Snaga 5. korpusa, snaga naroda

“Mjesta naših pobjeda su lokacije za hodočašća. Jedna od takvih jeste i Hasin Vrh i Alibegovića Kosa, a u širem smislu cijeli prostor Grmuško-srbljanskog platoa, na kojem je u odbrani od 1992. do 1995. godine poginulo više od 370 boraca iz svih brigada 5. korpusa Armije RBiH”, poručio je Muhamed Hamdo Delalić

 

U organizaciji Udruženja “Hasin Vrh” te uz podršku Grada Bihaća i Ministarstva za boračka pitanja Unsko-sanskog kantona, u subotu, 9. februara 2019. godine, nedaleko od nekadašnje čuvene ratne kote Hasin Vrh, održana je tradicionalna manifestacija kojom se nekadašnji pripadnici 5. korpusa Armije Republike BiH prisjećaju slamanja neprijateljske Februarske ofanzive iz 1994. godine.

U svojim obraćanjima ratni komandanti Hamdo Delalić, Hamdija Abdić, Mirsad Selmanović, Senad Šarganović, Amir Avdić i Halil Bajramović kazali su da je zahvaljujući nadljudskim naporima svih pripadnika 5. korpusa Armije RBiH i policije osujećen plan neprijatelja da ovlada ovim prostorom i dođe do hidrocentrale u Kostelima, čime bi se presjekla komunikacija između Bihaća i Cazina, te prekinuo dotok električne energije s ciljem da se lokalno stanovništvo izloži strašnom pritisku kako bi se predalo.

NEUNIŠTIVI KORPUS

Šestog februara 1994. godine oko osam sati ujutro na linije odbrane 5. korpusa počinju padati granate. Stotine projektila ispaljenih s Vrška preko Hasinog Vrha, Alibegovića Kose, Velike i Male Zečice, Barakovca i Vijenca trebale su srpskoj vojsci olakšati zauzimanje položaja Armije RBiH kako bi se stvorila pretpostavka za uvođenje diverzantskih jedinica koje su imale samo jedan cilj – uništenje hidrocentrale Kostela. Ubrzo nakon artiljerijske pripreme krenuli su i jaki pješadijski napadi. Domaći izdajnici, vojska Fikreta Abdića, udarima na jedinice 5. korpusa i razvlačenjem njihovih snaga nastojali su olakšati posao svojim srpskim saveznicima.

Nadljudskim naporima vojnici 5. korpusa uspjeli su sačuvati najvažniju kotu Hasin Vrh, ali i Vršak, te Alibegovića Kosu, dok su agresorske jedinice ostvarile proboj prema selu Spahići. Pripadnici 503. slavne brigade, 504. brdske brigade i 501. slavne brigade hrabro su se borili, a potom su im u pomoć stigle i druge jedinice 5. korpusa: 505. viteška brigada, 511. slavna, 517. lahka i 510. oslobodilačka brigada. Ove brigade predvodili su rahmetli komandant Izet Nanić, junak iz Sane Amir Avdić i general Atif Dudaković, koji su sa svojim borcima u teškim borbama i uz velike gubitke uspjeli otjerati neprijatelja od naselja Spahići, a potom i uspostaviti novu liniju odbrane. Tokom narednih dana na temperaturi koja je dostizala i minus 25 stepeni, uz snijeg viši od pola metra, borci 5. korpusa uspjeli su zaustaviti najjaču ofanzivu pokrenutu na Bihaćki okrug i 5. korpus.

Muhamed Hamdo Delalić, komandant 503. slavne brdske brigade, tokom svog obraćanja prisjetio se ovih teških dana za Bihaćki okrug. Bilo je to vrijeme, istakao je Delalić, kada su se brojni neprijatelji, potpomognuti domaćim izdajnicima i dobrovoljcima iz drugih zemalja bivše Jugoslavije, okupili da 5. korpusu zadaju posljednji udarac.

