Šovinistička uljudba: Kroatizacija i potkatoličavanje Jajca

Nakon što su propali svi pokušaji da se poslijeratnim nasiljem, političkom diskriminacijom i manipulacijom na popisu iz 2013. godine onemogući politička artikulacija bošnjačke starosjedilačke većine, danas se spomeničkom kulturnom agresijom Bošnjacima žele napraviti strancima u gradu vlastitih predaka.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Zanimljivo je posmatrati kako fenomeni poput svehrvatskog jedinstva djeluju u praksi i kako izgleda kada biskupi, Drago Bojić, HDZ i tacno.net formiraju odbrambeni živi zid, živući antemurale christianitatis. Povod za formiranje ove “svete lige” jeste spor o vlasništvu nad Sultan Sulejmanovom ili Fethija džamijom u Jajcu.

Iako je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini isključivi vlasnik Sultan Sulejmanove džamije, koja je istovremeno i nacionalni spomenik (a koji je prije 1528. godine bio crkva), to nije spriječilo Agenciju za kulturno‑povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca, tačnije njenog “ravnatelja” Antu Brtana, da bespravno preuzme upravljanje nad ovim vjerskim objektom koji uporno odbija vratiti u posjed IZBiH.

Inače, to je ista ona agencija koja je ranije ove godine po drugi put u Jajcu organizirala manifestaciju “Dani srednjovjekovlja”, a koja je, koliko se moglo vidjeti, ništa drugo nego pokušaj kroatizacije i katolizacije bosanskog i bošnjačkog srednjovjekovnog naslijeđa i baštine, pa stoga nije ni čudo da postoje slične namjere i u vezi sa Sultan Sulejmanovom džamijom.

Neuobičajen je i oštar ton i provokativne izjave koje dolaze od predstavnika Katoličke crkve, koji tvrde da je crkva “nasilno oduzeta”, te smatraju “neprihvatljivim” zahtjev Islamske zajednice da joj se preda upravljanje nad građevinom u Jajcu iako je IZBiH neosporno njen vlasnik. Sasvim ostrašćeno nastupio je i Drago Bojić, koji je glavnog imama za područje Medžlisa Jajce prof. Zehrudin-efendiju Hadžića nazvao “osvajačem” koji “jaše na krilima misionarsko-političkog islama” u namjeri da “prisvoji spomenike kulture”.

Čini se da Bojića iritira, kako to sam kaže, “agilnost” glavnog jajačkog imama, tačnije njegova borba za ljudska prava i vjerske slobode jajačkih muslimana koje im se redovno pokušavaju osporiti od hrvatske politike u Jajcu. Ipak, najradikalnije su nastupili HDZ‑ovi jastrebovi poput Ive Šimunovića, predsjednika Općinskog vijeća Jajce, koji je ustvrdio da je crkva navodno “oteta”, kako je treba “vratiti”, te kako se IZBiH identificira s “osvajačem”.

Nije se Šimunović zaustavio na takvom uobičajenom šagoljanju, već je, u maniru najgoreg šovinističkog ekstremiste, izjavio, misleći na Bošnjake muslimane, da “kod njih nije grijeh slagati ako im je u korist”, te da Bošnjaci navodno nisu ni branili ni oslobađali Jajce.

Zanimljivo je da ovakav sasvim fašistički govor mržnje nije zasmetao takozvanim ljevičarima niti katoličkom kleru da stanu u isti stroj sa Šimunićem i podrže pokušaj obespravljivanja jajačkih Bošnjaka, tim više što hronologija cijelog slučaja, ali i same činjenice, nisu na hrvatskoj strani.

Po riječima jajačkog imama efendije Hadžića, upravo je Šimunić taj koji je otvorio ovaj slučaj svojom primjedbom kako Bošnjaci između dvije gradske kapije imaju šest, a Hrvati niti jednu bogomolju, te kako želi da se Sultan Sulejmanova džamija “vrati Hrvatima” kako bi od nje napravili crkvu, dok je upravo Banjalučka biskupija, u čijem je sastavu i Župa Jajce, bila ta koja je odbila projekat italijanskog arhitekte koji je predviđao da sporni vjerski objekt postane zajednički multimedijalni centar.

