Kad se nema šta reći, onda pozivamo tradiciju da nam bude advokat. Kada drhtimo pred sfingom budućnosti, uzdišemo ašikane za dragom prošlošću. Kad god osjetimo strah od jezive noći svijeta, bježimo u sigurnu jazbinu tradicije. Ondje je toplo, mračno i sigurno, ondje su drugi u naše ime davno donijeli odluke
 Nismo, kažem, koristili nikakav recept, ovdje je stvar da se izbjegnu kruti omjeri i razlabave kulinarske stege, da se postigne nekakvo načelno mnoštvo u jedinstvu (ili bijaše jedinstvo u mnoštvu?) i bez pretjerane discipline dosegne relativna rafiniranost, elegancija i, dakako, probavljivost. Ključna je raznovrsnost bez čvrstog hijerarhijskog okvira. Ašura je na neki način subverzivno jelo; ne pravi se džaba na dan Božijih poslanika.</p>
<p>Pred nama je bila gomila plodova i svi smo đuture dodavali u šerpu ko šta stigne (u tradiciji nema odgovornosti): orasi, suhe smokve, grah, med, hurme, pekmez, zob, heljda, suhe šljive, nar, grožđice, rižu – djeca su bila oduševljena! “Možemo li i sutra da pravimo ašuru?”, molile su curice. “Naravno, ima da je pravimo svaki dan”, obećavam i sam pomalo zaveden čarolijom kuhanja. Vratila me u onu jesenju intimnost djetinjstva kada sam majci pomagao u spremanju zimnice…</p>
<p>Odjednom čarolija poče isparavati. Uvijek me uhvati panika kad nešto na šporetu kuha, a djeca su u blizini; nije da slutim nesreću, ali ne treba ni đavola prizivati; a ova se moja djeca uzigrala oko ašure, penju se na stolicu i dižu poklopac od šerpe, miješaju onom drvenom kašikom i već vidim kako se šerpa s vrelim sadržajem prevrće na njih. Tjeram ih od šporeta da se ne opeku, ali me ne bendaju, pa ih onda fizički izgurujem iz kuhinje. Opiru se i u tom opiranju ova mlađa prosu kesicu s košpicama od kajsije u sudoper. Uze me huja. Opalim joj čvoku i jednim blagim strujnim udarom joj direktno u mozak plasiram poruku da se “babo mora slušat’, a imovina čuvat'”. Oborila je nos i otišla u svoju sobu. I tako pokvarim jednu lijepu večer. Nešto je kajsijinih košpica ipak bilo ostalo u kesici i žena ih je dodala u šerpu.</p>
<p>Ohladili smo ašuru na balkonu i po starijoj poslali malo komšinici, gdje je niko ̶̶ sutra saznajemo ̶ nije okusio. Komšija je pitao komšinicu šta mu je to donijela, ona odgovorila ašuru, a on samo rekao: “Nosi mi to!” Mora da se nekad nasukao na neku lošu, slankastu ašuru, neki bućkuriš, pa je reagirao po uvjetnom refleksu. Pa ipak, iako bez recepta, ašura je ispala izvrsna. Jeli smo je slatko kao robijaši, djeca su ispraznila zdjelice. Kćerka mi je oprostila čvoku, ali nisam ja. Pojeo sam od muke četiri zdjelice, jedući sve osim košpica kajsije.</p>
<p>Otišao sam do Skenderije i sad se vraćam nazad. U pretrpanim ćevabdžinicama, aščinicama i buregdžinicama ljudi se ubijaju bosanskim jelima koja je kapitalizam kidnapirao iz matične kulture – kao što je odvojio i svaku drugu etničku kuhinju ̶ i transformirao u brzu hranu, kao onaj tip prehrane koji je namijenjen, neki će reći preživljavanju, a neki ubijanju radničke klase.</p>
<p>Fakat nisam očekivao da će me ona ašura, onaj najobičniji hošaf, onaj nevini konglomerat badema, karanfilčića, ječma i još pedesetak sličnih molekula, raznijeti kao bomba. Hodam ulicom, ispuhani žabac, košpicom kajsije probodenog srca.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Moć je dobra ako se dobro upotrijebiSljedeći članak
Dosta su se profesori pravili pametni
PROČITAJTE I...
Sexgiving
Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Čudnovati život Omera ibn Saida
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje