fbpx

Sontag u Sarajevu: Susan je naša velika lubenica

Benjamin Moser objavio je biografiju Susan Sontag za koju je dobio Pulitzerovu nagradu. Veliki dio knjige posvećen je njenom angažmanu u Sarajevu tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine

 

 

Piše: Damir HADŽIĆ

Benjamin Moser objavio je knjigu koju kritika naziva monumentalnom i moćnom. Za nju je dobio Pulitzerovu nagradu. Riječ je o stranicama na kojima je opisao život Susan Sontag, intelektualne ikone 20. stoljeća. Jedna od glavnih poteškoća s kojom se Moser susretao tokom sedam godina, koliko je proučavao njen život, bila je ogromna količina materijala koji je morao istražiti. Više od 100 svezaka novina, intervjui s 573 čovjeka (“neki su intervjui trajali deset minuta, ali drugi su trajali do deset ili dvanaest sati”), beletristika, eseji, predstave, fotografije… Posebno fotografije jer su one jedna od stvari koje su obilježile život Susan Sontag. Jedna je fotografija na nju utjecala poput meteora kada je imala 14 godina. Fotografija iz koncentracijskog logora Dachau urezala joj se u mozak i nikada je nije zaboravila.

Još s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća Sontag je bila osoba koja je nadahnjivala. Harizmatična i inteligentna, nije mogla nikako ostati neprimijećena. Zračila je tolikom energijom da su se mnogi kraj nje često osjećali patuljastim. “Ta harizma može spasiti ili uništiti osobu. Sontag je imala nešto što je ljude uzbuđivalo, čak i seksualno”, piše Moser. Međutim, ta se slika mijenjala kada bi dolazila kući. O tome je pisala u svojim dnevnicima. Tu se otkriva nesigurna osoba, prepuna sumnji i frustracija, pa se čini nemogućim pomisliti da se radi o istoj osobi. Kroz cijelu biografiju Benjamin Moser pokušava objasniti ta dva aspekta, te dvije osobe, toliko suprotne, toliko kontradiktorne i istovremeno toliko fascinantne.

Sarajevo je bila prekretnica u životu Susan Sontag. Ona je 1993. godine u opkoljenom gradu postavila Čekajući Godota Samuela Becketta. “Kada je Susan umrla, njezin je sin razmišljao o tome da je sahrani u Bosni jer je tamo jako voljena, ali na kraju se odlučio za Montparnasse u Parizu.” Moser piše kako je Sontag uvijek žudjela za nečim što nije našla ni u Vijetnamu ni na Kubi već joj je to uspjelo u Sarajevu, “opsjednutom gradu”. Španski novinar Gervasio Sánchez, koji je izvještavao iz opkoljenog Sarajeva i bio blizak sa Sontag, priča kako je ona zvala stotine intelektualaca i književnika, kako sjevernoameričkih, tako i evropskih, da odu u Sarajevo kako bi osudili ratnu dramu koja se odvijala u Bosni i Hercegovini.

Njen dolazak u Bosnu i Hercegovinu Moser je opisao u eseju Sontag u Sarajevu, u kojem detaljno, iscrpno opisuje sve vezano za njen boravak i postavljanje Beckettove predstave. Moser objašnjava kako je David Rieff došao u BiH u septembru 1992. godine kako bi iz nje izvještavao vjerujući kako napori novinara mogu dovesti do prestanka klanja. Na kraju tog prvog posjeta razgovarao je s Mirom Purivatrom pitajući ga postoji li neko koga bi mogao dovesti u grad. “Jedna od osoba koja bi mogla biti savršena da ovdje dođe kako bi shvatila što se događa svakako bi bila Susan Sontag”, rekao je Purivatra. Nije uopće znao da je Rieff njezin sin. David je rekao da će učiniti što može. Pojavio se na Mirinim vratima nekoliko sedmica kasnije. “Zagrlili smo se i on mi je rekao: ‘Uredu, pitao si me nešto i doveo sam tvoju gošću ovamo.’ Iza vrata je stajala Susan Sontag. Zaledio sam se”, ispričao je Purivatra.

Bila je to prva od, kako će se kasnije ispostaviti, 11 Susaninih posjeta mjestu koje je postalo toliko važno za njezin život da je danas jedan gradski trg nazvan po njoj. Toliko važno da je David Rieff ozbiljno razmišljao da je tamo i sahrani.

“Nisam prije došla jer sam se bojala, nisam došla jer me nije zanimalo”, rekla je Susan prilikom prve posjete, ali nakon što je došla, više Sarajevo nije mogla izbaciti iz svojih misli. Kontrast između onoga što je vidjela i hladne ravnodušnosti svijeta izvana bio je previše. Njemačkom prijatelju napisala je da je “odlazak u Sarajevo pomalo nalik onome što je morala biti posjeta varšavskom getu krajem 1942. godine”.

