fbpx

Slušati kako neko citira Milu Kitića: NEPROCJENJIVO

Razgovaraju u tramvaju maturantice iz osnovne škole. Prva nervozno pita drugarice: “Ko li će nam pjevati za matursko? Joj, da hoće Milan Stanković.” Druga joj brutalno uništava nadanja: “Ma nema šanse. Provjerila je razrednica, taj dan ima nastup u Zürichu.” Treća ih onda šokira izjavom: “Ja bih i voljela da neće”, da bi im ubrzo razjasnila, “znate koliko ja njega volim. Joj, zamisli da dođe! Ja bih, majke mi, cijelu noć preplakala”

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI