fbpx

Shvatimo opomenu, mnoge smo blagodati zanemarili

Salih-efendija Halilović već je 14 godina drugi imam Begove džamije u Sarajevu. Rođen je 1981. godine u Sarajevu. Za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je u sarajevskom naselju Dobrinja, svega dvjestotinjak metara od prve linije fronta. Gazi Husrev-begovu medresu upisuje 1996. i završava 2000. godine. Iste godine ide u Kairo i upisuje studij na Univerzitetu Al-Azhar, te se 2005. godine vraća u Sarajevo kao profesor tefsira. Autor je knjige Učenje Kur'ana napamet – upute i metode, koju je objavio prošle godine

Piše: Edib KADIĆ

Kao dječak otišao na hadž: Munir ef. Jašarević s Dobrinje, pošto je studirao u Medini, ostao je u dobrim odnosima sa Saudijcima, pa su oni preko njega svake godine finansirali hadž za nekoliko ljudi iz Sarajeva. 1996. godine dobio je pet mjesta pa je odlučio da pošalje petero najuspješnije djece iz mekteba. Kao najmlađi sam među njima bio i ja, tada učenik osmog razreda osnovne škole. Taj put i odlazak na hadž na mene je ostavio tako snažan dojam i tako je utjecao na mene da me to sve skupa utvrdilo u želji i volji da poslije osnovne škole upišem medresu, a zatim i neki od islamskih fakulteta. Taj odlazak bio je odmah poslije rata, i to nakon perioda u kojem mi djeca nigdje s Dobrinje nismo mrdali, pa je to za nas bilo pravo putešestvije. S četiri taksija smo išli od Sarajeva do Zagreba, sjećam se da smo prolazili kroz Mrkonjić-Grad. Na autima su bile registracije s ljiljanima pa nas je zaustavljala policija, dobacivali su nam odrasli i djeca cijelim putem dok smo prolazili kroz RS.

U Zagrebu smo noćili jednu noć, zatim u Rimu još jednu, odakle smo letjeli za Medinu. Nikada neću zaboraviti taj naš dolazak u Medinu, u kojoj su nas Arapi dočekali na najbolji mogući način. Hrana, piće, poslastice, aman jarabi. Sjećam se da smo miješali Colu, Sprite i Fantu da vidimo kakav ćemo novi okus dobiti. Kada smo bili u Rimu, bilo nam je nevjerovatno prvo da voda teče s česmi, a što je još nevjerovatnije bilo jeste da je ona topla, pa smo se po sahat vremena zadržavali ispod tuša, žao ti izaći iz kupatila. Cijelo putovanje bilo je nezaboravno nama i kao mladim muslimanima. Bilo je nevjerovatno. Susret s Kabom, s Poslanikovom džamijom, sa svim tim muslimanima koji su iz svih krajeva svijeta došli tu na jedno mjesto, toliko je to sve skupa utjecalo na mene da sam tu definitivno donio odluku čime ću se do kraja života baviti.

Čudesni haos Kaira: Nakon završene medrese, pojavila se mogućnost da iste godine dobijem stipendiju za studij na čuvenom Univerzitetu Al-Azhar u Kairu. U to je vrijeme Islamska zajednica u BiH imala odlične odnose i saradnju s Al-Azharom, koji je u početku priznavao samo diplomu iz Gazi Husrev-begove medrese, da bi vrlo brzo počeo priznavati i diplome iz ostalih medresa u Bosni i Hercegovini. U jednom trenutku smo u Kairu imali više od 80 studenata iz svih krajeva Bosne iz različitih medresa. Naša vlast i Islamska zajednica tada su bili u odličnim odnosima s Egipatskom vladom i s Ministarstvom vanjskih poslova, koje nam je osiguralo stipendije, tako da smo i s te finansijske strane bili pokriveni. Imali smo od njih hediju avionske karte i mjesečnu stipendiju, tako da smo mogli podnijeti te troškove života.