“Opsadno stanje izveli su s dva krajiška korpusa Vojske Republike Srpske i dijelova Ličkog, Kordunskog i Banijskog korpusa tzv. SAO Krajine s formacijskim sredstvima podrške i logistikom bivše JNA. Branili smo se s osam brdskih i lahkih brigada 5. korpusa, ili 18.000 pripadnika, što je omjer koji u naučno-iskustvenim teorijama pretpostavlja momentalnu predaju. Podnijeli smo nadljudske napore u Februarskoj ofanzivi, koja je intenzivno trajala skoro 40 dana. Mjesta naših pobjeda su lokacije za hodočašća. Jedna od takvih jeste i Hasin Vrh i Alibegovića Kosa, a u širem smislu cijeli prostor Grmuško-srbljanskog platoa, na kojem je u odbrani od 1992. do 1995. godine poginulo više od 370 boraca iz svih brigada 5. korpusa Armije RBiH. Njihova imena ispisana su na kamenim pločama stare džamije u Jezeru. Živimo u vremenu kada smo opterećeni političkim nesuglasjem, beskrupuloznim utakmicama pojedinaca u borbi za komad vlasti. To je ambijent u kojem se odbrana države Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine marginalizira i stavlja u zapećak. Zato ove manifestacije i okupljanja boraca i naroda moraju biti mjesta iskrene posvećenosti borcu, braniocu, pripadniku 5. korpusa Armije RBiH”, istakao je Delalić.

BORBA PRSA U PRSA

Amir Avdić nekadašnji je komandant Ključko-sanske jedinice, koja je početkom 1995. godine preimenovana u 510. oslobodilačku brigadu. Avdić je predvodio jedinice koje su donijele prevagu u Februarskoj ofanzivi, prišavši neprijatelju sleđa i zadavši mu težak udarac. Kaže da je tada bio pravi pakao u kojem je trebalo opstati na minus 20 stepeni, te da su se civilne i vojne snage u saradnji s narodom oduprle višestruko opremljenijem i brojnijem neprijatelju.

“Trebalo je smoći snage i doći neprijatelju iza leđa, čekati da se okrene ovamo nama frontalno, a onda udariti prsa na prsa. U toj borbi veliki broj neprijateljskih vojnika je stradao. Bile su to specijalne jedinice MUP-a tadašnjeg RS-a. Dobro pripremljene i opremljene sa zadatkom da dođu do Kostela. Hvala Bogu, u toj borbi smo uspjeli da ih potisnemo i vratimo zemunice koje su nam uzeli, a borba je za nekoliko sati bila okončana. Tada se jedan njihov starješina predao i otišao u razmjeni nazad. I danas živi i radi u MUP-u Prijedor. To dovoljno govori o nama i da smo poštovali pravila. Sutradan je krenula nova njihova ofanziva i skoro su došli nadomak naselja Spahića, a mi smo ponovo išli da ih vraćamo. Uspjeli smo nakon par dana da stabiliziramo linije zahvaljujući našoj zajedničkoj borbi i saradnji vojnih i civilnih organa, ali i građana koji su nam se stavili na raspolaganje kako bismo uspjeli da u nevjerovatno teškim uvjetima osiguramo i zaštitimo ove ovdje krajeve. Sretan sam i ponosan što sam od 1992. do 1995. godine imao čast da se borim s vama zajedno i nemojmo dozvoliti nikome da tekovine naše oslobodilačke borbe izjednače sa zločincima koji su željeli uništiti Bosnu i Hercegovinu”, poručio je Avdić.

Februarska ofanziva planirana je u sjedištu 2. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, čija borbena dokumenta potpisuje komandant korpusa general Manojlo Milovanović uz odobrenje Generalštaba VRS. Jedinice u proboju bile su sastavljene od pripadnika elitnih sastava, specijalno obučenih izviđačko-diverzantskih jedinica, specijalaca iz sastava policijskih jedinica MUP-a i dijelova paravojnih jedinica i dobrovoljaca iz Vojvodine, a potom i brigadnih sastava s artiljerijskom podrškom Bihaćke, Petrovačke, Drvarske, Grahovske ključko-sanske i Krupske brigade Vojske RS.

