Slovo gorčine: Loša umjetnost gora je od blasfemije

Možda je autor smatrao da će negativnim pozicioniranjem minareta proizvesti blasfemiju, ali to je u ovoj pjesmi ostalo na razini forumaškog diskursa, dakle, u kategorijama koje bosanskohercegovačku književnu produkciju u znatnom određuju u posljednjih dvadesetak godina. Majstor takve književnosti upravo je Stojić, kao predsjednik žirija, ali on ima talenta i uspijeva takav diskurs inkorporirati u vlastiti književni svijet, s povremenim naletima pjesničke izvrsnosti

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Proteklog vikenda završeno je ovogodišnje izdanje književne manifestacije “Slovo Gorčina”, koja se već tradicionalno održava u Stocu u spomen na pjesnika Maka Dizdara. Manifestacija je osmišljena s ciljem promoviranja savremene poezije, a njen svečani dio rezerviran je za dodjeljivanje nagrade “Mak Dizdar” mladim pjesnicima. Ove godine nagrađen je rukopis Vernesa Subašića Papagaj sloboda, drugu nagradu osvojila je Maša Živković, a treću Tihana Gambiraža.

“Kao cjelina iznimno zaokružene 72 pjesme rukopisa ‘Papagaj sloboda’ ispisao je stabilan, krajnje odmjeren, ali i fino duhovit, epigramski glas koji se srođuje s čitateljem onom brzinom kojom to, primjerice, čini glas, ali i ‘stas’ pjesme Ilije Ladina. Rijetko duže od dvadeset jezgrovitih redaka, motivima oslonjene na biljni, životinjski, ali i na ‘naš domaći’ svijet i njegove tekuće bosanskohercegovačke anomalije, domišljato su i potpuno zrelo pjesničko ostvarenje koje je žiri ove godine ocijenio najboljim”, stoji u obrazloženju žirija, koji su činili predsjedavajući Mile Stojić, te članovi Adrijana Vidić i Adnan Žetica.

Na dodjelu nagrade Vernesu Subašiću reagirao je akademik Esad Duraković tekstom Slovo Gorčina: Nagrada islamofobnom tekstu, u kojem je naveo Subašićevu pjesmu Gljive, ukazavši na ideološku ostrašćenost pjesme i nazvavši je pritom “ksenofobnim pamfletom”. Evo pjesme:

 

Velika kiša,
Strašna poplava!
Gljive niču po šumi
Ko džamije po mome gradu.
U njima, mašallah,
Kad si gladan
Možeš da ugriješ ruke.
Plan je grada:
Jedna mahala – jedna džamija
Baš kao nekada:
Svaka mjesna zajednica – jedna zadruga.
U tim bogomoljama mnogo se naučiti da
Poput ispravnog popunjavanja
Glasačkog listića.
Glasina poput ezana odjekuje:
Tvornice tu se otvaraju!
Između namaza vrijeme radno.
Proizvodnja friških ummetaka,
Za obuću koja žulja.
Sa vidikovca se vide munare
Grad kao kaktus.
Kome treba pustinjsko proljeće
Da procvjeta.
Grad kao veliki jež
Koji na leđima nosi Geu
Zabadajući joj bodlje u oblo dupe.

 

“Autor je usredsređen s krajnjim negativitetom na minareta, očajnički tragajući za što je moguće više unižavajućim riječima. Minareta su inače – nasuprot tome – sa stanovišta semiotike prostora, izvanredni semiotički stilemi, kao što su to i crkveni tornjevi, ali se autor negativistički koncentrira samo na te stileme, na minareta (ne i na druge okolne simbole religije i duhovnosti), čime se njegov tekst određuje upravo kao ksenofobni pamflet. Poseban značaj i snagu na tome planu daje mu dodijeljeno priznanje”, piše Duraković, fokusirajući se na pitanje blasfemije u ovoj pjesmi.

