SKICA ZA PORTRET SAMOTNOG POPODNEVA

“Kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva sam mogao hodati. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali ni najmanje se nisam plašio, naprotiv, da mi dragi Bog oprosti, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali, ništa od toga”

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

Lijep, sunčan oktobarski dan. Na brdu Ilinčica šarenilo prekrasnih, katkad i teško spoznatljivih kaleidoskopskih boja. Dugo gledam u njih, dok još mogu. Ubrzo ih neće biti. No, šarenilo je i oko mene, pa uzimam metlu i metem lišće popadalo po avliji. Svakog dana to radim. Moram. Preskočim li jedan dan, a dešavalo se pa znam, hodat ću po dubokom od raznobojnog lišća istkanom tepihu. Naizgled sizifovski posao, ali nije. Ubrzo, baš kao ni čudesno lijepog šarenila boja na Ilinčici, svehlog i opalog lišća u mojoj avliji više neće biti. Kiše i vjetrovi raspršit će lišće na sve strane, razodjenuti stabla, razgolititi ih i, na koncu, svu tu čaroliju u koju, kako rekoh, netremice gledam dok još mogu dokusurit će ljuta zima i prekriti duboki snijeg.

Završavam posao i gledam na ulicu. Očekivano, nigdje nikog. U susjednoj avliji, iza leđa moje kuće komšija M. cijepa drva. Drugi je dan kako to radi, a posao nije veliki. Često pravi pauze. Danas, čini mi se, češće nego jučer. Nema snage, potrošen je.

M. je demobilizirani pripadnik Armije RBiH i “demobilizirani” logoraš. Preživljava od skromne invalidnine, mentalno je jak, ne jadikuje, ne žali se (u jednom od naših razgovora izrekao je bezmalo pa gnomsku sentencu: “Žalio se ili ne žalio, isto mi je. Pa, ako je već tako, a jeste, zašto da se žalim?”), ne traži ništa ni od koga, ali, uslijed logoraških tortura kroz koje je prošao i teškog života koji će uslijediti i potrajati do danas, fizički je slab, iznemogao i, premda još relativno mlad, na staračkoj deredži.

Rado bih mu pomogao, ali, zbog bolnih leđa, ne mogu i ne smijem. Pomognem li njemu, odmoći ću sebi i narednih pet-šest dana, leđa užarenih kao pećnica, tegobno odbolovati. Zna to M., pa mi ne zamjera.

Stoga, u znak svojevrsnog iskupljenja, odnosim mu zdjelu sa smokvama. Doslovno ih je progutao, potom sjeo, iz džepa izvadio duhankesu, smotao dvije cigarete i ponudio me. Uljudno sam odbio, znam kakav smrad puši.

– Hvala ti. Kao da si znao šta mi treba. Jako sam iscrpljen i šećer mi je skroz pao – reče.

– Ma, ništa. Kakav si sad?

– Odličan.

– Nego – opet će M. – ove smokve su me podsjetile na nešto. Kad sam bio u logoru, jednog jutra dođe do mene neki tip u civilu i reče da pođem s njim. I pošao sam, a jedva sam mogao hodati. Dugo smo šutke pješačili meni nepoznatim putevima i stazama. Bio sam siguran da me želi ubiti, ali ni najmanje se nisam plašio, naprotiv, da mi dragi Bog oprosti, željno sam to očekivao. Metak u glavu i to je to. Eto oslobođenja. Ali, ništa od toga. Kad smo došli do njegove kuće, rekao je da ću kopati temelje za izgradnju štale. Dao mi je alat i otišao. Bio sam užasno gladan i osvrtao sam se naokolo tražeći bilo šta za jelo. I tad sam, uz jednu od pomoćnih zgrada, ugledao neveliko stablo smokve prepuno plodova. Mislio sam da mi se priviđa, jer otkud smokva u našim krajevima, ali kad sam prišao bliže, vidim, zaista prava smokva, lopindža, ista k’o u Dalmaciji ili Hercegovini. I obrstim je, sve pojedem, do posljednjeg ploda. Malo iza toga, eto tog tipa, nosi flašu vode. Odmah baci pogled na stablo smokve, a vjerovatno me je i vidio, ali nije htio reagirati, pa mi veli:

– Ti, Turčine, obra smokvu?

– Jesam. Bio sam gladan.

– E, neka si! To je tvoja… Kako vi ono kažete?

– Nafaka.

– Tako je! Vidiš kako smo mi dobri prema vama! Pazimo vas, ‘ranimo, a vi se okrenuli protiv nas, ‘oćete da nas nema, da ‘odže riču na sve strane, da na srpskoj zemlji pravite džamairiju, a nije to lijepo, nije i neće vam proći! A, reci mi, ti to sigurno znaš, je l’ se kaže džamairija ili džamahirija?

– Kako god vama odgovara. Moje je da radim i slušam.

– Vidi, vidi! Pa, ti si neki pametan Turčin! Sad vidim zašto su mi baš tebe preporučili! Znaš čuvati jezik! Nego, slušaj! U logor se nećeš vraćati! Ovdje ćeš ostati! Posla ima mnogo, a kad sve završimo, ideš u razmjenu, ideš kući! Eto, tako! I, za tvoje dobro, nastavi biti pametan! Je li jasno?

– Da.

M., ne dovršivši priču, naglo zašuti, kao da je iz sebe istresao tačno odmjerenu količinu unutarnjeg tereta, pa, kako mi je to bilo jasno, zašutio sam i ja, od muke, od čega li već, ipak zapalio ponuđenu mi smrdljivu cigaretu i zagledao se, dok još mogu, u prekrasno šarenilo boja na Ilinčici. Jer, ubrzo ih neće biti.

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!