Sjaj i bijeda crvenih političkih kurtizana

Neukusniji i bljutaviji od prikazanog političkog oportunizma Jasne Duraković ipak su hvalospjevi bivših drugova Nijaza Durakovića, pogotovo onih iz SDP-a, koji njen let s cvijeta na cvijet stavljaju u kontekst pozitivnog sjećanja na samog Durakovića i njegovu politiku iako su tog istog Nijaza Durakovića, upravo ti isti drugovi, istjerali iz stranke.

Zanimljivo je bilo posmatrati reakcije takozvane javnosti na izlazak Jasne Duraković iz Stranke za bolju budućnost i prelazak na stranu manjinske ali i dalje vladajuće frankenštajn koalicije u Kantonu Sarajevo. Iako su u medijima bliskim “kvarnoj četvorci” taj čin pokušali prikazati kao visokomoralan, a reakcije građana pozitivnim, riječ je, u suštini, o još jednoj predstavi kojom se želi legitimizirati pokušaj propale koalicije da se što duže održi na vlasti. Pokazano licemjerstvo ne ogleda se toliko u tome što se u vezi s Jasnom Duraković slavi i veliča fenomen političkog “papka” – koji se u drugim slučajevima tretira kao dokaz slabosti integriteta političara ali i demokratije u Bosni i Hercegovini – koliko u samim akterima ovoga događaja.

Krenimo od same Jasne Duraković, koja je svojevremeno izjavljivala kako joj je niko drugi do njen otac Nijaz Duraković, još 2010. godine govorio da glasa za Fahrudina Radončića, iako je sam Duraković te godine bio kandidat SDU-a za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine! Ako bismo vjerovali ovim servilnim i ulizivačkim izjavama Jasne Duraković iz 2018. godine, ispada da je njen otac čak i u okviru vlastite porodice više preferirao Radončićevu od vlastite stranke! No, kontradiktornosti tu ne prestaju. Šta misliti o javnom, političkom i privatnom moralu osobe koja na predizbornom skupu SBB-a izjavi sljedeće: “Kad je moj otac, rahmetli Nijaz Duraković umro, svi su nam njegovi prijatelji okrenuli leđa osim jednog. Svi osim Fahrudina Radončića, koji je samoinicijativno ponudio pomoć mojoj majci, sestri i meni. I ja vjerujem da je to jedini čovjek koji ima kapacitet, znanje i mudrost da nas izvede iz ovog blata”, da bi nakon dvije godine napustila tu stranku i zabila nož u leđa osobi kojoj po vlastitim riječima toliko duguje i koju je opisivala u takvim superlativima? Da li je Duraković lagala na predizbornim skupovima SBB-a kada je uzdizala Radončića, ili laže danas, kada ga napušta zbog njegovih današnjih navodno štetočinskih političkih odluka? Kako god, morala ni na vidiku.

Neukusniji i bljutaviji od prikazanog političkog oportunizma Jasne Duraković ipak su hvalospjevi bivših drugova Nijaza Durakovića, pogotovo onih iz SDP-a, koji njen let s cvijeta na cvijet ne samo što hvale nego još i stavljaju u kontekst pozitivnog sjećanja na samog Durakovića kao političara. A istog su tog Nijaza Durakovića upravo ti isti drugovi svojevremeno, na krajnje ponižavajući način, istjerali iz stranke, zbog čega ih je on, poput nekog antičkog vladara, dok ga dojučerašnji ljubimci ruše s trona, prokleo te prorekao smrt SDP-a i ideje socijaldemokratije u Bosni i Hercegovini. No, kao što smo i ranije pisali: “Svojevremeno je i Nijaz Duraković u tišini i šutnji ispratio političku likvidaciju i društvenu marginalizaciju svog prethodnika i mentora Hamdije Pozderca, čijih se zasluga sjetio tek 1990. godine, kada se, zbog prvih demokratskih izbora, trebalo u Krajini pozivati na zasluge i lik druga Hamdije, pa stoga nije čudno da se ista praksa nastavlja i dan-danas. Partijski “regicidi” i čistke dojučerašnjih drugova dio su političke kulture ljevice otkad se ona politički artikulira, a što su više pozicije s kojih se drugovi obaraju, time je i dublji ambis u koji ih se baca optužbama.”

Na kraju, treba nešto reći i o navodnoj javnosti koja je navodno pozdravila politički oportunizam Jasne Duraković. Ne radi se tu o bilo kakvoj autentičnoj ili autohtonoj javnosti većine građana Sarajeva već o konglomeratu kojeg sačinjavaju kadrovi, članovi i simpatizeri frankenštajn koalicije, te novinari i mediji naklonjeni “kvarnoj četvorci”, kao i mediji koje sponzoriraju neki vanjski centri, isti oni koji su i sponzori odlazeće nenarodne Vlade Kantona Sarajevo. Taj fenomen izuzetno glasne manjine nije ništa novo, štaviše on je tipičan za postkomunistička postranzicijska društva poput našeg, gdje se nekadašnja komunistička nomenklatura, koja je vladala medijima i kulturom, transformirala u pseudoliberalni kartel koji živi od stranih donacija i utjecaja te koja i dalje radi ono što jedino i zna – monopolizira javno mnijenje, djeluje propagandno i nameće uvozne svjetonazore.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!