Živjeli smo u grupama u stanovima po četverica ili peterica. Taj studentski život pun je dogodovština i sjećanja koja ostaju za čitav život. Pored znanja koje smo stekli na fakultetu, prošli smo i životnu školu u kojoj smo naučili stvari koje će nam u daljem životu uvijek biti od pomoći. Ono što nikada nismo znali, kuhanje, pranje, čišćenje stana, sve što treba, sve smo tu naučili. Još je tada u Kairu bilo blizu 20 miliona stanovnika, ogroman je to grad. Desetke kilometara trebate preći da biste prešli iz jednog naselja u drugo, a mi smo se tu snašli. Lahko smo se snalazili u toj mreži ulica, kvartova, gomili ljudi, haosu koji je teško objasniti našim ljudima. U cijelom gradu imate samo na dva mjesta semafor, a u jednom smjeru imate četiri, pet, pa i do osam traka. Ako želiš da pređeš ulicu, niko ti neće stati, već moraš traku po traku da osvajaš, a oko tebe jurcaju auta po stotinu kilometara na sat. Kada je riječ o gradskom prijevozu i autobusima, kao i o saobraćaju uopće, ako se negdje zaustaviš, ispadneš iz svoje putanje, vrlo se teško možeš vratiti. Zato nisam nikada vidio autobus na autobuskoj stanici da je sasvim stao. On vozi oko pet na sat, ili malo brže, a ljudi iskaču iz autobusa, a onda i uskaču u autobus dok se on kreće. Zbog gužvi, mnogo smo puta ostali doslovno da visimo na otvorenim vratima, a autobus ide po 80 km/h. Mi smo njima bili izuzetno zanimljivi: Evropljani, a muslimani. Bila je situacija u kojoj me vozač autobusa, nakon što je saznao odakle sam, zamolio da sjednem pored njega. Sjedimo tu i pričamo, smijemo se, on preko mene mijenja brzine, kroz pola grada me vozio. Ljudi koji odu u Kairo na kratko vrijeme ne mogu razumjeti šta je to tako posebno i čudesno vezano za taj grad. Kažu: “Po čemu je to ovaj grad tako poseban? Tu vlada haos, puno je prljavštine, siromaštva.” Svašta zamjeraju. Međutim, kada čovjek tu živi i navikne na te ljude i na taj način života, jednostavno toliko zavoliš i te ljude, i taj grad, i tu zemlju, neobjašnjivo je to.

Završavanje davno započetog hifza: Kada sam se vratio iz Egipta, dogovorio sam se sa svojim sada rahmetli muhafizom prof. dr. Fadilom ef. Fazlićem da sjednemo i napravimo ozbiljan plan kako bih hairli završio hifz. Jedno sam vrijeme učio hifz i u osnovnoj školi, tu je bilo nekoliko hafiza s kojima smo radili. Prešli smo neka ašereta, završili Amme džuz, pa smo bili krenuli i na sistem krugova. U medresi sam nastavio i otprilike pola Kur’ana završio kroz medresu. Na fakultetu se nisam toliko stizao posvetiti hifzu, da bih, nakon što sam se vratio, s ef. Fazlićem, dugogodišnjim imamom Begove džamije i profesorom na Fakultetu islamskih nauka, dogovorio da učim hifz. Sedam mjeseci smo aktivno i svakodnevno radili, prešli smo sve što je trebalo, uradili još mjesec i po priprema i onda sam pred komisijom položio hifz.

Prvi mihrab u BiH: Baš tih dana kada sam završavao hifz bio je raspisan konkurs za drugog imama Begove džamije. Vrlo je važno istaći da imam Begove džamije ne može biti neko ko nije hafiz. Pored svih ostalih uvjeta, bio je postavljen i taj za hifz, koji sam svega nekoliko dana prije toga položio. Hvala Allahu, sve sam uvjete za taj konkurs ispunjavao pa sam između nekoliko nas koji smo se prijavili bio taj koji je izabran da hafizu Mensuru ef. Malkiću, glavnom imamu Begove džamije, budem radni kolega. I, evo, već skoro 14 godina zajedno radimo, on je prvi, a ja drugi imam Begove džamije. Elhamdulillah, dragi Allah, dž. š., me počastio i pružio mi veliku priliku da u ovako istaknutoj džamiji budem imam. Velika je to obaveza i dužnost, ali i privilegija i čast biti imam Begove džamije. To je izuzetno odgovoran mihrab, mi imami često znamo reći da je to prvi mihrab u Bosni i Hercegovini.