“Cilj pokretanje ofanzive bio je radikalnog karaktera, a to je konačan slom 5. korpusa, potpuno ovladavanje dvije godine uspješno branjenim prostorom, te u nekoliko planiranih faza izbiti na liniju Barekovac – Pokoj – Uska Brina – Kostela – Srbljani, a potom u sadejstvu sa snagama tzv. Narodne odbrane samoproglašene Autonomne pokrajine Zapadna BiH, od strane kvislinga Fikreta Abdića, nastaviti napad na pravcu Zlopoljac – Brekovac – Bisovac i dalje Vrsta – Izačić – Mala Peć te Abdića Brdo – Bugar izvršiti spajanje sa snagama Ličkog i Kordunskog korpusa tzv. SAO Krajine. Zbog izostanka kvalitetnih analiza naših važnih bitaka i uspješnog odvraćanja neprijatelja u nemogućim uvjetima, kao korpus sa svim pripadnicima nismo dobili odgovarajuću javnu verifikaciju i satisfakciju od nadležnog vojnog i političkog vrha države i smatram da je takvo stanje nastavljeno i danas. Najviše je do nas, jer šutke prelazimo preko toga, a sada je kasno za traženje satisfakcije”, kazao je, između ostalog, komandant Delalić.

HASIN, A NE VASIN VRH

Mirsad Selmanović tokom rata je obavljao dužnosti komandanta 501. brdske brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine i načelnika Štaba 5. korpusa. Dva je puta ranjavan. Govoreći o događajima za vrijeme Februarske ofanzive, Selmanović je istakao kako su jednu cjelinu u ovoj ofanzivi činili Grabež s jedne, te Grmuško-srbljanski plato s druge strane, te da je upravo taj dio linije odlučivao o sudbini tadašnjeg Bihaćkog okruga.

“Uništen je tenk koji je gorio cijelu noć. Drugi detalj jeste da su neke njihove jedinice dovedene ovdje, a nisu znale gdje se nalaze i kada je taj tenk zapaljen, oni su počeli da bježe i pretrpjeli su ogromne gubitke. Prvo ometanje te ofanzive uradila je četa iz 510. brigade koja je planski ubačena. Tada je zarobljen policijski poručnik. Zarobila ga je četa Halila Bajramovića i onda je njima počeo da se ruši plan. Do kraja februara su izvođena neka dejstva uz sitnija pomjeranja stotinu metara gore-dolje. I to je završeno, ali stvarno, to je trebalo izdržati u nadljudskim naporima. Čestitam svima koji su u tome učestvovali.

Nemam riječi da vam opišem patnju koju su naši borci prolazili tada. Zamislite, naš borac uzme ručni bacač, a on se napunio snijegom, pa mora tražiti granu da ga očisti kako bi mogao pucati. Ili, borba, puca se i nestane municije i naš borac krene da ga udari tromblonom, a tromblon otpadne s puške… Slamanje te ofanzive, koje mi danas obilježavamo, polučilo je to da ovo danas ne bude Vasin nego Hasin Vrh. Zato mi ne smijemo zaboraviti tu krv. Evo, stojim tu gdje su ti ljudi ginuli. Ako mi zaboravimo ove događaje, mi ćemo zaboraviti sami sebe i onda nismo niko i ništa. Često danas čujemo termin ‘takozvana Armija Republike BiH’. Omladino, znajte da nismo bili takozvani, a ovi stariji to dobro znaju. Jedina međunarodno priznata oružana sila na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine bila je Armija Republike BiH. Sve ostalo su bile paravojske i te detalje treba pamtiti”, poručio je Selmanović.