Međutim, ako na trenutak po strani ostavimo pitanje blasfemije – koja može biti legitiman književni postupak – vidjet ćemo da je ovo loša pjesma. U njoj nema izgrađenog ritma niti dobro upotrijebljene stilske figure. Pjesma ne iznevjerava horizonte čitaočevih očekivanja, ne nudi, dakle, nikakav šok niti neke nove spoznaje, što neki ozbiljni pisci i kritičari smatraju suštinom same poezije. Možda je autor smatrao da će negativnim pozicioniranjem minareta uspjeti proizvesti blasfemiju, ali to je u ovoj pjesmi ostalo na razini forumaškog diskursa, dakle, u kategorijama koje bosanskohercegovačku književnu produkciju u znatnom određuju u posljednjih dvadesetak godina. Majstor takve književnosti upravo je Stojić, kao predsjednik žirija, ali on ima talenta i uspijeva takav diskurs inkorporirati u vlastiti književni svijet, s povremenim naletima pjesničke izvrsnosti.

Kada je riječ o ovoj pjesmi, ona je, ustvari, skup forumaških doskočica koje bi trebale izrasti u pjesničke slike, ali im to ne dopušta siledžijska autorova potreba da bude društveno angažiran. Zbog te je potrebe i želje da njegova pjesma nečemu služi (a da mu nije naumpalo da o tome napiše kolumnu i ne snižava pjesnički jezik na razinu buncanja), hudi Subašić zapao u ono što je Duraković prepoznao kao islamofobiju. Ipak, u ovoj pjesmi autor nije pokušao groteskno ismijati islam, već spregu politike i religije u našem društveno-političkom prostoru. Pokušao je pjevati o promjeni društvene paradigme (Jedna mahala – jedna džamija / Baš kao nekada: / Svaka mjesna zajednica – jedna zadruga) i ukazati na zloupotrebu vjere kao mehanizma političke kontrole (U tim bogomoljama mnogo se naučiti da / Poput ispravnog popunjavanja / Glasačkog listića), da bi se okrenuo portretiranju munara kao bodlji na kaktusu i/ili ježu – neodlučan je pjesnik. O tome, eto, bunca Subašić u svojoj pjesmi. I to buncanje ne treba smatrati blasfemijom. Jer, blasfemija je legitiman književno-umjetnički postupak.

Blasfemija i groteska porodile su renesansu u zapadnoevropskom civilizacijskom krugu i bez njih bi ona bila nezamisliva. Mnogo gora od blasfemije jeste ovakva forumaška poezija i “angažman” općeg mjesta, banalne slike i smiješne stilske figure koje bi, da su pisane prije petnaest godina i uz malo sreće, mogle završiti u Veseloj svesci. Blasfemija u takvoj poeziji i jeste i biva pročitana kao govor mržnje na razini obične psovke.

Ako je ovakvim stihovima autor nastojao – a to komisija prepoznala kao uspjeh – sablazniti javnost, onda su se žestoko prevarili, jer se u javnosti u kojoj je govor mržnje standardiziran kao svakodnevni diskurs polemike ovakva “poezija” gubi u kakofoniji banalnih rasprava. Subašićevo pisanje jeste neorealistični pamfletizam, impresija političke banalnosti raspoređena u petnaestak stihova da bi time podsjećala na poeziju. Tako loša poezija ne može na estetskoj razini – jer je nema – proizvesti šok. Njene provokacije nemaju stilski efekt te mogu biti shvaćene tek kao uvrede i dobacivanja.

Ipak, znakovito je da zbirka pjesama u kojoj je objavljena i ova pjesma biva nagrađena prvom nagradom na jednom festivalu koji se – ma šta o njemu mislili – pozicionira kao važan u našem kulturnom prostoru. Istina, cijelu zbirku nismo čitali jer još nije publicirana. Sve što je dostupno iz Subašićeve nove knjige, pored navedene, jesu još tri pjesme (Polarni medvjed, Brojanje, Budalina uvijek najebe dvaput) publicirane na online-platformi “Fragment”. Pjesme je odabrao Adnan Žetica, član žirija, inače veoma talentiran pjesnik. Pomislih da bih u ovim pjesmama mogao pronaći odgovor na pitanje zbog čega je baš Subašić nagrađen nagradom “Mak Dizdar”. I grdno se prevarih. Nakon čitanja i analize ovih pjesama, jasno je da je pjesma Gljive manje loša.