Magistarski rad o metodologiji učenja hifza: Nakon toga, na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu završavam magistarski studij. Moj rahmetli muhafiz mi je trebao biti mentor. On mi je i predložio temu Metodologija memoriranja Kur’ana u svijetu i Bosni i Hercegovini. Dao mi je i neke svoje knjige na temu hifza kako bih se bolje upoznao s ovom temom. Nakon što mi je dao knjige, nije prošlo ni 15 dana a profesor iznenada preseli na ahiret. Nije bio bolestan, sve nas je to koji smo za njega bili vezani izuzetno zateklo i rastužilo. Prošla je i godina i po nakon toga, nisam mogao ništa raditi po pitanju magistarskog. Poslije sam otišao novom mentoru hafizu prof. dr. Dževadu Šošiću s ovom temom, koja mu se mnogo svidjela, tako da sam odmah krenuo u realizaciju pisanja magistarskog rada. A baš u to vrijeme se u Saudijskoj Arabiji organiziralo takmičenje u hifzu Kur’ana. Oni u isto vrijeme organiziraju i tečaj kako biti arbitar tih takmičenja. Kroz taj kurs sam prošao, dolazili su profesori i držali predavanja. Mi smo na kraju kao zamišljena komisija sjedili iza prave komisije, dobili smo formulare koje smo popunjavali kada bi neko od učača eventualno napravio neku grešku. To nam je bio kao ispit, pa smo kasnije dobili i certifikat.

Tu mi se otvorila velika prilika da napravim niz intervjua s hafizima iz cijelog svijeta koji su učestvovali na ovom takmičenju, kao i s ovima koji su bili na seminaru. Tu sam dobio izuzetno dobre podatke o hifzu i metodama učenja Kur’ana napamet, da bih onda napravio anketu i s našim bosanskim hafizima o istom pitanju. Sve sam to objedinio i uspješno odbranio magistarski rad. Odmah su mi sva tri člana komisije predložila da publiciram ovaj rad jer je kod nas Bošnjaka vrlo malo napisano na ovu temu. Početkom prošle godine objavio sam knjigu pod nazivom Učenje Kur’ana napamet – upute i metode. To mi je bilo izuzetno važno i mnogo mi je značilo što je ova knjiga ugledala svjetlo dana. Božiji poslanik Muhammed, a. s., kaže da čovjekova dobra djela nakon preseljenja na ahiret prestaju osim u tri slučaja, a jedno od ta tri jeste i ako neko iza sebe ostavi neko pisano djelo koje će sutra ljudima koristiti. Otkako sam objavio knjigu, javilo mi se desetak ljudi da me pitaju za hifz, oko nekih instrukcija, neki su ponovo počeli učiti hifz.

Hafizi u BiH do 1992. godine: Kada je riječ o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, mi smo kroz historiju uvijek imali hafize Kur’ana. Ne možemo znati kako je učenje hifza prije 200 ili 300 godina tačno izgledalo, ali imamo podatke od dolaska Osmanskog carstva da su ljudi u Bosni učili Kur’an napamet. Prvo ozbiljnije istraživanje radi Mehmed Handžić i onda objavljuje istraživački rad koliko je između 1878. i 1943. godine živjelo hafiza na području Sarajeva. Dolazi do podatka da je bilo 169 hafiza za tih 65 godina koji su u jednom trenutku tu živjeli, mada nisu svi bili porijeklom iz Sarajeva. Već od početka Drugog svjetskog rata, a kasnije i u komunističkom sistemu u većini krajeva u Bosni i Hercegovini više nikako nije bilo hafiza. Rahmetli Sinanudin Sokolović navodi da šezdesetih godina prošlog stoljeća u čitavoj Istočnoj Bosni nije bio nijedan hafiz, a u Mostaru je bio samo jedan, i to šerijatski sudija u penziji. Imamo i istraživanje Džemaludina Šestića koje govori da u Zenici od 1944. do 1964. godine nije bio nijedan hafiz.

Prije toga su živjela četverica, od kojih su dvojica bila porijeklom Albanci. A hafiz koji je 1964. godine došao kao imam u Zenicu bio je porijeklom iz Krajine. Rahmetli hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić, imam Careve džamije, nakon jedne hafiske dove 1975. godine održao je hutbu o hifzu. Tu je spomenuo podatak da je od završetka rata pa sve do te godine, znači u periodu od 30 godina, u Sarajevu samo 10 hafiza položilo hifz pred komisijom. Znači, svake treće godine pojavio bi se po jedan hafiz. U toj hutbi rahmetli hadži hafiz naglašava i da je u istom tom periodu 20 istaknutih sarajevskih hafiza, od kojih su neki bili i kura-hafizi, profesori i učači mukabela, preselilo na ahiret. Tada je apelirao da se nešto pod hitno mora učiniti i da se stvari moraju mijenjati. Već osamdesetih godina sekcija hifza, koja je nekoliko godina ranije osnovana, počela je davati rezultate, pa je 1988. i 1989. godine na polaganje hifza izlazilo po osam ili devet kandidata.

