fbpx

Slika i prilika ukletog stidnog mjesta (ne)kulture Harisa Pašovića

Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva. Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine

 

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Ne samo radi nacionalnih kulturnih društava u BiH, koje je proglasio vjerskim, ne samo radi minoriziranja zasluge ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Kenana Alikadića za finansiranje i doslovno preživljavanje važnih državnih institucija kulture, ne samo zato što uopće ne razumije pojam sekularno, što kleveće samu državu da ništa nije izgradila od Jugoslavije, ne samo zato što smatra da je u ratu bilo bolje – nego zato što je za Harisa Pašovića pojam kultura jednako JA. Odnosno, kulture ne može biti ako u njoj nema njega, ako on nije dobio desetak hiljada maraka više iz kantonalnog budžeta.

Odnosno, ako nije on zadovoljen, ništa ne štima, ništa ne valja, nema ničega, kultura je propala, država je propala, sve je propalo. Nije, dakle, riječ o ideologiji, o brizi za opstanak kulture, već o parama. Pašović će šutjeti ako mu je džep pun, a ako nije, kreće u oštre odmazde po tendencioznim medijima. Tako je bilo i ovih dana kada je Pašović reagirao na smanjenje budžetskih davanja Ministarstva kulture i sporta KS East West Centru. Ako nema novca, Pašović i mnogi drugi slični njemu odjednom postaju revolucionari koji pritom šire opasnu dozu defetizma, kleveti, laži i denuncijacija najgore vrste.

LOGIKA NOVCA

Pašović se u svom nastupu na N1 televiziji, uz očito navijanje voditeljice, otvoreno svrstava uz jednu političku opciju, onu sarajevske četvorke, koju zagovara i bodri iz očite novčane koristi koja mu je vjerovatno obećana. Za Kenana Alikadića kaže da ne valja jer je sportista, a Dino Konaković mu valja jer je… sportista. Pašovićeve su jednačine, dakle, posve nevaljale, neprincipijelne, kontradiktorne. Uostalom, ime Ministarstva jeste KULTURE I SPORTA, a ne samo kulture. Ako sportista ne može biti ministar tog Ministarstva, kako sugerira Pašović, onda je potrebno odvojiti kulturu od sporta i napraviti dva ministarstva. Možda se Pašović koristio logikom: ipak je Alikadić bio vrhunski sportist za razliku od prosječnog Konakovića pa se nije stigao baviti izvansportskim djelatnostima. Logika ipak ovdje ne igra ulogu, ali novac igra.

Krajnje je problematična i Pašovićeva izjava da je u ratu bilo bolje, a da je danas Sarajevo “geto gubavaca”. Riječ je o monstruoznoj tvrdnji. Kako može biti bolje u vremenima kada ljudi ginu? Međutim, budući da je Pašoviću mjerodavno jedino to koliko je dobio ili nije dobio iz budžeta, i ne čudi nas ovakva kataklizmička procjena trenutnog stanja. Za vrijeme Agresije na BiH ipak su Pašović i njegova bratija, s obzirom na prilike, dobro živjeli. Tada su bili zaodjeveni ruhom patriota i snimali ratne promidžbene spotove. Pokretali su festivale uz blagoslov i pomoć iste te SDA po kojoj danas hračkaju i pljuju.

Nadalje, nacionalna društva naroda BiH nisu vjerska udruženja, kako ih označava Pašović u svom klevetničkom pohodu. Pritom nacionalna društva sarađuju s vjerskim udruženjima i tu će saradnju nastaviti bez obzira na Pašovića. Na koncu, postotak vjernika u Bosni i Hercegovini svih vjeroispovijesti govori u prilog da je vjerska kultura u preko 90 posto građana BiH nešto vrlo bitno. Konačno, veći dio kulturalnih obrazaca naroda BiH proizlazi iz vjerskih običaja i tradicija. Bilo bi to besmisleno nijekati. No, ovdje mi govorimo o nečemu drugom. Pašovićeva jednačina sugerira da je kultura = ON, a da je nacionalno = vjersko, i obrnuto. Pritom mu je sve što u kulturi proizvedu nacionalna društva i vjerske zajednice nešto nazadno, folklorno, prevaziđeno. Oboje su mu nešto što bi rado protjerao iz društva.