Skroman, tih, ali tokom rata izuzetno hrabar i odan ideji cjelovite i suverene Republike Bosne i Hercegovine, Halil Bajramović, dobitnik najvećeg ratnog priznanja značke “Zlatni ljiljan”, tada je bio komandir Prve čete Prve bosansko-oslobodilačke brigade. Javno se obratio prvi put nakon rata i progovorio o danima Februarske ofanzive i kušnjama na koje su krajiški heroji i legende bili stavljeni.

“Mi smo tada imali specijalni zadatak da pokušamo vratiti neke dijelove teritorije koje je izgubila 503. brigada, a zemunice su nosile nazive pedesetrojka i osamdesetčetvorka i ja sam tada došao sa svojim momcima. Prvu četu je činila Ključko-sanska jedinica i vod koji je došao iz regrutnog centra, ali to nisu bili mladi vojnici već komandiri i svi zajedno smo došli da pojačamo Prvu bosansko-oslobodilačku brigadu. Tu večer nas je Amir Avdić postrojio, a neko se javio da nema dovoljno municije. Bilo nas je oko osamdeset. Nažalost, ja sam jedini preživjeli iz tih jedinica koje su išle iza leđa neprijatelju. Amir nam je dao jasne zadatke i prenoćili smo u zemunicama 503. brigade. Mene je prepoznao jedan moj regrut iz regrutnog centra, Elvir, koji je to jutro poginuo u 503. brigadi. On me smjestio u svoj krevet u zemunici i ujutro smo krenuli kroz tu maglu iza leđa.

Došli smo im iza leđa, borba je počela i desilo se to što se desilo. Međutim, šta je trebalo da ja nakon šutnje od 24 godine izađem na ovu binu i progovorim, a svi su ovdje govorili? Dolazio sam i slušao ovdje pojedine naše pripadnike i Muamera Zukorlića. Neki su čak i lagali, ali sam ja šutio. Problem je nastao kasnije kada su oni tu laž sebi utuvili u glavu pa su je otišli tamo negdje gdje ne treba pričati kao istinu i danas moj Husein Balagić, nosilac ‘Zlatnog ljiljana’, ne može doći ovdje jer je rekao: ‘Ne mogu, ne smijem i bojim se kako ću reagovati kada nekog sretnem.’ Koga se to Husein boji susresti? Znači da među nama ima onih koji su spremni sve ovo što smo mi radili prodati za neki svoj interes. Želim da skrenem pažnju svima vama da ne dozvolimo da se to opet dogodi, pogotovo iznositi takve laži i neke insinuacije za koje ćemo mi sigurno dokazati da nisu istinite. A kako će taj neko pogledati nama u oči, neka on o tome danas razmišlja, a vidim da nekih od njih ovdje danas nema. Jučer oni kažu da su branili zapadnu granicu Republike Srpske. Ne bih baš rekao da je ovdje ostala granica”, rekao je Halil Bajramović.

Senad Šarganović zvani Šargan u vrijeme Februarske ofanzive bio je komandant Odreda za specijalna dejstva koji je tada pozvan da intervenira u pravcu tenkovskog napada koji je išao na Greben i prema tenkovskom putu preko Vinice i kasarni Grabež. Njegovi borci hrabro su izašli pred tenkove zaustavivši njihovo daljnje napredovanje.