Zlatno doba hifza: Poslije Agresije nastupa pravo zlatno doba hifza u Bosni i Hercegovini. Pogotovo posljednjih godina imamo veliki broj hafiza koji završavaju hifz. Doskoro sam govorio da je 2015. godina najuspješnija jer je te godine 30 ljudi položilo hifz. Međutim, 2019. je šampionska godina i odnijela je sve titule otkad se vodi evidencija – 41 hafiz položio je ispit pred komisijom. Kada ove podatke usporedimo s onima poslije Drugog svjetskog rata, možemo lahko vidjeti koliko se promijenio odnos Bošnjaka prema Kur’anu, prema učenju hifza. A nije tu samo riječ ni o učenju hifza zato što se sve više i starijih ljudi opismenjuje da može lijepo učiti u Kur’anu. Kao muhafiz, imam nekoliko njih koji kod mene uče hifz a uopće nisu završili medresu, i to pravo fino i lijepo uče. Prije Agresije vrlo je mali broj ljudi znao učiti Kur’an i veliki broj Bošnjaka uopće nije poznavao sufaru. Sada imamo situaciju, dođem da učim mukabelu tokom ramazana, a ispred mene sjedi čitava vojska ljudi od 18 do 80 godina s otvorenim Mushafom. Generalno, živimo preporod i buđenje Bošnjaka, muslimana, i to na raznim poljima. Samo treba doviti Allahu, dž. š., da se ovaj tempo nastavi i da kao narod dajemo još bolje rezultate u budućnosti.

Faze u učenju hifza: Kada neko hoće da krene učiti hifz, mora znati da je to dugotrajan proces, izuzetno odgovoran posao. Ako se čovjek toga prihvati, treba napraviti određene izmjene u životu. Hifz je put koji traži dosta odricanja, dosta ulaganja. Čovjek mora biti svjestan da će proći kroz razne faze. Od trenutaka u kojima će čovjek biti itekako uspješan do perioda u kojima će jednostavno da potone, padne i dođe do određene blokade, razočarenja. Svaki učenik hifza mora znati da su sve te faze normalne i da kroz njih, koliko je meni poznato, prolaze svi koji se prihvate učenja Kur’ana napamet. Moje iskustvo, iskustvo mojih učenika koji su položili hifz, iskustvo mojih prijatelja – svi govore o tim različitim halovima i fazama kroz koje čovjek mora proći. Kada čovjek uđe u tu neku fazu u kojoj jednostavno ne može više napredovati, mislim da je najbolja metoda fokusirati se na ponavljanje već naučenih stranica i sura, sve dok mu se opet ne pojača volja. Ima dosta stvari koje su izuzetno važne po pitanju hifza: prva je da se redovno ponavlja ono što se već zna, mi ih zovemo “starim stranicama”; drugo je da se uvijek trudiš da kontinuirano učiš nove ajete, koliko se može u toku tog dana. Ako čovjek ni to nije u stanju, onda makar da tu stranicu koja mu je na redu pročita nekoliko puta u toku dana. Onda se kroz nekoliko dana, kada se u čovjeku pojačaju kuveti, ta stranica vrlo brzo i lahko nauči. Važan je kontinuitet. Jako je bitno imati dobrog muhafiza, osobu koja ti je kao roditelj. Muhafiz mora biti čovjek kome se možeš povjeriti, ko će te nasavjetovati, koji će osjetiti krizu kroz koju prolaziš pa će ti pojačati moral.

“Treba organizirati vrijeme”: Istraživanja su pokazala, a u tome je edukacijska psihologija dala veliki doprinos, da čovjeku do 50. godine života mentalni kapacitet ne opada te da može postići rezultate haman pa i kao mladić. Stvar je u tome samo što je čovjekov metabolizam umnogome usporen, što onda čovjek ima mnogo više obaveza, a onda kada i ima malo slobodnog vremena za sebe, umoran je i nije mu do učenja. Ali ipak, praksa pokazuje da se može i da ljudi ipak uspijevaju završiti hifz čak i sve do 65. godine. Samo treba dobro organizirati vrijeme i sve se može stići. S druge strane, hifz treba da bude kao vrsta meditacije, odmora i relaksacije. Ovo govorim iz današnje perspektive čovjeka koji je svakodnevno okružen stresom. Stoga čovjek od Kur’ana sebi ne treba praviti dodatni stres, već treba uživati u Kur’anu i da ga voli učiti. Ne treba nikakve rokove pred sebe stavljati, da čovjek završi za jednu, dvije ili pet godina. To je nebitno. Uči i sve samo ide.

