pravac francuskog književnika i političkog filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua, velikog protivnika društvenih ograničenja i pristalice povratka prirodi, što bi značilo sraslost s prirodom, što je pozicija životinjskog svijeta, a čovjek živi u društvu s pravilima koja ograničavaju.

U vezi s tim, dva su različita shvatanja slobode: (a) racionalističko pravo da se “slobodno čini ono što zakoni dozvoljavaju” (Montesquieu) i (b) romantičarsko pravo na “slobodu od svih zakona i ograničenja”, kao što je sloboda u “divljem plemenu ili sloboda nekog samotnjaka u krilu prirode” (Rousseau). Izetbegović je smatrao da su ta dva pravca pojmovanja slobode neprihvatljive krajnosti kojima je suprotstavio stav Goethea predstavljen u dramskoj poemi Faust da je “samo onaj dostojan da živi i bude slobodan koji mora i dan i noć da osvaja i život i slobodu”. Iz cjeline Izetbegovićevih razmatranja o društvenim pitanjima jasno je da su i tiranija i anarhija stanja od kojih čovjek i društvo imaju veliku štetu i da je izlaz u demokratiji i slobodi.

Ukazivao je na greške u marksističkom shvatanju da su “samo formalne prirode” slobode vjere, govora, nelojalnosti diktatoru, kralju, caru… Naprotiv, Izetbegović je smatrao da su to suštinski najvažnije ljudske slobode, pa je marksistima odgovorio: “Dajte nam što više tih ‘formalnih’ sloboda (vjere, govora, pisanja…, op. a.) i ne brinite za naše zdravlje.” Odbacivao je tvrdnje marksista da slobode vjere nemaju smisla jer ljudi ne vjeruju u ono što im se ne može dokazati i da sloboda govora ne znači ništa jer je većina onoga što ljudi misle i govore ustvari “ono što misle i govore drugi”.

TOTALITARIZAM I SLOBODA

Izetbegović je smatrao da se “bolesno društvo ne može izliječiti šutnjom” i da treba ukazivati da bolest postoji, posebno ako totalitarna vlast ne želi čuti da je upravo ona uzrok društvenih bolesti. O tome je bitno njegovo mišljenje da je “probni kamen jednog društva njegov odnos prema protivnicima (neistomišljenicima), a zatim prema bolesnima, nemoćnima, starima”, a da su “ove kategorije tamo gdje humanizma uopće nema, u utopiji, osuđene na uništenje. Možda ne izričito, ali to se podrazumijeva. Njih tamo nema”.

Stanje totalitarizma, diktature i neslobode, kako je smatrao Izetbegović, ima uporište u društvenim i političkim ustanovama, ali ne samo tu “nego i u samom čovjeku, u njegovoj karakternoj strukturi”, zato što sloboda nije “nešto što se samo po sebi razumije ili shvata kao vrijednost”, već da ljude “treba učiti ili pozivati slobodi” jer ima onih za koje je “sloboda suvišan teret”. U vezi s takvom sklonošću čovjeka, ukazao je na stavove američkog psihoanalitičara i socijalnog psihologa, njemačkog porijekla, Ericha Fromma da su u Njemačkoj tridesetih godina 20. stoljeća “milioni ljudi žudjeli da se odreknu slobode isto onako kako su nekada njihovi očevi željeli da se bore za nju”. Takvo stanje nastaje u sistemima gdje je totalitarizam doveden do krajnjih radikalnih posljedica uništavanja uvjeta za slobodu, pa su “izgledi na otpor i izmjenu stanja svedeni na minimum” uz pojavu “rezignacije (…) i prihvatanja takvog stanja stvari”.

Kao primjer u tom pogledu naveo je stanje u Poljskoj 1985. godine, kada je uslijedilo “okretanje” od progresivnog pokreta “Solidarnost”, ali “ne zbog odbacivanja pokreta kao takvog nego zbog gubitka nade da se i poslije desetak godina otpora može bilo šta izmijeniti, a da bi svaki nasilan pokušaj završio daljim pogoršavanjem stanja (naprimjer, izravnom sovjetskom okupacijom, poput one u Češkoj)”. U takvim uvjetima radikalne ugroženosti slobode, po objašnjenju psihologa, “potisnuti osjećaj mržnje pretvara se u prihvatanje, pa i slijepo obožavanje” jer se diktatori “ne zadovoljavaju samim odsustvom otpora”, već zahtijevaju “da ih se veliča i slavi i obično uspijevaju u tome”. Tako se događa da se ljudi odreknu slobode, te podvrgnu diktaturi i poniženjima. Tu vrstu “prilagođavanja” Izetbegović je smatrao “negacijom vlastitog ‘ja’”, odnosno to je “prisiljavanje da želiš ono što moraš (…), da tuđe mišljenje i ukus prihvatiš kao vlastiti”. Ta vrsta manipulacije blaža je od one manipulacije “kada više ne primjećuješ da su to tuđa mišljenja i ukusi, ili počneš da se obmanjuješ da su ona tvoja vlastita”.