Ono što je bilo u pitanju u Sarajevu nije bila samo sudbina naroda i države. Sarajevo je bilo evropski grad, a Evropa je, napisao je David, “postala i moralna i geografska kategorija”. Ta je kategorija bila liberalna ideja slobodnog društva, same civilizacije. Bosanci su to znali i bili su zbunjeni što su njihovi apeli primani s takvom ravnodušnošću. Pitanje kako se suprotstaviti nepravdi okupiralo je Susan od djetinjstva: otkako je čitala Les Misérables, otkad je u knjižari u Santa Monici vidjela prve slike holokausta.

Sontag je bila drugačija od mnogih koji su dolazili u Sarajevo. Mnogi su u njega dolazili iz dobre namjere, ali su na kraju vrijeđali Sarajlije. U opkoljenom gradu u kojem se doslovce gladovalo Joan Baez upozorila je novinarku Atku Kafedžić da je “previše mršava”; Bernard-Henri Lévy, u Francuskoj poznat kao BHL, u Bosni je postao poznat kao DHS (“Deux Heures à Sarajevo”, dva sata u Sarajevu). Pretpostavljali su da je Sontag ista, želi nabrzinu pogledati kako žive ljudi u tom rezervatu i otići će, ali ona je ostala. To je bilo vrlo, vrlo neobično.

Susan se vratila u Sarajevo 19. jula 1993. da režira Godota. Predstava je napravljena bez električne energije, a kostimi glumaca izrađeni su od plastične folije koju su UN distribuirali za pokrivanje prozora uništenih mecima i gelerima. Ipak, ta je produkcija postala kulturni događaj u najvišem smislu. Tokom kastinga je Sontag pitala glumce postoji li veza između njihovog života i Beckettova djela. Izudin Bajrović smatrao je da je odabir predstave očit. “Zaista smo čekali da neko dođe i da nas oslobodi ovog zla. Mislili smo da bi to bio human čin. Dostojan čin. Da nas oslobodi ove patnje. Ali niko nam nije došao pomoći. Uzalud smo čekali. Čekali smo da neko kaže: Ovo nema smisla, da ovi nevini ljudi budu ovako ubijeni. Čekali smo. Zapravo smo živjeli čekajući Godota.”

Tokom svog boravka u Sarajevu Sontag je boravila u hotelu “Holiday Inn”. On je, prema tadašnjim sarajevskim standardima, bio veoma luksuzno mjesto. U njemu su se za doručak mogle pojesti kiflice. Kiflice su u opkoljenom gradu bile čudo i niko nije imao pojma kako je osoblju uspijevalo da ih pronađe. “Iz nekog razloga, odnekud bi nam donijela kiflice koje bi skupila za stolom za doručak. I pojeli smo te kiflice i bilo je predivno. Sad kad na poslu pojedete sendvič to nije veliki događaj. Ali u to vrijeme to je bila vrlo značajna stvar”, sjeća se Bajrović.

Bajrović nikada nije zaboravio njezinu dobrotu. “18. augusta, na prvi rođendan moje kćeri, Susan je došla na probu s lubenicom. A kad je saznala da je rođendan moje kćeri, poklonila mi je polovicu lubenice. To je bilo više od dobitka na lutriji, kao da bi vam neko sada poklonio potpuno novi mercedes.” Jedan od najdirljivijih predmeta u arhivi Susan Sontag jeste crtež zeleno-bijele lubenice. Iznad njega, dječijim rukopisom je napisano: “Susan je naša velika lubenica!”

Ako je predstava snažno utjecala na one koji su je vidjeli, bila je važna i za one koji to nisu bili u prilici učiniti: one za koje je Bosna bila daleki, nesagledivi sukob. Uz nešto što je možda zvučalo kao lažna skromnost, Susan je napisala da je “iznenađena količinom pozornosti koju je Godot dobijao u međunarodnoj štampi”. Samo nekoliko godina prije nego što je upotreba interneta postala univerzalna, slanje vijesti iz grada predstavljalo je gotovo nepremostiv izazov. Bilo koja komunikacijska sredstva koja su ovisila o električnoj energiji, radio, telefoni, telegrafi, televizija, gotovo su u potpunosti prestala raditi. Bosanci su bili savršeno svjesni poteškoća i nisu bili naivni oko toga što će se dogoditi čak i ako se pročuje, ali oni su se i dalje nadali.