Nagrađivanjem ovakvih pjesama legitimira se prosječnost u našem kulturnom prostoru, a uvreda i govor mržnje kanonizira kao forma društveno angažirane književnosti. Zbog toga što je loša književnost, u konkretnom slučaju možemo govoriti i o islamofobiji, ali ona je ovdje posljedica loše skovane pjesme, a ne namjeran ideološki konstrukt koji autor prodaje pod književnost.

Moglo bi se reći da se to “omaklo” stručnom žiriju, ali prije će biti da je riječ o ustanovljivanju novih “vrijednosti” u posljednje dvije godine, odnosno od kako je na čelu manifestacije novi Upravni odbor s Gorčinom Dizdarom na čelu. Tako je prošle godine, na istom festivalu, žiri u sastavu Šejla Šehabović, Nadija Rebronja i Adnan Žetica treću nagrada dodijelio Srđanu Sekuliću za knjigu Kamene gore Spartohorija. Izbor iz Sekulićeve poezije publiciran je u novom broju časopisa Slovo Gorčina, a među izabranim pjesmama jeste i pjesma Turbe u prostati:

 

Požuteo u licu i raskoračen nad wc

šoljom,

kao onaj hodža iz Cvijetićeve pesme

“Andrićgrad”

koji u gumenim čizmama u sabah na

mezarju doziva

nišane koje je odnela bujica

napinjem se, da iz mene potekne mlaz

Kameno turbe koje se našlo u mojoj

prostati

nikako da popusti, začepilo me

kao da nisam praštao svome tati,

turbe mi začepilo mlaz u prostati

“Sve ti je to od utakmica i

spavanja na železničkoj stanici

kada si kao srednjoškolac išao da

gledaš Partizana

u Beograd

Sve ti je to od partizanskih dana” –

govori mi majka,

a svaka joj reč pas pušten s lanca.

Najzad, mlaz poteče razdvojen na

pola

a turbe prepuče od bujice

od bola

u licu mi se crvenilo vrati

 

 

Ova pjesma primjer je fašistoidnog pisanja i višestruko je problematičnija od Subašićevog neuspjelog društvenog angažmana. Gledano iz čisto književne perspektive, ovo je loša pjesma. Nema nikakve pjesničke logike u uvođenju figure turbeta u narativ o problemima s prostatom. Previše je to izvještačena i neprirodna slika da bi se našla u jednoj pjesmi i mogla nazvati poezijom, a kamoli dobrom poezijom koja osvaja nagrade. U dobroj pjesmi, kako piše Czesław Miłosz, najbolje slike i stihovi, motivi i jezičke konstrukcije, ne izgledaju nevjerovatno, već neizbježno.

Pjevati o turbetu koje se zaglavilo i koje lirski subjekt kasnije ispišava iz svog mokraćnog kanala kada ono puca na dva dijela, uz izostanak bilo kakve pjesničke logike, jeste morbidnost i obično sprdanje s jednim važnim simbolom orijentalno-islamskog naslijeđa. Stoga bi se Sekulićev književni postupak mogao opisati pojmom islamofobija. Za ovu je pjesmu, podsjetimo, Sekulić nagrađen na festivalu koji slavi naslijeđe Maka Dizdara i spomeničku baštinu stećka – tog kamenog turbeta srednjovjekovne Bosne!

Sekulićeve halucinacije, zbog kojih bi trebao potražiti pomoć u duševnoj bolnici, a ne dobivati književne nagrade, mogu poslužiti kao urnek zloupotrebe književnosti u ideološke svrhe. Pa ipak, takvu škrabotinu žiri nagrade “Mak Dizdar” prepoznaje kao književnu vrijednost, diskvalificirajući tako i navedenu nagradu i vlastiti legitimitet. Ovim je izborom bačena sramna sjena na ranije dobitnike (Miljenka Jergovića, Milu Stojića, Admirala Mahića, Selima Arnauta, Zilhada Ključanina, Muniba Delalića, Naidu Mujkić…), te je uzurpirana njena budućnost.