U dubljim razmatranjima o sili totalitarnih sistema Izetbegoviću se dopalo objašnjenje poljskog književnika, dobitnika Nobelove nagrade Czesława Miłosza o sklonosti čovjeka da svoju totalnu nemoć pred vladajućim silama koje ga ugrožavaju, koje on u osnovi mrzi, ispolji pretvaranjem tih sila u objekt divljenja, jer čovjek nema drugog spasa, pa onda te sile sebi “pripitomi”, da bi ih “umilostivio”, kako je zaključio i srpski pisac, filozof i književni kritičar Nikola Milošević u Predgovoru za djelo poljskog nobelovca Miłosza. Izetbegoviću se dopalo što nobelovac Miłosz “pokušava dokučiti individualne faktore koji ljude čine pogodnim za prihvatanje jednog totalitarnog sistema”, pa je o tome konstatirao da “primitivni ljudi nisu obožavali svoje bogove iz ljubavi i poštovanja”, već da su u njima bile “oličene sile” kojima su primitivni ljudi bili “izloženi na milost i nemilost”, da, savladan “strahom, primitivac pokušava da te sile umilostivi, on im nudi svoje pokoravanje, divljenje, obožavanje”, te da “isto to čine ljudi danas pred svemoćnom vlašću (…), pokoravaju se ne iz poštovanja i dobre volje nego iz osjećanja potpune nemoći pred njenim čudima”.

Ukazao je da je u prirodi totalitarnih režima da “brzo shvataju da glupi, nesposobni i plašljivi ne predstavljaju opasnost, pa ih podržavaju i hrabre”. Dakle, za totalitarne režime opasnost su pametni, inteligentni, hrabri ljudi koji traže slobodu i demokratiju. Vjerovatno je, aludirajući na taj društveni problem u uvjetima totalitarizma, Izetbegović citirao njemačkog fizičkog teoretičara Alberta Einsteina: “Da bi se ponašalo uredno i pokorno kao stado ovaca, mora se prije svega biti ovcom.”

SLOBODA IZRAŽAVANJA MISLI

Objasnio je da se uništavanje osjećaja ljudi prema svojoj slobodi događa kao u hipnozi u kojoj “sugerirane misli i osjećanja koja nemaju objektivne osnove” ljudi “doživljavaju kao vlastita mišljenja i osjećanja”, što se postiže putem medija pod kontrolom diktatora, totalitarista. To je “masovna hipnoza koja se postiže upornim ponavljanjem nekih mišljenja i stavova” po volji diktatora. Tako se ljudi adaptiraju na okolnosti svoje nesreće nastale gubitkom prave slobode. Put za izlazak iz tog stanja jeste dugotrajan i težak, pun patnji i stradanja. To su stanja u kojima je kod ljudi, uslijed propagande diktatorskih režima, uništen osjećaj da imaju vlastito mišljenje, a “pravo na izražavanje mišljenja značajno je jedino” ako je čovjek “u stanju da ima vlastito mišljenje”. Tako je ukazao da totalitarizam i diktatura uništavaju pretpostavke da ljudi imaju vlastito mišljenje, pa, kada unište te pretpostavke, da su onda ljudi usmjereni samo na ono mišljenje koje nameće totalitarna propaganda. U tom pogledu, ilustrativno je Izetbegovićevo ukazivanje na propast “republikanske misli” Rimljana, kada je “narod bio spreman za ropstvo” jer nije mogao “da zamisli Rim bez careva”.

Smatrao je da nametnutog mišljenja ima i u zapadnim demokratijama, ali da se to stanje ne može izjednačiti sa “zabranom izražavanja bilo kakvog drugačijeg mišljenja u zemljama socijalističkog lagera”, jer između ta dva stanja praktično postoji “velika razlika”. Ukazao je da je pozicija “građanina neke totalitarne države, gdje se servira samo jedno mišljenje, a svako drugo progoni i onemogućuje”, drugačija od pozicije građanina u zapadnim demokratijama, gdje se mišljenje nameće, ali se dozvoljava pluralizam mišljenja. Ustvari, Izetbegović je nijansirao različite uvjete ostvarivanja slobode izražavanja mišljenja, ukazujući da je i zapadna demokratija u tom smislu ograničena. Drastičnije ugrožavanje slobode mišljenja jeste u “zemljama socijalističkog lagera”, gdje dugotrajna zabrana izražavanja mišljenja proizvodi tešku posljedicu da u životu individue sasvim “iščezava vlastito mišljenje”.