Miru Purivatru, koji je zamolio Davida da dovede Susan Sontag a da nije znao da mu je ona majka, čekalo je još jedno iznenađenje. Na kraju svog prvog posjeta Susan se pitala postoji li nešto ili neko koga bi mogla vratiti, a on joj je spomenuo poznatog fotografa. “Možda bi ovdje mogla napraviti neke slike”, rekao je. “Onda, možda pet mjeseci kasnije, Susan Sontag pokucala je na vrata. ‘Zdravo, Miro. Imam gosta kojeg ste tražili da povedem. Dovela je Annie Leibovitz.”

Čim je stigla, Annie je počela praviti ekspresivne fotografije, poput onih iz porodilišta bolnice Koševo, gdje su majke rađale bez anestezije, ili herojskih novinara Oslobođenja, čija je redakcija bila na korak od linije fronta. Možda je najpoznatija njezina slika ona dječijeg prevrnutog bicikla pored mrlje krvi. “Slučajno smo na to naišli. Pucalo je iz minobacača i tri su osobe ubijene, uključujući dječaka na biciklu. Stavili su ga u zadnji dio našeg automobila i umro je na putu do bolnice”, ispričala je kasnije.

“Fotografiranje je u osnovi čin neintervencije”, napisala je Sontag o fotografiji. Tada je vidjela koliko su slike bitne za bosansku stvar. Objavljeni u Vanity Fairu, skrenuli su pozornost milionima koji ne bi čitali Davida Rieffa u The Nationu ili Johna Burnsa u Timesu. “Iznenada, Sarajevo se našlo pored Brada Pitta”, kazat će kasnije Leibovitz, dodajući kako je o Sarajevu stalno razmišljala čak i kada ga je napustila.

Sontag se vraćala u Bosnu još sedam puta prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma krajem 1995. godine. Sporazumom je okončana opsada, ali je Bosna podijeljena u enklave nastale “etničkim čišćenjem”, a zemlju je učinio ekonomski stagnirajućom i politički paraliziranom. Tokom godina opsade Susanin život postao je neodvojiv od života Sarajlija.

Na svakom putovanju donosila im je smotuljke njemačkih maraka, neslužbenu bosansku valutu, skrivene u svojoj odjeći, i dijelila ih piscima, glumcima i humanitarnim udruženjima. Donijela je pisma na mjesto koje je bilo odsječeno od svijeta i nije imalo poštu, a sa sobom ih je nosila kada je odlazila. Dobila je nagradu “Montblanc de la Culture Arts” 1994. godine, a sav je prihod od nagrade dala Sarajevu. Pokušala je pokrenuti osnovnu školu za djecu koja zbog rata nisu mogla pohađati nastavu; neprestano je lobirala za bosansku stvar u Evropi i Sjedinjenim Državama; kontaktirala prijatelje na visokim mjestima kako bi pomogla ljudima da pobjegnu iz Sarajeva.

Kad je bosanskoj novinarki Atki Kafedžić odbijena viza u Ambasadi Amerike u Zagrebu, Susan je podigla slušalicu. “Dajte mi pola sata i onda se vratite u Ambasadu”, kazala je. Viza je odobrena i na kraju je pomogla cijeloj Atkinoj porodici, četrnaest ljudi, da započnu novi život na Novom Zelandu. Preko kanadskog PEN-a Susan je pjesniku Goranu Simiću, njegovoj supruzi Ameli i njihovo dvoje djece pomogla da dođu do Kanade.

Poput mnogih koji su bili svjedoci užasnih stvari, bilo joj je teško izbaciti iz sebe svoja iskustva. I njoj je bilo teško biti u blizini ljudi “koji ne žele znati što znate, ne žele da razgovarate o patnjama, zbunjenosti, teroru i poniženjima stanovnika grada”, napisala je 1995. godine. “Otkrivate da su vam jedini ljudi koji se osjećaju ugodno oni koji su također bili u Bosni. Ili u nekoj drugoj klaonici.”

Te je godine David Rieff objavio knjigu Klaonica: Bosna i neuspjeh Zapada, optužnicu međunarodne zajednice. Tada su njegovi odnosi sa Susan bili “često napeti”. U Bosni je David otkrio šta mu je misija. Nakon susreta s bosanskim izbjeglicama u Njemačkoj, osjetio je “najsnažniji osjećaj prisile koji je ikad poznavao (…) i ukrcao se na let za Zagreb”. Suočen s užasom i nepravdom bosanskog rata, teško je mogao govoriti o bilo čemu drugom. Još  je u New Yorku pokušao uvjeriti druge da dođu u Sarajevo. “Pozvao sam desetine ljudi, ali jedina osoba koju sam nagovorio bila je moja vlastita majka!”

 

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!