SLOVENSKI KANTAUTORI NASTUPAJU U PUNOJ SNAZI

Zoran Predin i Vlado Kreslin bivši su rokeri koji su sada autori i solo izvođači s visokom reputacijom, ali i spisatelji i glumci i koješta još

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Nekada davno, u vrijeme euforije punka i novog vala koji je na prijelazu iz 70-tih na 80-te nahrupio svom stvaralačkom silinom na ove prostore, promptno smo se bacili na učenje slovenskog / slovenačkog jezika (kasnije i makedonskog). Trebalo je razumjeti ono o čemu su pjevali “Pankrti”, “Lublanski psi”, “Buldogi” i slični primjerci slovenskog novog rocka, trebalo je čitati Mladinu i ostali slovenski omladinski tisak, i napokon i najviše savladati složenu poetiku koju je u svojim pjesmama prezentirala čudna skupina Mariborčana poznata pod imenom “Lačni Franz”.

Tu je skupinu tada, a i u ponovnom reinkarniranom izdanju, vodio čudak Zoran Predin, pa smo svi s njima na koncertima pjevali njihove čudačke rime i uživali u muzici koja nije podsjećala ni na koga poznatog, skupa sa slovenskom himnom Zdravljica, koju će snimiti na jednom od svojih legendarnih albuma. I naravno, najviše nam se sviđao Predinov cinični smisao za humor, koga je iskazivao kako kroz stihove koje je pjevao, tako i u najavama.

S druge strane je iskrsnuo Vlado Kreslin, još jedan pjevač / autor / glazbeni individualist koji će u slovensku prijestolnicu doći iz duboke provincije, s krajnjeg sjevera iz Prekmurja. I on će krenuti pjevati po rock-grupama (“Horizont”, “Martin Krpan”), da bi se potom osamostalio i razvio krajnje zanimljivu karijeru. I kao i u slučaju Predina, permanentno dodirivati i produbljivati veze sa Sarajevom i s krugom stvaralaca iz njega, na muzičkom i na drugim planovima. Obojica su pjevali vlastite pjesme i stihove, pisali poeziju i za pjevanje, ali i izvan toga, dodirivali različite etničke glazbe ne samo Slovenije nego i iz cijele bivše nam domovine, pa i iz svijeta, nastupali i kao glumci na filmu i u kazalištu.

Ima među njima puno sličnosti, pa i zajedničke suradnje, ali i različitosti, posebno u poetskim diskursima koje su zastupali. Dugo bi trajalo da sve njihove stvaralačke faze sažmemo u cjelovitu sliku, ali generalno gledano, riječ je o dvojici kantautora iz Slovenije koji su davno prešli granice i koji su u svojim zrelim godinama djelatni i u punoj stvaralačkoj formi. A to se sada sve više odnosi i na njihove literarne karijere; obojica su vlasnici više knjiga u kojima nisu tek sakupljali pjesme koje su već otpjevali nego i drugu građu, što poeziju, što prozu. Vlado Kreslin već je redoviti član Društva slovenskih pisateljev, bio je i gost na “Sarajevskim večerima poezije”, a jednu mu je zbirku poezije izdala kuća “Šahinpašić” iz Sarajeva s prijevodima njegova prijatelja Ahmeda Burića.

A, evo, skoro Zoran Predin će se oglasiti s dva uratka: drugom zbirkom priča, a potom i albumom na kojem je udružen s hrvatskim “gipsy jazz” sastavom koga vodi gitarista iz Siska Damir Kukuruzović, a pod nazivom “Django Group”, na kome u novim aranžmanima pjeva pjesme kantautorskog suputnika pokojnog Arsena Dedića. Istovremeno se Vladek Kreslin na hrvatskom i uopće tržištu na kojem se govore jezici nastali iz legure koja se zvala nekada srpsko-hrvatski iznova obznanjuje s kompilacijom “Greatest Hits” s njegovih 36 uspješnica; neke prevedene na hrvatski, a neke u originalu.

Predin se već jednom oglasio knjigom autobiografskih priča pod nazivom u prijevodu na hrvatski Druga žena u haremu 2013. godine, kada je pokazao da njegov zarazni cinizam i osjećaj za crnohumorne obrate i skrivene detalje sjajno funkcionira i u kratkim pričama, a ne samo u pjesmama koje pjeva i za koje piše stihove. Drugom zbirkom Glavom kroz zid (u originalu Dno nima dna) potvrđuje da se pred nama nalazi zaista ozbiljan pisac s krasnim smislom za obrate, građenje strukture kazivanja, ne gubeći pri tomu svoj rafinirani osjećaj za detalje, nekad uzete iz vlastitog života, ali i nastale kao plod mašte darovitog stvaraoca. Knjigu je kao i prvu na hrvatski prevela Jagna Pohačnik, a izdala “Fraktura” iz Zaprešiča, iza koje stoji još jedan Bosanac na privremenom radu u Zagrebu Seid Serdarević.

