fbpx

SNOVI, LUTKE I DVOJNICI IZ SVEMIRA

A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan Sulejmanov most u Mostaru. Činilo mi se da sam na pijesku ispod njega. Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju. I danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv. Moja prva duža vožnja u inostranstvo završila je sretno. Djeca su uživala, a ni Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Oprostili smo se od Tibora i Budimpešte u istom baru u kojem smo se i prvi put susreli i upoznali. Zaželio nam je “dobro more” – more mađarsko, Balaton. Poželjeli smo sljedeći susret, ali ga, nažalost, nikada nismo ostvarili. Naši životni labirinti u stalnom širenju i poniranju pred vlastitim problemima izmicali su jedan drugom, potiskivani nenadanim prevrtanjima sudbina, presijecali se i nestajali u magli tzv. budućnosti.

Ni Pešta ni Budim Bošnjacima svake fele, od ratnika do pjesnika, od onih iz bliže historije koji su se, slatkom životu odani, u austrougarskom razdoblju provodili i u starosti uzdisali “o uživanjima i putenosti skrivene Pešte…”, do duboke unutarnje historije s opjevanim Mehmed-pašom Sokolovićem, koji je “tri cara služio” i “na Drinu ćupriju sagradio”, nije bio strani grad.

U Budimpešti je “historijski najmlađi” svoje rane i najranije tekstove pisao, do petnaeste godine, na materinskom jeziku mađarskom Enver Čolaković. Taj popis njegovih objavljenih radova nije nikada urađen.

SJEDILA SAM ZA MAŠINOM, ŠILA SAM…

Cesta je već dodirivala prva naselja uz Balaton. U Siófoku smo u blizini “blatne obale” iznajmili sobu od ljubaznog, pomalo ciničnog penzioniranog činovnika. Iznenadih se u jednom trenu njegovoj glasno izgovorenoj otrovnoj “šali” kad je vidio moju “ZG” registraciju na autu, kako su, eto, oni, tj. Ugri, “kao pametniji”, bili stoljećima gospodari nad hrvatskim zemljama unutar Austro-Ugarske.

Unijeli smo svoje svari u iznajmljenu sobu, iznijeli dječije šlaufe, patkice i plastične kolutove na travnatu obalu u blizini same vode – na kojem se zemljani rub pretvarao u sklisko blato…

Voda je bila mutna, mlaka i nije mi se nimalo sviđala. Pogledah kriomice Smailu: licem joj preleti sjenka između iznenađenja i gađenja! Balaton smo zamišljali drukčije! Znali smo da nije Jadransko more, modro i beskrajnog horizonta – ali nismo ni slutili da će, pritisnuto desecima hiljada poglavito domaćih turista, izgledati “običnom barom” uvećanih dimenzija s kojom čovjek ne zna šta bi započeo. Međutim, to nije uznemiravalo naše djevojčice, one su se sretne brčkale, jer je “more” i stotine metara od obale dosezalo tek malo “jače” iznad koljena odrasle osobe, u najbolju ruku do pojasa.

Pored nas su se sunčali članovi dviju porodica, bračni parovi s djecom, radnici iz Velike Kaniže. Kako to obično biva u svim kampovima, a mi smo “stari kamperi s Jadrana”, komunikacija se uspostavlja i s turistima od čijih jezika ne poznajete ni jednu jedinu riječ. Doduše, znali su ovi vedri Mađari nešto njemačkog zapamćenog iz osnovne škole pa smo “pričali” rukama i tim upamćenim njemačkim riječima. Ostajalo se dugo u toplim ljetnim noćima uz obilje hrane, toplih sokova i pijače zanesene pameti. Mlade žene lijepo bi zapjevale, a muževi bi, ne mareći za savršenost muzičkih izvedbi, nerijetko falšali. Uvijek smo se, zbog djevojčica, morali prvi povući u svoju iznajmljenu i vrelu tijesnu rezidenciju, u golu vodu bismo se preznojavali dok bi curice zaspale.