“Sad ja vas pitam: Je li jednostavno stati ispred tenkova i pucati na njih? Nije! Došli smo tamo, a borci 501. brigade već su bili pretrpjeli određene gubitke, imali su ranjenih i bilo je poginulih. Drugi pravac ide prema Spahića Glavici, gdje je 17 boraca Odreda promrzlo i odrezani su im prsti na nogama. Zašto? Pa nisu htjeli napustiti položaje! Rahmetli Izet Nanić, moj veliki prijatelj, sa mnom je došao na Spahića Glavicu i doveo ‘Hamze’. Dakle, sav 5. korpus je zahvaljujući jedinstvu rukovođenja i komandovanja uspio preusmjeriti dio snaga na težište napada i tako je spriječio katastrofu”, kazao je Šargan, istakavši da slamanje ofanzive šalje važnu poruku za budućnost Bosne i Hercegovine. “Poruka je to da i mi sada jedinstveno trebamo nastupati koliko je god to moguće. Oko strategije ne bi trebalo biti razilaženja. Mi svi želimo prosperitet, zapošljavanje i investicije, ali ne možemo to sami. Tu treba da interveniše Vlada FBiH. Oni to moraju. Mi smo zaboravljeni, a ja se nadam da, ako Bog da, tako neće ostati. Mi nismo poraženi ni u ratu ni u miru. Ako se bolje složimo, svima će nam biti bolje.”

PROČITAJTE I...

Nagrađivanjem spisateljskog djela nagrađuje se upravo njegov pisac jer pisca suštinski nije moguće odvojiti od njegova spisateljskog djela i obratno, kako to kazuje i elementarna logika, a potvrđuju brojne savremene književne teorije, a naročito tzv. etička kritika. Zato, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu predstavlja dodjelu nagrade piscu i djelu koji stoje u odbrani sudski dokazanih ratnih zločina i sudski presuđenih ratnih zločinaca, s jedne strane, dok, s druge strane, predstavlja čin nepravde i moralnog nasilja nad žrtvama ovih ratnih zločina i njihovih počinilaca i naredbodavaca. A to u konačnici znači da je dodjelom Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu Nobelov komitet indirektno i sam podržao politiku i ideologiju ratnih zločina, uključujući i zločin genocida, stoji u pismu prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika BZK “Preporod”, koje prenosimo u cijelosti

Stela Roso je iz Splita, a Marko Samodol iz Šibenika. Stela je drugi, a Marko prvi put u Srebrenici. “Bila sam i prošle godine. Emocija koja se samo ovdje može doživjeti me vraća u Srebrenicu. Dolazimo da odajemo počast žrtvama genocida i opet ću dolaziti ovdje”, poručila je Roso, dok je Samodol kazao: “Ovdje je emocija koja je teško opisiva riječima. Bio sam u Vukovaru, ali ovdje doći je neopisivo. Vidjeti šta su drugi narodi doživjeli, teško je to sve opisati kako se osjećam.”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • puka 59 – ZNAČKA NA REVER 26.02.2019.

    VETERANI 317 SBBR – 7 K-a GORNJEG VAKUFA OVIH DANA OBILJEŽAVAJU SIJEĆANJA NA VELIKIM BITKAMA ZA OPĆINU OD HV PROŠLO 26 GODINA .EVO NAŠIH UTEMELJITELJA ZA ZNAČKU SA LIKOM rahm A. IZETBEGOVIĆ BEZ NOVĆANE I MOGUĆNOSTI PENZIONISANJA SAMO MORALNA ČAST 1. FAHRUDIN AGIĆ 2. ABDULAH TOPĆIĆ 3. MUHAMED PALALIĆ 4. EDIN ŠERO 5. rahm GORAN ČIŠIĆ 6. FUAD ZEC 7. dr rahm NIHAD EDŽELOVIĆ 8 . ABDULAH GARAĆA 9 . NAIM PIDRO 10 rahm BEDRUDIN MILANOVIĆ 11 dr ADNANA KARALIĆ 12. SULEJMAN MAŠIĆ 13. ISLAM ČAUŠEVIĆ 14.FIKRET MUSA 15 .HANEFIJA PRIJIĆ 16. rahm ŠAHBAZ ZEKOTIĆ 17 . POKVIĆ HAJRUDIN 18 ABDULSELAM REŠEBAŠIĆ 19 MUHAMED POLIĆ 20. IKAN KASUMOVIĆ . POZDRAV DOMOVINI DO SUPER REŠETA I SAMO POŠTENO

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!