Zorana Predina i krug slovenačkih kantautora uopće (Brecelj, Šifrer itd.) i Arsena Dedića vezuju duge i složene veze. I sam je Dedić pjevao slovenačke autore i prepjevavao ih na hrvatski, a Predin u više navrata nastupio s Dedićem, pjevao njegove pjesme, posebno kada je surađivao sa sinom mu sjajnim jazz pijanistom Matijom Dedićem, pjevajući u intimnom duetu šlagere s ovih prostora. Ali došlo je vrijeme za nešto ozbiljnije i za trajniji omaž velikom i sada preminulom kolegi. Uz to, kao i Vlado Kreslin, i Predin se u više navrata okušavao u pjevanju ciganske glazbe, posebno one koje znamo pod nazivom “gipsy jazz”, dakle na tragu velikog gitariste Djanga Reinhardta i violiniste Stephana Grapellija i inih nastavljača te bogate tradicije, bilo kad je nastupao s tamburašima “Šukar” ili sa slovenskim jazzistima (među kojima je bio i violinista podrijetlom iz Sarajeva Saša Olenjuk), te s onima iz Siska okupljenim oko tamošnjeg jazz kluba na čelu s gitaristom Damirom Kukuruzovićem, u kome je opet figurirao i jedan bivši Sarajlija violinista Bruno Urlić.

On će na projektu “Zoran pjeva Arsena” biti i zadužen kako za produkciju, tako i za aranžmane. Dakako da i ovo novo čitanje Arsenovih šansona u drugačijem ključu nije moglo proći bez Matije Dedića, koji se u nekoliko pjesama pridružio sa svojim raskošnim jazzističkim pijanizmom. I u 12 izabranih pjesama, među kojima su i klasici poput Moderato cantabile, Ni ti, ni ja, Kuća pored mora, Takvim sjajem može sjati, nalaze se i neke manje poznate, ali također zgodici kakvi su Zagreb i ja se volimo tajno i druge. Ploča teče u laganoj, opuštenoj atmosferi koja pokazuje koliko različitih faceta mogu ponuditi pjesme iz prebogate pjesmarice barda autorske pjesme na ovim prostorima. Još i ovo, u šansoni Kuća pored mora s recitacijom se pridružuje veliki glumac Bogdan Diklić.

Vlado Kreslin je zadnjih godina također bio iznimno aktivan i produktivan kako pišući pjesme, tako i s projektima po strani i, uz to, i na literarnom planu sve nazočniji. Prije svega se pamte njegovi koncerti u prepunoj velikoj dvorani Cankarjevog doma, kada se u više noći sastaje sa slovenskim pukom u veselicama kojima nema kraja, kao i na ljetnim zborovanjima koja upriličuje u isto tako punoj ljetnoj pozornici Plečnikovih Križanki. Sada nam u podediciji “Croatia Records”, koju je pokrenuo još jedan Bosanac na privremenom radu u Zagrebu Amir Bahtijarević, nudi sukus njegovih novijih i starijih radova, pjevanih i na slovenskom i na hrvatskom jeziku, ali i na bosanskom, da ne bude zabune. Uz već legendarne napjeve kakvi su Tista črna kitara ili Umjesto koga roža cveti, tu su i njegovi nostalgični napjevi kroz koje provejava premurska melankolija poput Danas sam u molu, Nekega jutra, ko se zdani, Letos bo huda jesen, Tvoje jutro. Tu je i suradnja sa znanim prijateljima od Lidije Bajuk do Radeta Šerbedžije ili sastava “Zapadni kolodvor”, pa sve do cijenjenog engleskog kantautora Alana Taylora ili neprikosnovenog makedonskog gitariste Vlatka Stefanovskog. Posebno naglašavamo da se u pjesmi Vlado i Dado sudario sa sarajevskim novosevdalijom Damirom Imamovićem, a pjesmu Voljelo se dvoje mladih otpjevao je u duetu s legendarnim pjevačem  “Indexa” Davorinom Popovićem na onom velikom koncertu upriličenom svojedobno za otvaranje megastora “Merkator” u dvorani Zetra .

I za konac, mala digresija: na ovom koncertu sam u katakombama dvorane Zetra nakon nastupa sreo Vladeka Kreslina. Bio je nekako zbunjen, uplakan, skoro izgubljen. Pitao sam zabrinuto što se s njim dešava, a onda mi je on odgovorio da je beskrajno sretan jer mu se ostvarila životna želja da nastupi s legendarnim “Indexima”. Toliko o poštivanju drugog i drugačijeg.

PROČITAJTE I...

Čuo sam kako u kafečajnicama u Novom Pazaru ljudi koji idu u tekije raspravljaju o alegorijskom značenju neke basne iz Rumijeve Mesnevije, iako među njima ima i šofera, građevinskih radnika i onih koje poezija nikada nije zanimala. Oni čitaju Rumija zato što ga doživljavaju kao svog duhovnog učitelja i on je za njih neprikosnoveni autoritet. Pjesnika koji ozbiljno shvata svoj poziv pisanje mora podsticati i na vlastito duhovno usavršavanje, i to je ono čime poezija vraća za sav trud”

Iako je naše primarno područje djelovanja ekonomija, smatramo da su kulturna dostignuća neizrecivo važna, te ih nastojimo afirmirati kao jedan od važnih stubova progresa našeg društva. Naša odluka da budemo partneri najveće književne nagrade u Bosni i Hercegovini “25. novembar” posljedica je takvog našeg stava.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!