Nekoliko dana prije našeg odlaska jedan me balatonski komšija zamoli da nipošto ne minem Veliku Kanižu, već da svratim na njegovu adresu koju mi je ispisao na papiriću. Bili su divni ljetni prijatelji, veseli, spontani i raspjevani. Volio sam njihove vesele mađarske pjesmice (poput one Sjedila sam za mašinom, šila sam…), ali i one, bliske međimurskim, o nesretnim ljubavnicima, elegije čije riječi i ne morate razumjeti; duša prepoznaje njihovu prigušenu tugu…

U povratku ih potražismo. Bilo im je drago i nisu nas puštali da u pristigli suton, nakon predaha i osvježenja, krenemo prema Hrvatskoj. “Putovat ćete sutra…” – rekao je domaćin i zaključio priču. Naumili smo krenuti zarana, za svježeg jutra i bistre pameti. Pred samo svitanje sanjao sam nevjerovatno uvjerljiv san da sjedim na pijesku, pod Starim mostarskim mostom, i promatram skakače s njegove ograde. Ta je slika bila čudesno stvarna, da sam pri prvim pramenovima probuđene svijesti – osjetio strah pitanja: Gdje sam, kako je moguće da sam u Mostaru, pod Starim?

A onda se pogled izbistrio, pa shvatih: tokom vrele noći vrtio sam se u postelji. Okretao se i okretao. Najposlije mi se noge nađoše na jastuku, a glava – na dnu kreveta. Pridignut, bunovan, vidjeh Sultan Sulejmanov most u Mostaru! Činilo mi se da sam na pijesku ispod njega! Jedva razabrah da most – nije stvaran, na zidu je slika u ulju! I danas mislim da je to bio neki znak, zauman i neobjašnjiv.

Moja prva duža vožnja u inostranstvu završila je sretno. Djeca su uživala, a ni Smaila ni ja nismo bili na gubitku: radovali smo se radosti naše djece.

U BUGOJNU S PEŠIĆEM I ZAJCOM

S putnim nalogom redakcije Oka, što mi ga je potpisao Goran Babić, stigao sam u Bugojno na 1. Bijenale jugoslavenskog lutkarstva ’79. Nije mi to prvi put da u Bugojnu pratim lutkarske predstave jer u ovom bosanskom gradiću godinama postoje “Susreti lutkarskih pozorišta Bosne i Hercegovine”, utemeljeni 1971. godine. “Susreti” su u početku svake godine mijenjali mjesto održavanja, da bi se na kraju ustalili u Bugojnu. Sad se s Bijenalem program širi na cijelu državu, pa se domaća lutkarska pozorišta imaju priliku uspoređivati s postignućima beogradskih, zagrebačkih i ljubljanskih lutkarskih teatara. Uz predstave u službenoj selekciji, organiziraju se kritičke i novinske rasprave, pa se manifestacija pretvara u poželjni oblik natjecanja, upoznavanja i druženja.

Program se odvija od 8. do 14. septembra, a prate ga vrlo cijenjeni režiseri, glumci i pozorišni kritičari, Kole Angelovski (glumac i režiser iz Skoplja), prof. Ljubiša Đokić (režiser i dramaturg iz Beograda), Stanka Godeč (pozorišna i filmska kritičarka iz Ljubljane), Berislav Mrkšić (režiser i teatrolog iz Zagreba) i Pero Zubac (pjesnik i urednik televizije iz Novog Sada).

Uz svoju “radnu obavezu”, najdraži su mi susreti i šetnje Bugojnom s dobrim poznanicima bliskog “pogleda na svijet”. Od lutkara se obradujem ansamblu iz Mostara, u kojem je u prvoj generaciji (1952–1959) djelovao moj nesretnim slučajem preminuli brat Mirza. Mirzine kolegice i kolege sad su zreli ljudi i zreli lutkarski umjetnici.

Među autorima dramskih tekstova koji su dolazili u Bugojno u tih nekoliko godina mojih posjeta radovao sam se vrlo cijenjenom Stevanu Pešiću. Imponirao mi je svojim pričama iz Tibeta, o kojima mi je najradije pričao u tihim bugojanskim šetnjama. Pitao sam ga kako finansijski uspijeva putovati tako daleko, dugo ostajati u tim fantastičnim predjelima, a on mi je odgovorio da godinama živi i putuje, živeći skromno, poput ljudi koje susreće – i da piše: da ima rukopis, putopis Katmandu i da je posložio fascikle papirića i zapisa o Šri Lanki. (Kasnije će objaviti Katmandu 1982, Svetlo ostrvo 1984. godine.) Godišnje jednom dođe u Beograd, uzme iz banke autorske honorare i, bez obzira na njihovu skromnost, na dalekom istoku provodi svoj skromni život, svoj život siromaha, kako će nakon njegove smrti 1994. napisati Stevanovi biografi. Brojna lutkarska pozorišta uvrštavala su ga u svoj repertoar (Guska na mesecu, Grad sa zečjim ušima, Kad je Dunav bio mlad). Mostarski lutkari izvodili su s velikim uspjehom njegov Bor visok do neba.

