fbpx

Skromni heroj koji je ponikao uz narod

“Adil Bešić je za kratko vrijeme dokazao da je vojnik profesionalac, te da je obučen da donosi ispravne odluke. On je bio odlučan da se bori za svoju domovinu i za svoj narod, imao je takav odnos prema ljudima i takav patriotizam da je za sobom povukao ljude iz mjesta u kojem je boravio po dolasku iz JNA. Adil Bešić je dao zaista ogroman doprinos u najtežim vremenima, kada u samom startu nismo imali nikakve pripreme, niti personalne niti materijalno-tehničke, da se branimo od takve sile kao što je u to vrijeme bila JNA”

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

 

Herojstvo Adila Bešića pokazalo je agresoru da je krajiški narod spreman da se brani i odbrani. Upravo je to razlog što se Krajina i Bihać s posebnim poštovanjem prisjećaju 28. novembra 1992. godine, kada je zauvijek prestalo kucati srce ovog hrabrog mladića. I ove godine u Bihaću je prigodnim sadržajima obilježena godišnjica pogibije Adila Bešića, narodnog heroja i nosioca najvećeg ratnog priznanja, značke “Zlatni ljiljan”.

Izvršavajaći borbeni zadatak na Grabežu prije 27 godina, poginuo je Adil Bešić, veliki patriota i vojskovođa koji je u najtežim vremenima odigrao presudnu ulogu u odbrani tadašnjeg Bihaćkog okruga. Pod njegovom komandom pripadnici Četvrtog odreda Teritorijalne odbrane (TO) Vrsta 12. juna 1992. godine oslobodili su Bugar, što je u to vrijeme bio jedini vanjski dio granice Bosne i Hercegovine koji je kontrolirala Armija Republike BiH. Predvodio je i briljantnu akciju oslobađanja Lohovskih Brda 22. septembra 1992. godine, u kojoj su zaplijenjena dva topa tipa “Zis”. Neizmjerna tuga, ali i ponos emocije su koje se uvijek jave kada o Adilu Bešiću govori njegov otac Adem.

“Ponosan sam na svog Adila i Izeta Nanića i na sve ostale borce Armije RBiH. Njegovi saborci i oni koji organiziraju godišnjice sjećanja na njega obilaze me redovno i svima njima bih se zahvalio, kao i narodu Bihaća, koji nas je lijepo primio”, kazao je Adem Bešić.

Treba podsjetiti da je Adil Bešić uz Izeta Nanića jedan od devet narodnih heroja oslobodilačkog rata, što dovoljno govori o značaju i ulozi Krajišnika u odbrani Bosne i Hercegovine u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine.

“Ti naši heroji, ti naši borci, tada su uradili ono što je do njih i dali veliku žrtvu kako bi odbranili našu domovinu. Mi danas moramo uraditi ono što je do nas. Raduje me to da je u pripremi zakon o značajnim datumima. Mi koji 1992. godine nismo mogli ponijeti pušku, jer smo bili djeca, trebamo tražiti uzor u njima da kroz primjer te žrtve rješavamo probleme s kojima se danas susrećemo”, ističe Mustafa Ružnić, premijer Unsko-sanskog kantona.

A da se svoji heroji ne zaboravljaju, potvrdili su mještani naselja Vrsta, u kojem je Adil Bešić proveo sve vrijeme od napuštanja JNA i dolaska iz Plitvičkih jezera u Bihać, sve do junačke smrti na putu očuvanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka Krajine. Mještani ovog bihaćkog naselja godišnjicu smrti svog heroja obilježili su prigodnim programom, kojem je prisustvovao i federalni ministar za boračka pitanja Salko Bukvarević.

“Na ovu državu je bilo više agresora i domaćih izdajnika čiji je cilj bio uništenje države Bosne i Hercegovine, a zahvaljujući hrabrosti ovakvih ljudi kakav je Adil Bešić, Bosna je sačuvana i ostala je država”, rekao je Bukvarević.

O životnom i ratnom putu narodnog heroja Adila Bešića mnogo toga znaju djeca i mještani naselja koji Adila, iako je rođen u Kozarcu, doživljavaju i pamte kao svog najbližeg.

“Naučili smo da je Adil Bešić bio jedan vrlo značajan čovjek u našoj državi i zbog toga smo došli da obilježimo ovaj dan sjećanja na njega. Ja mislim da je to veoma važno da znamo, jer historija Bosne i Hercegovine je nešto osnovno što svi treba da znamo i da to prenosimo na druge kako se ne bi zaboravilo”, kaže Amina Pašić, učenica OŠ “Gata Ilidža”.

