SJEĆANJE: MASAKR U ULICI VASE MISKINA 27. MAJA 1992.

Jutro je počelo relativno mirno – bez granatiranja, te su građani Sarajeva bili “ohrabreni” stati u red za hljeb, koji je u jednu prodavnicu u Ulici Vase Miskina br. 5-12 dopremljen oko 9.00 sati, a ubrzo su u blizini dostavljeni i mliječni proizvodi. Dok je trajala podjela hljeba, u 9.55 sati, na ovu lokaciju ispaljena je granata, usljed čijeg rasprskavajućeg djelovanja je, na licu mjesta, ubijeno 18, a ranjena 144 civila. U narednih nekoliko dana je, od posljedica ranjavanja, smrt nastupila za još četiri osobe, te je ukupan broj žrtava sa smrtnim ishodom bio 22 civila

Piše: Merisa KAROVIĆ-BABIĆ

Istovremeno s okupacijom prigradskih, pretežno okolnih brdskih i planinskih predjela Sarajeva, pripadnici 4. korpusa JNA (koji će sredinom maja 1992. godine biti transformisan u Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a) tokom aprila 1992. godine započeli su kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja po urbanim dijelovima grada, što je za posljedicu imalo civilne žrtve, kao i uništenje mnogih stambenih, privrednih, zdravstvenih, kulturnih i vjerskih objekata.

Dan prije masakra u Ulici Vase Miskina, u Sarajevu je boravio ruski ministar vanjskih poslova Andrei Kozirev i dogovorena je, pored ostalog: obustava vatre, prisustvo UN-a u osiguravanju primirja, deblokada puteva i saobraćajnica, ispunjavanje ugovora o iseljenju kasarni JNA i deblokada Aerodroma. U skladu s ovim dogovorom, 27. maja 1992. godine u 6 sati ujutro trebalo je stupiti na snagu primirje, a odmah potom započele bi radnje vezane za deblokadu Aerodroma.

Jutro je počelo relativno mirno – bez granatiranja, te su građani Sarajeva bili “ohrabreni” stati u red za hljeb, koji je u jednu prodavnicu u Ulici Vase Miskina br. 5-12 dopremljen oko 9.00 sati, a ubrzo su u blizini dostavljeni i mliječni proizvodi. Dok je trajala podjela hljeba, u 9.55 sati, na ovu lokaciju ispaljena je granata, usljed čijeg rasprskavajućeg djelovanja je, na licu mjesta, ubijeno 18, a ranjena 144 civila. U narednih nekoliko dana je, od posljedica ranjavanja, smrt nastupila za još četiri osobe, te je ukupan broj žrtava sa smrtnim ishodom bio 22 civila.

Pripadnici Centra službi bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (CSB MUP-a RBiH), zajedno s istražnim sudijom Višeg suda u Sarajevu, obavili su uviđaj na mjestu zločina. Na osnovu analize kratera granate konstatovali su da se radi o projektilu ispaljenom iz artiljerijskog oružja, a vještak balističke struke je prikupio podatke potrebne za utvrđivanje pravca iz kojeg je projektil došao. Nakon kriminalističko-tehničkog pregleda mjesta zločina, vještaci za balistiku ustanovili su da je granata ispaljena iz pravca Trebevića i to okomito na pravac Ulice Vase Miskina.

Neposredno nakon ovog masakra, političko i vojno rukovodstvo VRS/SRJ sramno je negiralo odgovornost za zločin u Ulici Vase Miskina, uz napomene kako „jedinice Vojske Srpske republike BiH nisu otvarale vatru (…) u širem prostoru Sarajeva“, što je u potpunoj  kontradiktornosti s naredbama Ratka Mladića izdatim njemu podređenim komandantima. Naprimjer, dva dana pred masakr u Ulici Vase Miskina, Mladić prijeti da će „biti potres Sarajeva“, da će na njega „u jednoj sekundi pasti granata, više nego za sve vreme od kad se vode borbe dosad“. (Ratko Mladić, 25. maj 1992).