Neobično protubošnjačko jedinstvo pokazano na ovom slučaju sasvim je na tragu ranijih dešavanja u Jajcu, kakvo je, recimo, uspješno onemogućavanja bošnjačke djece da idu u vlastitu školu koja bi radila po nastavnom planu i programu na bosanskom jeziku. Sve podsjeća da slična dešavanja u Stocu, u kojem su se postavljali križevi na Vidošku tvrđavu, a obnova Careve džamije pokušala spriječiti izmišljotinama da je izgrađena na temeljima crkve.

Očita je namjera da se u Jajcu, koje se mitomanski naziva “hrvatskim kraljevskim gradom”, i koje je ne samo svojevrstan muzej na otvorenom već i sve popularnija, a time i unosnija turistička destinacija, nekako amortizira bošnjačka demografska većina kidnapiranjem kulturne i vjerske baštine koja se želi predstaviti hrvatskom i katoličkom.

Nakon što su propali svi pokušaji da se poslijeratnim nasiljem, političkom diskriminacijom i manipulacijom na popisu iz 2013. godine onemogući politička artikulacija bošnjačke starosjedilačke većine, danas se spomeničkom kulturnom agresijom Bošnjacima žele napraviti strancima u gradu vlastitih predaka.

U svemu ovome znakovito je da se insistira na nekakvom “nasilju”, “osvajanju” i “otimanju”. Od koga su to Bošnjaci “oteli” i “osvojili” crkvu izgrađenu na vlastitoj zemlji? Od kada se “nasiljem” naziva odluka jednog naroda da mijenja vlastita vjerska uvjerenja te u skladu s takvim izborom prilagođava i svoje vjerske objekte? Tri stotine godine u Jajačkoj tvrđavi sjedili su bošnjački kapetani, dizdari i posada, pa da je takav čin pretvaranja crkve u džamiju zaista bio okupatorski, tuđinski i nasilan, zar se ne bi prvom prilikom, a bilo ih je mnogo, situacija vratila na staro?

Kako to da je islamizacija Bošnjaka navodno nasilje, dok njihovo kristijaniziranje to nije?

Cijeli ovaj slučaj, ustvari, pokazuje nešto što je daleko i tužnije i opasnije od bilo kakvog sukoba o statusu vjerskog objekta, a to je činjenica da su predrasude spram Bošnjaka i islama dominante u ama baš svim slojevima hrvatskog društva.

PROČITAJTE I...

Pišući o ratu, Kulenović nas je zapravo upozoravao na ljepotu mira. Pišući o smrti, on nas je suptilno upozoravao na ljepotu života. Pišući o Aziji, upozoravao nas je na Evropu i na njene izgubljene vrijednosti. Pišući o porodici, nudio nam je da tragamo za cjelovitošću vlastite osobe kojoj bi upravo ta porodica možda mogla ponuditi posljednji okvir. Sve su to razlozi zbog kojih bi se moglo reći da životno djelo Tvrtka Kulenovića za bosanskohercegovačku kulturu predstavlja “porodičnu vrijednost”, a ova nagrada jeste samo jedan od načina da to potvrdimo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Mirza 08.08.2019.

    Neznam zasto neki odredjeni ljudi u BiH imaju problem s nasim Hrvatskim porijeklom. To sto smo uglavnom Hrvatskog i katolickog porijekla, meni nimalo ne predstavlja problem. Da nije bilo Osmanlija u BiH, bili bismo svi redom bosanskim Hrvati, kao sto postoje zagorski, dalmatinski ili slavonski Hrvati. Neznam zasto vi gospodine Drnislicu imate problem sa historijskim cinjenicama. Iskreno sretan sam sto imam porodicno stablo i sto znam da mi jedan od predaka se zove Stipan a ne Milorad. Zbog ovake vlasti u Sarajevu i nazalost takozvane republike srpske u kojoj zivim dodje mi da napravim Hrvatski pasos i put za Njemacku. Cak mi je zao sto nismo nakon 1945. ostali u Hrvatskoj, jer vjerujem da ovake podjele medju nama Bosnjacima, ali i sa Hrvatima nebi bilo. Dokle god nas prestavlja “”Bosnjak” Izetbegovic, koji je srpskog porijekla, Bosnjacima se dobro ne pise.

    Pozdrav iz Vrbanjaca kod Kotor Varosa, gdje se Bosnjaci ponose svojim Hrvatskim porijeklom

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!