U svega 27 godina života Adila Bešića bilo je mnogo toga, a najviše bosanskog patriotizma koji ga je i ponukao da napusti JNA i priključi se Teritorijalnoj odbrani u Bihaću. Senad Duraković, predsjedavajući Skupštine Kantonalnog saveza dobitnika najviših ratnih priznanja i odlikovanja, poručuje da se borba bh. patriota i heroja nikada ne smije zaboraviti.

“Svi mi koji smo u vrijeme agresije i rata boravili na ovim prostorima znamo da su u najkritičnijim i najtežim situacijama pojedinci donosili odluke koje su bile presudne. Jedan od takvih ljudi bio je rahmetli Adil Bešić, koji je za kratko vrijeme dokazao da je vojnik profesionalac, te da je obučen da donosi ispravne odluke. On je bio odlučan da se bori za svoju domovinu i za svoj narod, imao je takav odnos prema ljudima i takav patriotizam da je za sobom povukao ljude iz mjesta u kojem je boravio po dolasku iz JNA. Adil Bešić je dao zaista ogroman doprinos u najtežim vremenima, kada u samom startu nismo imali nikakve pripreme, niti personalne niti materijalno-tehničke, da se branimo od takve sile kao što je u to vrijeme bila JNA. Od presudnog značaja bili su ljudi koji su se stavili na raspolaganje, a koji su bili obučeni u istoj toj vojsci koja je 1992. godine bila agresorska prema Bosni i Hercegovini. Upravo je u tome njegova veličina i značaj, jer su mnogi ljudi slijedili njegov primjer u narednim godinama borbe”, ističe Duraković, dodajući da su Bošnjaci narod koji samo u teškim vremenima pokaže solidarnost, jedinstvo, patriotizam i zajedništvo. “Smatram da je takvom stanju uveliko doprinijela destruktivna politika pojedinaca koji uporno nastoje degradirati našu borbu i minimizirati naš doprinos u periodu od 1992. do 1995. godine”, kaže Duraković.

Osman Sulić jedan je od saboraca rahmetli Adila Bešića: “Po dolasku iz Hrvatske tokom juna 1992. godine, imao sam priliku upoznati komandanta odreda Teritorijalne odbrane Vrsta Adila Bešića. Bio sam u to vrijeme komandir čete u tom odredu. U julu 1992. godine to su bile prve jedinice koje su izašle na državnu granicu u rejonu Izačića, Gate i dalje prema susjednoj Republici Hrvatskoj. U akcijama koje su se pod komandom Adila Bešića izvodile u to vrijeme jedinice TO-a su očistile veliku teritoriju sve do Bugara, gdje smo izbili na samu granicu.”

Prisjećajući se vrlina ličnosti svog nekadašnjeg komandanta, Sulić kaže da je Adil Bešić prije svega bio veliki čovjek, a zatim i komandant, profesionalni vojnik i sposobni vođa koji je u svakom trenutku ulijevao sigurnost i smirenost ljudima kojima je bio nadređen.

“Adil Bešić je bio izuzetno smirena i staložena osoba. Da li se radilo o tome da je rahmetli Adil bio pritisnut situacijom u kojoj nije znao šta mu se desilo s roditeljima i braćom, koji su ostali u Prijedoru? Međutim, to uopće nije utjecalo na njegovo komandovanje i upravljanje jedinicama kod izvršavanja borbenih zadataka. U periodu august – septembar upućuje me na kurs za komandira koji se održavao u Cazinu i sjećam se njegovih riječi koje mi je tada uputio: ‘Idi na taj kurs, pa se malo odmori.’ Taj dan kada je rahmetli Adil poginuo, moja četa nije bila na liniji, imali smo smjenu gdje su nas zamijenile Prva i Druga četa, tako da po pitanju njegove pogibije ne mogu govoriti o detaljima. Ono što znam od kolega saboraca jeste da se to desilo prilikom jednog od Adilovih izviđaja koje je on često vršio u cilju prikupljanja informacija o neprijateljskim linijama i jedinicama”, kaže Sulić.

Adil Bešić dao je nemjerljiv doprinos u razvoju jedinica koje će kasnije činiti 502. brigadu i 5. korpus ARBiH, jer je tokom školovanja u JNA stekao veliko iskustvo bdijući na pograničnim i planinskim područjima između bivše Jugoslavije i Austrije, te Italije. On je prošao specifičnu vrstu obuke od izviđača i diverzanta, do toga da je poznavao dva strana jezika. To njegovo iskustvo starješine i vođe mnogo je doprinijelo formiranju jedinica TO. Njegovi bivši saborci kažu da je Adil bio uzor mnogima i svi su imali veliko poštovanje prema njemu jer naredbe nije izdavao vikom i galamom. Sve informacije koje su bile potrebne za izvršenje borbenih zadataka sam je prikupljao, te je zbog toga i mogao vrlo kvalitetno organizirati vojne zadatke.

 

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI