Skandalozne tvrdnje predsjednika Francuske Emmanuela Macrona: Halucinacije lažnog Napoleona

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa

Piše: Bojan BUDIMAC

Nije svakodnevno da lider jedne (ozbiljne?) zemlje kao što je Francuska otkrije svoje frustracije na tako blatantan, povremeno komičan način jer filozof po obrazovanju, uslijed narečene frustracije, gubi logičku nit, kao što je to učinio Emmanuel Macron u velikom intervjuu za The Economist od 7. novembra. Isto važi i za ambicije tog galskog pjetlića koji bi uporno da natakari Napoleonov šinjel. O orijentalizmu (francuskom “prirodnom” svjetonazoru) koji provijava iz te frustracije, a zapravo je i njen uzrok, da ne govorimo. No, francuski neoimperijalizam ili, ako hoćete, neokolonijalizam ćemo spomenuti.

Kada sam pisao o turskoj antiterorističkoj akciji na sjeveru Sirije, u dva navrata sam pisao da su onome koji najviše skiči protiv nje najviše pomršeni konci. Poslije Izraela je Francuska na uvjerljivom drugom mjestu, što je Macron još jednom potvrdio ovim intervjuom u kome opsesija Turskom jednostavno zauzima previše mjesta.

Naravno, breaking news u svijetu je Macronova izjava o “moždanoj smrti” NATO-a. Prije seciranja te izjave, evo je u potpunosti: “Pogledajte samo što se događa. Imate partnere u istom dijelu svijeta i nemate nikakvu koordinaciju strateškog odlučivanja između Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u NATO-u. Nikakvu. Imate nekoordiniranu agresivnu akciju drugog NATO saveznika, Turske, na području u kojem su u pitanju naši interesi. Nije bilo NATO planiranja niti bilo kakve koordinacije. Čak nije ni bilo NATO-ovog dekonflikta. Sastanak (lidera NATO zemalja) dolazi u decembru. Po mom mišljenju, ova situacija ne dovodi u pitanje interoperabilnost NATO-a, koja je efikasna između naših vojski i dobro funkcionira u komandnim operacijama, ali strateški i politički moramo prepoznati da imamo problem.”

Da, svakako ljubitelji PKK-a imaju problem, a ako ono naglašeno “na području u kojem su u pitanju naši interesi” ne objašnjava (i najskeptičnijima) pomršene konce i francusko skičanje, onda ih ništa ne može objasniti. Sasvim “logično” žurnalistima The Economista nije palo napamet da pitaju: “Ček, ko ste to ‘vi’ i koji su to vaši interesi u sjevernoj Siriji?” Možda Lafargeova fabrika cementa koja doprema beton za PKK fortifikacije i tunele? “Čak nije ni bilo NATO-ovog dekonflikta”, kaže, pa čekaj, nisu zaratile dvije NATO članice nego je to antiteroristička akcija protiv Macronu (i drugima) omiljene terorističke organizacije, o kakvom “dekonfliktu” trabunja?

Taj problem ljubavi NATO članica prema PKK-u nije od jučer. Kada se u julu 2015. godine Turska nakon terorističkih napada ISIL-a i terorističkih napada PKK-a pozvala na član 4 NATO povelje – “Stranke će se zajednički savjetovati uvijek kada, prema mišljenju bilo koje od njih, bude ugrožena teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost bilo koje od stranaka” – sve što je dobila jeste saučešće porodicama žrtava u Sürüçu, gdje je ISIL izveo svoj napad, i spominjanje “drugih napada na policijske i vojne službenike”, bez spominjanja PKK-a i bez ikakve podrške za bilo kakve određene turske akcije protiv te od NATO-a priznate terorističke organizacije. “Pozivanje na član 4 podsjetio je sve da je Turska saveznik NATO-a, ali ako je Turska htjela podršku NATO-a za svoj rat protiv PKK-a, izgleda da ga nije dobila”, pisao je tada The Economist.

Prije nego što se vratim na pitanje koje je uslijedilo, samo da naglasim da je samo nekoliko logorejičnih minuta kasnije Macron otkrio suštinsku apsurdnost navedenog odgovora u kome traži ne znam kakvu koordinaciju NATO-a u Siriji. Naime, rekao je: “Također je istina da, kada interveniramo u Siriji protiv terorizma, to nije NATO koji intervenira. Koristimo NATO mehanizme interoperabilnosti, ali to je ad hoc koalicija.” Ali bi Macron volio da je bilo “NATO planiranja i koordinacije”.

“The Economist: Da li vjerujete da sada ni član 5 ne funkcionira, da li sumnjate u to?

EM: Ne znam, ali šta će sutra značiti član 5?” Podsjećanja radi, famozni član pet kaže da je napad na jednu članicu NATO-a napad na sve. Tu Macron prelazi u carstvo somnabulije, kao da je na čudnim pečurkama, govoreći tezu koja se doduše valjala po raznoraznim “analitičkim” bedastoćama: “Ako režim Bašara al-Asada odluči da se osveti Turskoj, hoćemo li se na to obavezati? To je ključno pitanje.”

E sad, ništa nije nemoguće, ali bilo bi dobro da neko obavijesti stanovnika Jelisejske palate da se taj režim u Siriji održava rusko-iranskim vojnim i paravojnim snagama, a tim zemljama nije baš do eskalacije čak i kada bi bile sigurne da do aktiviranja člana pet Sjevernoatlantskog ugovora neće doći. Uostalom, zar je prespavao posljednji mjesec?