Drugi sugovornik kojem sam se radovao bio je tihi, u dijalogu jedva čujni glas velikog slovenskog pjesnika Dane Zajca. U godini 1979. gost je Bijenalu kao autor lutkarske igre Kralj Matjaž in Alenčica – a predstavu je režirala Helena Zajc, supruga prijatelja Dane. Kralj Matjaž otvara ovogodišnji Bijenale.

Tih su me godina “tresla” s historijom svijeta neusklađena “otkrića” Ericha von Dänikena, zasipajući nas neriješenim zagonetkama prošlosti arheološkog i inog znanstvenog porijekla koja je pronalazio u naslagama prošlih vremena, a ona se u zapisanoj historiji jednostavno – “još nisu dogodila”. Sjeo sam s Danom u vrt jednog kafića, a on mi je na to ispričao svoju životnu dogodovštinu – o susretu sa svojim dvojnikom koji ne živi na Zemlji. Desilo se to u onom trenutku jutarnjeg buđenja, u onom fluidnom osjećanju svijeta kojem još ne raspoznaješ granice, ali za koje ne možeš tvrditi što je od njega – zbilja, a što je – san. “Budio sam se, a on se ukazao nada mnom, tijelo mu je lebdjelo nada mnom” – započeo mi je otkrivati svoj pritajeni doživljaj glasom svedenim na jedva čujni šapat. Bio je potpuno isti kao ja, dvojnik koji nije po onom što osjeća i što misli, drukčiji od mene, nego je isti kao ja… “Dane (kaže mi!), ja sam tvoja istost, tvoj blizanac u svim aspektima.” Tek što sam pomislio otkud je ova prilika koja mi se obraća, rekao mi je: “Ja sam s identičnog planeta, istovjetnog kakav je i ovaj, tvoj, Zemlja. Sve je na njemu kao i ovo što ti vidiš: trave, ptice, drveće, kuće, ceste, ljudi, njihova imena i njihove sudbine. Sve je isto. Svi ljudi imaju svoju identičnu braću s istim mislima i s istom osjećanjima i s istim bolovima – blizance na drugoj, a istoj planeti Zemlji. Oni nas posjećuju, ali ih rijetko ko vidi. Ja sam svog susreo, Ibrahime.”

Nakon što se Dane vratio u Ljubljanu, poslao mi je svoju najnoviju prelijepu knjigu izabranih stihova Pesmi, objavljenu u izdanju Državne založbe Slovenije, u biblioteci “Živi pesniki”. Na prvoj unutarnjoj stranici napisao mi je posvetu kojom svjedoči svoj neporecivi susret sa svemirskim dvojnikom, citirajući svoju pjesmu Isti: Prijatelju Ibrahimu – “Ja enak na drugem svetu. Drug na drugem. Isti.” Dane. Lj. 19. 9. 1979.

ALLAH NAS JE STVORIO, ALLAHU SE VRAĆAMO

Godine 1979. na drugi je svijet preselio moj otac Ahmet, sin Ibrahimov. Godine 1977. na drugi je svijet preselio Mirza, sin mog brata Esada. Godine 1959. na drugi je svijet preselio moj stariji brat Mirza, sin Ahmetov.

Moja majka Hatidža sahranjivala ih je jednog po jednog, trpeći i ne dajući nikome da zaviri u njezino srce. Svi su ukopani na velikom Šarića haremu, mezar uz mezar, gotovo se dodirujući. Njihovim odlaskom započela je odlaziti i naša draga majka. Te tri smrti lagano su, dan za danom, odnosile i njezin život na drugu stranu nevidljivog svijeta.

 

 

Prethodni članak

Ubila ga psiha

PROČITAJTE I...

Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime”

Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!