Potom je, istovremeno s negiranjem odgovornosti za zločin u Ulici Vase Miskina, u noći 28/29. maja 1992. nastavljeno intenzivno granatiranje iste i drugih lokacija, posebno Predsjedništva i historijskog jezgra grada, kada su, uz masovno ubijanje civila, zapaljeni i uništeni mnogi civilni objekti. Ovom granatiranju prethodila je poznata Mladićeva naredba pukovniku Mirku Vukašinoviću, kako treba tući „Velušiće“ i Pofaliće, jer „tamo nema srpskog življa mnogo“, ulice Dobrovoljačku, Humsku, Đure Đakovića, kao i „još jedan pluton po Predsjedništvu“, te da se grad artiljerijski osmatra, da građani „ne mogu da spavaju da razvučemo pamet njihovu“. Spomenute kontradiktornosti u vezi s negiranjem najtežih zločina uz istovremeno činjenje novih, najbolje objašnjava sam Mladić: „Mi šta ćemo raditi to treba da bude naša najveća tajna (…) mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti, jer to Ameriku diže na noge…“, kako je novoimenovani komandant VRS-a (odnosno komandant GŠ 30. kadrovskog centra VJ) predlagao skupštinskim poslanicima na banjalučnoj sjednici od 12. maja 1992, zapravo je bilo uputstvo za razlike u internom i javnom djelovanju političkog i vojnog rukovodstva SRJ/RS.

Masakr u Ulici Vase Miskina jedan je od 230 primjera masovnog ubijanja civila u vrijeme opsade Sarajeva. Sramno negiranje odgovornosti za zločin, plasiranjem teza o „samogranatiranju vlastitog naroda”, obično je uslijedilo nakon granatiranja većih okupljališta civila, koje je za posljedicu imalo masovne zločine. Uprkos činjenici da je na grad Sarajevo s položaja SRK-a ispaljen veliki broj granata (samo za jedan dan – 22. jula 1993, prema evidencijama vojnih posmatrača UN-a – preko 3.000 granata), manipulacije političkog i vojnog rukovodstva RS/SRJ uslijedile su (samo) nakon onih masakara u kojima je, iznenadnim granatiranjem, na istoj lokaciji i u isto vrijeme ubijen i ranjen veći broj civila.

Međutim, negiranje odgovornosti za zločine bilo je vrlo učinkovito u datom trenutku, te je spriječilo konkretne akcije Ujedinjenih nacija ili NATO-a, poput ukidanja embarga na uvoz naoružanja ili vojne intervencije.

Za ovaj zločin niko nije sudski procesuiran, a u optužnici Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću navodi se kako je tek „počev ili približno od 28. maja“ počelo intenzivno granatiranje Sarajeva „pri čemu su oštećeni i uništeni civilni ciljevi, a nekoliko civila je ranjeno“. Dakle u optužnice nije uključen ni razdoblje kada je počinjen masakr u Ulici Vase Miskina (27. maj 1992), niti se ovaj zločin na bilo koji način spominje u navedenim optužnicama, pa tako ni u presudama ICTY-a u predmetima Tužilaštva vs. Karadžić i Mladić. Također, za vrlo intenzivno granatiranje i snajpersko djelovanje po gradu od početka opsade do septembra 1992. godine niko nije sudski procesuiran. Petnaest dana prije masakra u Ulici Vase Miskina, na čelo preimenovanog 4. korpusa JNA u SRK, imenovan je pukovnik Vojske Jugoslavije Tomislav Šipčić, koji je na ovoj dužnosti ostao do sredine septembra 1992. godine.

Izvor: Merisa Karović-Babić, Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme opsade 1992-1995, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2014, 59, 60-67, 256-257.

 

PROČITAJTE I...

“Jedan dio ćemo finansirati i voditi mi iz Tuzlanskog kantona, a to je do Karaule, do tunela, a dalje onaj dio koji pripada Sarajevskom kantonu vodit će Vlada Kantona Sarajevo. Za to su odvojena sredstva u iznosu od 60 miliona KM. Ako ne bude prevelikih zahvata što se tiče tunelske izgradnje, koja je malo sporija, očekujem da ćemo u ovom periodu od tri do tri i po godine uraditi najveći dio posla”

Nacionalističko nastojanje Hrvatske da Bosnu i Hercegovinu, u prvom redu bošnjačku politiku, prikaže Evropi i svijetu u najgorem mogućem svjetlu počiva na jasno postavljenoj strategiji, čiji je osnovni cilj dobijanje prava na direktno uplitanje u unutarbosanska pitanja, pod izgovorom da će Hrvatska na taj način zaštititi Evropu od militantnih Bošnjaka, koji su skloni terorizmu i radikalizmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!