Prihvatao je stavove drugih mislilaca da “ljude treba pozivati i učiti slobodi kao svemu što je više i plemenitije”, da sloboda “nije prirodno nego kultivisano stanje”, ali da bi nažalost mnogi slobodu “lahko zamijenili za sigurnost i uživanje”. To su obilježja i demokratije i slobode s obzirom na to da ih je Izetbegović razmatrao u međusobnoj uvjetovanosti. Što god je napisao i rekao o slobodi, odnosilo se na demokratiju, i obratno.

CENZURA I SLOBODA

U demokratskim i slobodarskim težnjama osporena je namjera “totalitarnih društava” da obrazovanje i odgoj po njihovoj ideološkoj i političkoj volji budu “uniformisani” jer ih u “jednoobraznosti” lakše “kontroliraju” i njima “manipuliraju”. Izetbegović je ukazao na “besmisao” čuvenog trakta engleskog književnika Johna Miltona o slobodi štampe 1644. godine, po kome “cenzura pretpostavlja da je cenzor pametniji od pisca”. O tome je Izetbegović zaključio da “cenzura ponižava pisca, čitaoce, a i samog cenzora”, što znači da je bio protiv bilo kakve i bilo čije cenzure.

Izetbegović je bio mišljenja da “prava demokratija nije samo vladavina većine”, ističući da je “demokratija zaštita manjine”, isto kao što je “pravo zaštita slabijeg”. Dakle, kako god pravo treba štititi slabije, tako demokratija treba štititi manjinu.

VIŠEPARTIJSKA DEMOKRATIJA, SLOBODA I SMJENJIVOST VLASTI

Bio je mišljenja da svaka vlast treba biti smjenjiva, pa je ukazao da “Britanci vjeruju da treba pravovremeno mijenjati ne samo neuspješnu nego i uspješnu vladu – jer će ili postati neefikasna, ili će se osiliti. Ne valja ni jedna vlada koja se usjedi – tako misle Britanci”. U tom smislu, Izetbegoviću je bio zanimljiv stav britansko-američkog filozofa i književnika Thomasa Painea (1737–1809): “Vlada, čak i kad je najbolja, samo je nužno zlo, kad je pak loša – nesnosno zlo.” Pomenuo je da je parlament u Engleskoj “ograničio vlast monarha, ali monarhiju nije ukinuo”, za razliku od francuskog parlamenta, koji je “vjerovao da se mogao osigurati protiv monarhije samo uništivši je”, te da se u toj razlici Engleza i Francuza “radi o dva različita duha”.

Dopao mu se stav austrijsko-britanskog filozofa Karla Poppera (Sir Karl Raimund Popper, 1902–1994.) da postoje “samo dva oblika države: onaj u kome je moguće smijeniti vladu glasanjem i onaj u kome to nije mogućno”. Izetbegović je bio mišljenja da je taj Popperov stav o smjenjivosti najvažniji kriterij za ocjenu “da li je neki sistem demokratski ili nije”, jer “tamo gdje je vlast konstituirana da je smjenjivost teoretski i praktički onemogućena, riječ je o diktaturi i tiraniji”, zaključujući da je “pitanje smjenjivosti važnije od pitanja ko vlada, desnica, ljevica, radnici, kapitalisti itd., čime se često zamajavamo”, a da je svaka vlada “koju je moguće smijeniti veoma motivirana da se ponaša tako da ljudi budu zadovoljni njome. I obrnuto: i najbolja vlast će se iskvariti ako nije smjenjiva, jer nema motivacije da ostane dobra”.

Iako je uočavao ograničenja višepartijske demokratije u zemljama Zapada, zalagao se za takvu demokratiju u kojoj su se kroz historiju udomaćili pojmovi desnica i ljevica. Objasnio je porijeklo tih pojmova, ukazujući na činjenice da je “vezano za debate oko ustava u francuskoj skupštini 1789”, jer su tada “zagovornici velikih ovlaštenja kralja sjedili desno od predsjednika, dok su zagovornici većih ovlaštenja parlamenta i ograničenja kraljeve vlasti sjedili lijevo”, te da je ta podjela “kasnije zadobila opće značenje, s tim da su lijevi bili oni koji traže promjene, a desni status quo”, uz napomenu da, pored navedenog, “podjela lijevi-desni ima više značenja”.