Odgovor se nastavlja tiradom koja opravdava pitanje turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, kada je to PKK postao član NATO-a: “Ušli smo u sukob da se borimo protiv Islamske države. Paradoks je da su i američka odluka i turska ofanziva dovele do istog rezultata: žrtvujući naše partnere koji su se borili protiv Islamske države na terenu, Sirijske demokratske snage. To je ključno pitanje. Sa strateškog i političkog stanovišta, ono što se desilo predstavlja ogroman problem za NATO.”

Da se ne ponavljam, da, taktičko partnerstvo s teroristima koji djeluju protiv tvojih saveznika jeste problem, ali ključno pitanje zaista je na čijoj si strani – terorista ili sopstvenih saveznika. Možda je Macron i u pravu glede “moždane smrti” NATO-a, do te (možda) tačne dijagnoze došao je postavljajući simptome naglavačke. Terapija koju predlaže nije baš najjasnija, ali liči na prijedlog amputacije bar pola tijela ili pak konstrukciju nekog novog Frankensteinovog čudovišta. Naime, dalje u odgovoru Macron otkriva svoje napoleonske ambicije i ono što ga zapravo žulja: “Dvije su stvari još važnije na vojnom i strateškom planu. Prvo, evropska odbrana – Evropa mora postati autonomna u smislu vojne strategije i sposobnosti.”

Kada se apstrahiraju frustracije Turskom generalno i turskom antiterorističkom akcijom posebno, najveći dio Macronovog intervjua upravo je o toj potrebi autonomnosti evropske “odbrane”. Jeste malo to kontradiktorno s također izrečenim stavom da, po njegovom mišljenju, Evropa ima kapacitet da se brani. “Evropske zemlje imaju jake armije, naročito Francuska. Mi smo posvećeni sigurnosti vlastite teritorije, kao i mnogim vanjskim operacijama.” Poput (neo)kolonijalnog komadanja Malija pod plaštom borbe protiv terorizma, radi zaštite ekonomskih i geostrateških interesa kao što su eksploatacija rudnika zlata i uranija u regiji, naprimjer.

Zapravo, iz cijelog intervjua izbija providnost Macronovog kukumavčenja nad zlokobonom budućnošću Evrope, koja je “na ivici ambisa”, ako niste znali. Ta apokaliptična vizija dolazi iz, mora se reći opravdane, bojazni od marginalizacije Evrope. Macron svojom željom da od Evrope napravi vojnu silu kako bi to spriječio još jedanput potvrđuje onu Huntingtonovu da “Zapad nije osvojio svijet superiornošću svojih ideja, vrijednosti ili religije (u koju su bili pretvoreni rijetki pripadnici drugih civilizacija), već svojom superiornošću u primjeni organiziranog nasilja. Zapadnjaci često zaboravljaju tu činjenicu, nezapadnjaci nikad.”

To, naravno, ovog četrdesetjednogodišnjaka s 34% podrške u vlastitom narodu ne sprečava da blebeće o “vrijednostima”, dok je istovremeno (in)direktni saučesnik u saudijskom genocidnom ratu u Jemenu (kao najveći snabdjevač Saudije oružjem), (neo)kolonijalnim intervencijama po Africi, drugar s ubicom Sisijem (koga gleda da ne uvrijedi pričom o ljudskim pravima) i koljačem novinara Muhamedom bin Salmanom. Ukratko, hodajuće licemjerje.

Jer, šta drugo može biti to što nazove Bosnu i Hercegovinu “tempiranom bombom” zbog islamista povratnika iz Sirije (na radost srbijanskih poluinteligenata), dok je najveći kontingent ISIL-ovih stranih boraca otišao upravo iz njegove Francuske? Međutim, spisak francuskog licemjerja zahtijevao bi knjigu, a o orijentalizmu, što je uz prljave hegemonističke igre bilo odlučno da blokira Makedoniju i Albaniju da postanu kandidati za EU, rekoh da neću. Na žalost, moram priznati, vjerujem Macronu kada kaže da se mnoge EU zemlje zapravo kriju iza njega, javno se “zgražavajući”, a potajno likujući da je on obavio prljavi posao za njih.

Skoro sam se zagrcnuo kada sam pročitao da ga The Economist naziva “javno priznatim internacionalistom”. U zemlji koja zakonima regulira historiju tako da se kolonijalistička prošlost ne smije kritizirati niti u negativnom smislu predavati djeci u školi, nego se akcent mora staviti na “emancipatorsku” ulogu porobljivača, “internacionalista” ne može biti izabran za predsjednika. A i nije slučajno da je šovinizam dobio ime po jednom pripadniku tog naroda. E, to bi da spasi EU od “ubitačnog koraka ka provaliji”.

 

PROČITAJTE I...

Macron, poput Françoisa Mitterranda, Jacquesa Chiraca, Nicolasa Sarkozyja i Françoisa Hollandea, pokušava natjerati CFCM da funkcionira kao svojevrsni “štit” od radikalizacije, očekujući čvršću integraciju muslimana Francuske, kojih ima oko šest miliona, među ukupno 67 miliona Francuza. Jedno od pitanja u kojima Macron očekuje pomoć jeste pitanje vela ili hidžaba, koji je bio zabranjen u Francuskoj 2004. godine. Ta je mjera imala određenog uspjeha i u drugim evropskim zemljama. Petnaest godina kasnije, hidžab je ponovno postao osjetljiv društveni problem, ne samo na periferiji i u predgrađima nego i na nekim univerzitetima

Osmanovićevo hapšenje nije izoliran slučaj, Srbija je to radila u još nekoliko navrata, a više puta raspisivala je potjernice zbog kojih su državljani Bosne i Hercegovine hapšeni u inostranstvu. Srbija to radi na osnovu vlastitih zakona kojima je sebi dala za pravo da procesuira sve ratne zločine na području bivše Jugoslavije, što nije u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!