Borhes je davno zapisao da neka knjiga ne mora nužno biti loša ako dobije neku nagradu. Kada bi hispanoamerički pjesnik vidio za šta se danas nagrađuju pjesnici po književnim festivalima koji se žele nametnuti kao najvažniji u kulturnom miljeu jedne države, zasigurno bi revidirao ovu misao. Nadamo se da će žiri u godinama koje slijede radije odustati od dodjele nagrade, nego izabrati najmanje lošu zbirku pjesama i proglasiti je najboljom.

Mile Stojić: “Čudim se uvaženom akademiku Durakoviću”

Ishitren i neukusan je sud akademika prof. dr. Esada Durakovića o jednoj pjesmi mladog pjesnika Vernesa Subašića iz Zenice, pogotovu što u toj pjesmi ne postoje niti naznake onoga što autor naziva islamofobijom. Naprotiv, za svakoga tko zna čitati poeziju, u spomenutoj pjesmi radi se o ironijskom diskursu, o reakciji na našu izvitoperenu stvarnost u kojoj odista u “bogomoljama mnogo se naučiti da / Poput ispravnog popunjavanja / Glasačkog listića”. Godinama se u nas govori i piše o zloupotrebi vjerskih institucija kad su u pitanju glasanja za političke stranke, i što je onda tu – islamofobija?

Nejasno je i to kako se o cijeloj i cjelovitoj knjizi jednog izuzetno darovitog autora, koja ima gotovo stotinu stranica, može suditi na osnovu samo jedne pjesme, budući da knjiga još nije ni objavljena. Taj rukopis pročitao je žiri, ali ne i akademik. Prema propozicijama natječaja, knjiga će biti objavljena tek iduće godine i valjalo bi ju pričekati da se o njoj i o njenom piscu donese bilo kakav relevantan kritički sud, ali naši dušebrižnici, eto, nemaju strpljenja čekati. Ja se čudim uvaženom akademiku Durakoviću, jer nije li nečasno i nepristojno da jedan starac, proslavljeni akademik, tako oštro i nemilosrdno ideološki udara po jednom mladcu, koji je napisao tek svoju prvu knjigu, koja, uz to, još nije ni objavljena? Veoma mi je žao zbog toga. I onda, zar nije krajnje zlonamjerno sve to stavljati u kontekst napaćenog Stoca, u kojem je Subašić prije neki dan bio prvi put u životu?

Natječaj festivala “Slovo Gorčina” bio je anoniman, nismo znali tko je u pitanju, ali smo svi bili složni da ovaj vrijedni i talentiran autor dobije prvu nagradu. Rukopis Papagaj slobode ocjenjivali su: jedna profesorica književnosti na sveučilištu, jedan izvrsni pjesnik i moja malenkost. Ocjenjivali smo cjelinu rukopisa. Najgore je to što se iz konfuzne akademikove “ekspertize” da razaznati kako bi akademik da brani islam. Od koga? U jednoj davnoj pjesmi, a povodom sličnog nasrtaja katoličkog velikodostojnika na drugog mladog autora, napisao sam riječi molitve: “Obrani nas, Bože, od onih koji Te brane!” Nema tu, dakle, nikakva skandala, osim što je ovaj akademikov istup zaista skandalozan!

 (Mile Stojić bio je predsjednik ovogodišnjeg žirija za dodjelu nagrade “Mak Dizdar”, koja se daje mladim pjesnicima u okviru književne manifestacije “Slovo Gorčina”.)

 

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 09.08.2019.

    Spremnost da prodas vlastiti identitet i ponos i da pljunes na svoje pretke je karakteristika vecine Bosnjaka. Konstantna potreba za dokazivanjm nekakvog kvazi “intelektualizma” i nekakve “urbanosti” kroz mrznju prema tradiciji. Nema tu nacionalne svijesti niti individualnog ponosa. Kakav si samo “junak” kada baljezgas o dzamijama! Zasto ne progovoris koju negativnu o homoseksualnosti? Da li bi ti objavili poeziju koja je kriticna prema homoseksualcima? Da li bi dobio nagradu kada bi kritikovao homoseksualce? Lako vam je pljuvati po kostoma svojih predaka gadovi! Vi ste gmizavci a ne ljudi!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!