Objasnio je da su zablude vrlo štetna pojava koja od individualnih prelazi ponekad i ponegdje u zabludu društva, pa se ne razlikuje “mašta od stvarnosti, istina od priče, san i java, prošlost i sadašnjost”, ali da takve zablude mogu biti “plemenite vrste” kao što su bile zablude Don Kihota, glavnog lika u romanu iz 17. stoljeća španskog autora Miguela de Cervantesa Saavedre.

Totalitarni režimi ne trpe demokratske institucije. Kad dođu na vlast, ako postoje takve institucije, oni ih ignoriraju. O tome je Izetbegović naveo primjer kako su nacisti dolaskom na vlast 1933. godine, rušeći Vajmarsku republiku nastalu nakon Prvog svjetskog rata 1918, govorili da je “vajmarski parlament obična brbljaonica (‘parlament-brbljaonica’), a diskusije u njemu isprazne brbljarije”.

U polemici o posrednoj i neposrednoj demokratiji, odnosno o pristalicama “posrednih izbora” i njihovim protivnicima, Izetbegović se zalagao za neposrednu demokratiju, da što veći broj ljudi ima utjecaj na društvena i politička zbivanja i procese. Zato je pominjao stav francuskog revolucionara Saint-Justa da je u “Konventu u polemici sa pristalicama posrednih izbora izjavio: ‘Onaj ko nije izabran neposredno od strane naroda ne predstavlja ga’”. U istom smislu dao je za pravo onima koji su posredne izbore nazivali “demokratijom bez naroda”.

Odnos manjine i većine u politici Izetbegović je smatrao važnim pitanjem demokratije, u kojoj je bitno kakva je i većina i manjina, pa je o tome uvažavao mišljenje španskog filozofa i esejiste Ortega Y Gasseta (1883–1955) da “manjina vodećih u jednom narodu ne smije da bude ni premalena ni prevelika” jer, ako je “premalena, ona je nemoćna da usmjeri većinu u željenom pravcu”, a, ako je “prevelika, ona se izdijeli i počne da se bavi sama sobom, iscrpljujući se u međusobnim rivalstvima i sukobima”. To je mišljenje Izetbegović smatrao relevantnim jer je Gasseta bio s iskustvom Španije pod utjecajima ideja i monarhizma i republikanizma i diktature.

NAROD NIJE “MASA

U političkoj komunikaciji često se koriste riječi narod i narodna masa, ali je u tim pojmovima Izetbegović uočavao suštinske i duboke razlike. Objasnio je da se narod “degradira” ako se naziva masom jer je narodna masa ono što ostane ako se narodu oduzme “svijest” da je “masa ljudi bez ideala (…), bez svijesti o nečem višem i zajedničkom, često i bez zajedničkog imena”, a da “narod ima ideale”. Slično je komentirao riječi provincijalac i malograđanin. Smatrao je da je te riječi pogrešno tretirati kao “geografske pojmove” jer su izraz “stanja duha”, a ne geografije.

PROČITAJTE I...

“Kada je u pitanju ostavština Alije Izetbegovića, veoma je teško izdvojiti nešto i narušiti cjelinu koju je on ostavio iza sebe. Ono što je zasigurno kao trajna kategorija ostalo iza Alije Izetbegovića jesu njegova djela, koja su prevedena na više od 10 jezika. Svakom ko je čitao knjige Alije Izetbegovića jasno je koliko su one još uvijek savremene i aktuelne, a samim tim i primjenjive. Iz tog razloga, Fondacija kao jedan od ključnih prioriteta u svom radu stavlja promoviranje i približavanje djela Alije Izetbegovića djeci i mladima. Načini čitanja i prikupljanja informacija kod mladih ljudi su se drastično promijenili, tako da se Fondacija okreće novim metodama da kroz društvene platforme, interaktivne radionice i digitalne medije animira mlade ljude i potakne ih da čitaju i istražuju o Aliji Izetbegoviću

Praktično, posljednji dan, kada smo mi rekli porodici da se očekuje smrtni ishod predsjednika Izetbegovića za dan-dva, on je primio tadašnjeg predsjednika turske Vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Ta njegova snaga je bila fascinantna, rekao je ranije u ekskluzivnom intervjuu za AA prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija koji je liječio Izetbegovića

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!