Šipka je u Egiptu još cijenjena: U Egiptu kada sam studirao, jedno vrijeme sam i ondje pokušao učiti hifz. Kod njih se još prakticira metoda šipke. Kada neko napravi jednu grešku i stalno je ponavlja, onda ga šejh udari šipkom po nozi. Pošto smo nas dvojica-trojica bili stranci, njemu je bilo zabremedet da mi Evropljani učimo hifz. Kad god bi nekoga od Egipćana udario, okrenuo bi se nama, a mi bismo se smijali jer je to za naše podneblje već bila zastarjela metoda. Eh, onda sam ja došao na red. Učio sam prvi džuz pa sam na jednom mjestu slabo naglašavao tešdid na lamu. Dva-tri puta me ispravljao, ali sam nastavljao griješiti. Idući dan kada sam opet pogriješio na istom mjestu, dobio sam šipku po nozi bez upozorenja. Pogledam ga, a on se smije i govori: “Tešdid na lamu.” Otad nikad više nisam napravio grešku na tom mjestu. Kažu da se i danas u muslimanskom svijetu, makar kada je riječ o afričkim zemljama, zadržao metod šipke. Pazite, ovo moram naglasiti. Nije sada tu slučaj da učitelj uzme i da vas istuče ili da vas povrijedi, već čisto da vas malo brecne, da vas malo dozove kako ne biste više na tom mjestu griješili. A ti ljudi, muhafizi, imaju veliki autoritet među narodom. To sam i doživio, majka dovede šejhu dijete i doslovno mu kaže: “Predajem Vam ga, radite s njim šta želite.” Eto, takav autoritet, poštovanje i ugled imaju muhafizi.

Doba korone i online hifz: Jedna od pozitivnih stvari doba korone jeste da nam se povećao broj ljudi koji uče hifz. Kao što su organizirali online nastavu, tako smo i mi organizirali online hifz. Svaki dan se čujemo, dnevno odvojim između dva i tri sahata za svoje učenike, najviše komuniciramo preko Messengera i Vibera. Ljudi sjede u svojim kućama, imaju manje kontakata s drugima i manje obaveza pa su i manje pod stresom, onda su fokusiraniji i generalno bolje uče. Nikad bolje rezultate nisam imao. Zaista ljudi postižu vrhunske rezultate. Sve radimo, preslušavam ih i stare stranice, kao i one nove koje nauče. Jedino su iznimne situacije kada moram negdje ići pa sam na putu. Ne dam im da zaboravljaju stare stranice, na tome uvijek insistiram.

Vrijeme za pospremanje: Kada su Božijeg Poslanika nakon jednog zemljotresa pitali je li to kazna, on je odgovorio: “Nije, nego opomena, upozorenje.” Upravo tako treba gledati na ovu sada situaciju u kojoj smo se svi u svijetu našli kako bismo se podsjetili na mnoge blagodati koje smo zanemarili. Tu je naša porodica koju zapostavljamo, djeca, žene, muževi, zatim roditelji. Također, da malo povedemo računa i o svom zdravlju i o slobodnom vremenu. Onda da vodimo računa i o svom imetku, što do sada možda i nije bio slučaj, pa smo trošili više nego što nam je potrebno. Tek sada shvatamo kolika je blagodat svega pobrojanog. Onda, tu je blagodat i džamije i namaza u džematu. I to sada vidimo kako je kada toga nema. Blagodat slobodnog vremena, sada itekako drugačije gledamo na to što smo svi, manje-više, na to gledali i uzimali slobodno vrijeme zdravo za gotovo. Dobra je ovo prilika da se svi malo presaberemo kako bismo ovaj ramazan proveli u ibadetu, kao i u razmišljanju o zaista bitnim stvarima u životu.

PROČITAJTE I...

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH. U pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji već širom svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u “Holiday Innu” tog 26. maja 1990. godine bila je istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!