fbpx

SKREŠI MU U BRK, PA NEK’ SE PUŠI

“Dvadeset pet godina je prošlo i ništa od onog čemu sam se nadao, zapravo, realno očekivao, nije se desilo. Doduše, podosta je onih kojima su se ‘nadanja’ ispunila, pa i iznad njihovih očekivanja, ali takvo šta nije moglo bahnuti ni od kuda, jer je samo po sebi beznačajno i neodrživo, dakle, neko ih je snažno podupirao, a taj neko smo mi, niko drugi do mi”

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

– Sve ovo predugo traje. Dvadeset godina, čovječe, a ako računamo rat, skoro trideset. Previše, previše, za ionako kratak ljudski život. Znaš, ranije sam promišljao na način, i činio mi se sasvim suvislim, kako skupa s mojim biološkim starenjem stari, odnosno sazrijeva, i sveukupni ambijent oko mene i kako će protokom vremena taj, hajde da tako kažem, nedozreli, infantilni, sociopolitički pejzaž biti kultivisaniji, snažniji, plodonosniji, riječju, kako ćemo za deset-petnaest godina stati na noge, ubirati zrele plodove, plodove svog rada ponajprije, organizirati naše živote i živjeti bez grča, zebnje i raspamećujućih egzistencijalnih improvizacija od danas do sutra. Međutim, dvadeset pet godina prošlo je i ništa od onog čemu sam se nadao, zapravo, realno očekivao, nije se desilo. Doduše, podosta je onih kojima su se “nadanja” ispunila, pa i iznad njihovih očekivanja, ali takvo šta nije moglo bahnuti ni od kuda, jer je samo po sebi beznačajno i neodrživo, dakle, neko ih je snažno podupirao, a taj neko smo mi, niko drugi do mi. Slažeš li se – reče mi poznanik M.

– Nedavno sam kupio drva.

– Kakva sad drva?! I kakve to veze ima s ovim o čemu pričam?

– Ima. Niko od komšija nije mi pomogao, mada sam s njima u korektnim odnosima. Namučio sam se dok sam ta drva smjestio u podrum.Vidjeli su da je posla mnogo, ali, ipak, niko ništa, ni prstom da mrdne. Tad sam shvatio da su se, barem u mom slučaju i mom okruženju, horizontalni međuljudski odnosi, dakle, odnosi koje bih, u najkraćem, mogao nazvati refleksnim altruizmom i empatijom, suštinski preoblikovali i poprimili krajnje bešćutne forme kojih, koliko do jučer, u ambijentu i mentalitetu moje mahale nije bilo, zapravo, bilo je nezamislivo, bezmalo bogohulno ne priskočiti komšiji u pomoć.

– Pa, upravo o tome govorim. Ljudi su se…

U tom trenutku našem stolu priđe zajednički nam usputni poznanik, pozdravi i upita može li nam se pridružiti.

– Naravno, bujrum!

– Kako ste, ljudi? Kako se živi?

– Evo, kahva, razgovor i tako… A ti – rekoh.

– Ma, onako, ali, dobro je, gura se nekako. Nego sve nešto usput gledam, a sve i da hoću, nemoguće je to ne uočiti… Pa, ljudi, ovaj je grad propao, ništa više ovdje nema!

– Kako propao? Koliko vidim, ti ne izgledaš nimalo ruinirano. Naprotiv, svjež si, uhranjen, fini bakarni ten zorno svjedoči da si se friško vratio odnekud s mora, pa, prema tome, propast i ništavilo ovog grada tebe se ne dotiču, a zato što ti je dobro, jako dobro – reče M. i presiječe ga pogledom.

– Pa, dobro, jesam bio na moru, ali…

– Kako li se ti nosiš sam sa sobom – opet će M.

– Kako, kako… Kako to misliš?

– Prije no što si došao pričao sam o onima čija su se “nadanja” ispunila, pa i iznad njihovih očekivanja, a i to da su takvi, konkretno takvi poput tebe, sami po sebi beznačajni i neodrživi i da vam glavu iznad vode već decenijama čuvaju oni čije elementarne nade niste ispunili niti imate namjeru ispuniti ih. Dakle, ti si klasični beskorisni parazit, pa otud moje pitanje kako se nosiš sam sa sobom.

– Kako se usuđuješ?! Sa mnom ne smiješ tako razgovarati! Nikom to ne dopuštam, nikom! Je li ti jasno?

– Vidi, vidi! Pa ti si čak i emotivan! Aferim, bit će nešto od tebe, bit će! A sad, hajde, tutanj! Tu šupljaru o propaloj i uništenoj Tuzli pričaj ćaći svom, meni nećeš! Sikter!

Lik problijedi, podiže ruku, zapravo kažiprst, zausti da nešto kaže, ali, očito svjestan da nastavak razmjene verbalne vatre neće za njega dobro svršiti, odustade, diže se i žurno ode.

– Neka si mu skres’o, zaslužio je, ali…

– Šta? Pretjerao sam?

– Jesi. Mogao si biti za nijansu blaži.

– Hm… Dobro, jesam malo pretjerao, ono, omaklo mi se, ali nisam bio sočno vulgaran i, na koncu, rekao sam ono što jeste. Šta misliš, prašta li se ovakav istup?

– Što se njega i njemu sličnih tiče, čak je bogougodan.

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!