Naime, Pašović i njegovi intimusi graknuli su još 2015. godine, kada su od Federalnog ministarstva kulture smanjene bolesno visoke dotacije za festivale poput MESS-a. Tada su tvrdili da se ukida internacionalna kultura, a subvencionira folklor. Ipak, ostaje posve nejasno kako uopće može postojati internacionalno ako nije utemeljeno na nacionalnom? Pa nije li internacionalna kultura upravo plodonosna i izlječujuća komunikacija između nacionalnih kultura? Uzalud je ovakva pitanja postavljati Pašoviću i njegovoj toploj režiserskoj braći jer je njima vrhunac umjetnosti kada djevojka koja glumi muslimanku iz svoje vagine na pozornici izvadi zastavu Bosne i Hercegovine, a zatim s improviziranog križa siđe glumac u ulozi Isusa i siluje je. Upravo je to bila scena iz predstave Olivera Frljića na Festivalu MESS 2016. godine. To su, dakle, kulturne šprance u opisivanju uloge vjerskih i nacionalnih društava.

“Politika SDA je totalno ponižavanje, ako ne i ukidanje sekularne kulture”, poručuje u svom daljem pohodu Pašović. Zar? Treba reći da je dijeliti kulturu na sekularnu ili nesekularnu teški oblik kulturfašizma. Neka objasni Pašović je li Michelangelovo Stvaranje Adama na svodu Sikstinske kapele nešto što nije dio svjetske kulturne baštine? Smije li Božiji prst, dodir Tvorca i Prvog Čovjeka, ući u Historiju svjetske historije umjetnosti? Odgovor je suvišan, već je ušao. Ne postoji podjela na sekularnu ili nesekularnu kulturu, dijelimo je i ocjenjujemo prema kvalitativnosti. Sveti spisi monoteističkih religija jesu prije svega poruka koju je spustio Bog vjernicima, ali se proučavaju i unutar univerzitetskih katedri književnosti širom svijeta, i to kao ishodište i izvor svih drugih književnih djela. Isto je i u likovnosti, muzici, etnofolkloristici itd.

Primjerice, neko se prije nekoliko godina usudio izreći da postoji manjinska kultura u Republici Hrvatskoj. Može postojati isključivo kultura manjinskih naroda, ali kultura sama po sebi ne može biti ni manjinska, ni većinska, ni sekularna. Postoje amateri i umjetnici, kao što postoje i profesionalna pozorišta i ona koja su izraz kulturnog amaterizma. Međutim, upravo iz sektora kulturnih amatera regrutiraju se budući profesionalci. Mi ne znamo, ali moguće je da je Pašović, prije nego se otisnuo u Evropu, svoju prvu predstavu kao tinejdžer režirao u KUD “Seljo”. Možda se zvala Smrt u Sarajevu, prema Mannovoj noveli Smrt u Veneciji. Ne znamo, ne tvrdimo, ali sve je moguće, pogotovo ako se neki pisac zaljubi u dječaka kao što je slučaj u Mannovoj noveli.

STRATEGIJA DENUNCIJACIJE I PAŠOVIĆEVI PLAGIJATI

Nadalje, ako je kultura van Sarajeva toliko propala, još huđe i luđe nego u glavnom gradu, kao što tvrdi Pašović, nastavljajući svoje objede, zašto on hoda po tzv. regiji a ne ulaže svoj razmetljivi patriotizam u druge gradove / gradiće / sela širom Bosne i Hercegovine? Avaj, tamo žive neki provincijalci, seljaci, što je Pašoviću odbojno, što prezire, ali mu u strategiji denuncijacije treba da se poziva na zapuštenost ostalih dijelova BiH. Pašović tvrdi da nakon raspada Jugoslavije nije sagrađen ni jedan kulturni dom u BiH. A šta je s Kaknjem, šta je s Visokim, šta je sa Sapnom, Hadžićima…, ali Pašović to vjerovatno i ne zna jer su njemu Beograd i Zagreb bliži od Sapne i Hadžića.

U bolesnoj zamjeni teza, toliko svojstvenoj Pašoviću i ostalim nomadima na monopolističkoj kulturnoj sceni Sarajeva, on će posve zanijekati da ministar Kenan Alikadić ima neke zasluge u spašavanju temeljnih kulturnih institucija kulture u BiH, poput Zemaljskog muzeja i Umjetničke galerije BiH. Ali ne, prema Pašovićevoj jednačini, nije zaslužan Alikadić nego je država kriva što ove institucije mora finansirati kantonalno ministarstvo. A u toj državi za to nisu nimalo krivi HDZ i SNSD, već isključivo SDA.

Ko je to kultura koju zagovara Haris Pašović? Je li to ona kada je povodom grandioznog obilježavanja stogodišnjice sarajevskog atentata doveo Šabana Šaulića da pjeva usred Sarajeva ne bi li nas evropeizirao? Pritom je izjavljivao za medije da je Šaban Šaulić, neka je spokoj njegovoj narodnjačkoj i turbo-folk duši, “balkanski Frank Sinatra”. Pa nije Pašović nimalo pogriješio u ocjeni, Sinatra je pjevao američkim mafijašima, a Šaulić četničkim. S tim da se Sinatre niko nikad nije postidio kada je pjevao na velikim američkim nacionalnim manifestacijama, a Šaulić je bio posve neprimjeren izbor, slika i prilika ukletog stidnog mjesta (ne)kulture Harisa Pašovića. Koja je to kultura Harisa Pašovića? Je li to ona kultura kada je svoju instalaciju sarajevskih crvenih stolica maznuo i plagirao od američke umjetnice Sheryl Oring, koja je u njujorškom parku Bryant postavila 2.753 prazne stolice u čast poginulim žrtvama u terorističkom napadu 11. septembra? Bez obzira na to, ne treba potcjenjivati umjetnički doprinos Harisa Pašovića, ali da možemo govoriti o ličnosti koja je nulto mjesto kulture u Bosni i Hercegovini, nije i ne može biti.

Očekivano je da su nezadovoljni oni koji nisu dobili očekivani iznos sredstava, ali se uprkos tome mora uvesti red i pravična raspodjela sredstava. Kultura je višestruka i složena oblast i ne može se svoditi samo na jednu paradigmu. Potrebno je dalje raditi na unapređenju sistema finansiranja kulture, a ono što je uradio ministar Kenan Alikadić jeste hvale vrijedan početak nove prakse, a ne neki izraz “bošnjačke kulturne revolucije”. Ministarstvo mora voditi računa posebno o kulturnim aktivnostima koje nemaju druge vidove podrške kako ne bi došlo do akumulacije sredstava samo u jednom segmentu, odnosno do zanemarivanja drugih segmenata. Ako biste pitali Pašovića, on priželjkuje četvorku koja će mu omogućiti da i dalje nesmetano crpi budžet dok su mladi umjetnici, željni dokazivanja, prisiljeni da budu ili robovi Pašovića i njegovih interesnih kružoka, ili da odlaze iz zemlje u neku novu predstavu, na tuđim daskama koje život znače.

 

PROČITAJTE I...

Izložbu čini 15 panela koji predstavljaju autore mevluda u Bosni i Hercegovini: Ali-dede Bošnjaka, Sulejmana Čelebija, Saliha Gaševića, Muharema Dizdarevića, Arifa Sarajliju, Safet-bega Bašagića, hafiza Seida Zenunovića, Musu Ćazima Ćatića, Sejfullaha Prohu, Rešada Kadića, Ešrefa Kovačevića i Mustafu Jelovca. Rukopisi i štampana djela ovih autora čuvaju se u fondovima Biblioteke.

Zasigurno će ovaj slučaj negativno utjecati na opće raspoloženje kada su u pitanju humanitarne akcije i prouzrokovati nepovjerenje i prema onima koji su do sada radili posve transparentno te nisu bili predmet istraga i sumnjičenja. I to je nepopravljiva šteta koja je već učinjena ovim slučajem jer nijedno udruženje ili organizacija ne daju novac iz svog džepa, već od onog koji dobije od donatora. Stoga je urušavanje povjerenja javnosti najgore što se može desiti, posebice ako se slučajevi pronevjera posve ne rasvijetle, ako se dopusti kruženje glasina, ako se mogući krivci na vrijeme ne kažnjavaju. Upravo zato komentari koji se mogu pročitati na društvenim mrežama da se u slučaju Batko “hapsi najveći humanitarac” nisu na mjestu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!