Serijal kritika kultnih bosanskohercegovačkih filmova: “Grbavica”

Grbavica; 2006. godina; drama; trajanje: 90 minuta; režija: Jasmila Žbanić; scenarij: Jasmila Žbanić, Barbara Albert; muzika: Enes Zlatar; direktor fotografije: Christine A. Maier; montaža: Niki Mossböck; igraju: Mirjana Karanović, Luna Mijović, Leon Lučev, Kenan Čatić, Jasna Ornela Berry, Dejan Aćimović, Bogdan Diklić, Emir Hadžihafizbegović...

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Nakon 2001. i Oskara za Ničiju zemlju Danisa Tanovića, zasigurno najslavnija godina postratne bosanskohercegovačke kinematografije bila je 2006, kada je Jasmila Žbanić s naslovom Grbavica osvojila Zlatnog medvjeda na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu. Riječ je o filmu koji se direktno bavi masovnim silovanjem bošnjačkih žena, odnosno njihovim posljedicama, kao neodvojivim segmentom proteklog rata u Bosni i Hercegovini, a koji osim društvene i historijske vrijednosti te snažne posvećenosti kreiranju umjetničkog prostora za duhovnu satisfakciju žrtava, donosi i presudan trenutak u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Naime, upravo će Grbavica nagovijestiti veliku ulogu “ženskog pisma” u ovdašnjem filmu, kojem će se uskoro priključiti i Aida Begić, Elma Tataragić, Ines Tanović te druge, ali i napraviti veliki korak u njegovom tek započetom razvoju. “Ratni zločinci još uvijek slobodno žive u Evropi. Nisu uhapšeni za organizovanje silovanja 22.000 žena u Bosni i Hercegovini…”, rekla je Žbanić tokom preuzimanja nagrade, što na najbolji način prezentira moć jednog snažnog umjetničkog djela i njegov utjecaj na aktuelnu iskrivljenu političku stvarnost.

Dakle, tragičnost proteklog rata u Bosni i Hercegovini u ovom ostvarenju iskazana je kroz prikaz posljedica najreprezentativnijeg primjera agresorskog “junaštva” – silovanja žene, tako da je centralna uloga u narativu pripala upravo ženi iz čije je perspektive, zatim, izgrađen svijet njenog okruženja. Da će Grbavica biti film lične traume, koja opet ukazuje na onu kolektivnu u stvarnosti, jasno je već u prvom kadru u kojem kamera usporeno prelazi preko grupe žena zbijenih po podu, kada glavna junakinja filma Esma (Mirjana Karanović) sruši “četvrti zid” i pogleda direktno u objektiv.

Jednako kao i ratom razoreno društvo, koje se pokušava spojiti na bolnim i nezaraslim šavovima, tako i samohrana majka Esma pokušava izgraditi pristojan život za sebe i svoju dvanaestogodišnju kćerku Saru (Luna Zimić-Mijović), u sarajevskom naselju Grbavica, dok joj duhovi ratne traume i dalje pušu za vratom. Da su te traume još žive, svakodnevno je podsjeća banalizirano društvo u kojem je, kako bi preživjela, primorana zaposliti se u noćnom klubu kao konobarica te da zbog socijalne pomoći od osamdeset konvertibilnih maraka učestvuje na besmislenim grupnim terapijama u lokalnom centru za žene.

Iako o svojoj traumi još ne govori, ona je nje itekako svjesna, što pokazuje u pojedinim scenama, kao što je recimo bijeg iz autobusa, kada se zbog gužve na nju prisloni gojazni muškarac sa zlatnim lancem na dlakavim prsima. S druge strane, energična i osjetljiva Sara dane provodi sa školskim drugom Samirom (Kenan Čatić), a između njih se javlja jaka veza jer su oboje u ratu ostali bez očeva.

Centralni narativni zaplet, koji na koncu pokreće i konačno sučeljavanje između majke i kćerke, te otkrivanje životne tajne, dolazi s pitanjem školske ekskurzije, kada Sari zatreba potvrda da je njen otac poginuo kao šehid, kako bi dobila popust koji sljeduje šehidske porodice.

Radeći u diskoteci, Esma svakodnevno svjedoči o muškoj nadmoći i prisutnosti vojničkih odora, te ženskom ponižavanju i pristajanju na uloge seksualnih objekata (striptizete i prostitutke). Uprkos podređenoj ulozi u takvom krajnje nemoralnom okruženju, koje nalikuje onome u ratu, te bezizlaznoj materijalnoj situaciji, ona ipak ostaje na putu dostojanstva te novac za kćerkinu ekskurziju pokušava pronaći na svijetloj strani života.

Iako ispočetka Esma vješto skriva svoju tragičnu prošlost, te radoznaloj Sari govori o ocu kao o ratnom heroju poginulom na prvoj liniji fronta, u svakom njenom koraku, pogledu i riječi osjeti se da je nečim opterećena. Kako narativ filma odmiče, režiserka, uz pomoć kadrova u kojima suptilno otkriva ožiljke na Esminim leđima te njeno pritajeno izbjegavanje kontakta s muškarcima i gađenje prema njihovim najreprezentativnijim ratnim “mačo-odlikama” (dlakave grudi, zlatni lanac, vojnička uniforma…), postepeno nagovještava saznanje o “prošlom” životu te istinu o tome kako je Sara začeta.

Iako predstavlja dio istog tog svijeta koji Esma prezire, a koji ga je uzeo pod svoje i bespovratno oblikovao, lik Pelde (Leon Lučev) nudi tračak nade za jednu silovanu ženu, da bi nekad opet mogla osjetiti nježnost i bliskost od grube muške ruke. U njihovom odnosu nije presudan fizički izgled, već njihovo unutarnje razumijevanje i poistovjećenje slično onome između Sare i Samira, s obzirom na to da se Pelda kao bivši vojnik borio protiv onih i onoga koji je Esmu silovao. On taj metaforički zaštitnički čin prezentira i u sadašnjem tjelesnom trenutku, kada stane u Esminu odbranu nakon što je napadne vlasnik diskoteke i opasni kriminalac Šaran (Bogdan Diklić), što za nju na neki način predstavlja liječenje preživljene traume, kada u blizini nije bilo muškarca koji će je spasiti.

Ipak, u razvoju njihove veze presudna je bila njegova priča o traganju za ubijenim i nestalim ocem, čije je posmrtne ostatke tokom jedne identifikacije zamijenio sa skeletom drugog nepoznatog čovjeka, ali kojeg je u tom trenutku uspio zavoljeti. Kada je on mogao zavoljeti nepoznatog čovjeku, valjda i ja mogu dijete koje sam rodila, kao da pomisli Esma.

Kada je u pitanju odnos forma (odnosno režija, montaža, fotografija, gluma…) – narativ, Grbavica je najskladniji urađeni postratni bosanskohercegovački film, te svakako jedno od najuspješnijih postratnih ostvarenja u širem okruženju. Svaki detalj ovog filma do krajnosti je ispravan i tačan, te suglasan njegovoj cjelini. Dramaturška struktura zadržavanja napetosti uz pomoć izbjegavanja sukoba, usporena subjektivna naracija predstavljena kroz pogled silovane žene, naturalistička estetika s distanciranim snimanjem protagonista, na tragu belgijske braće Dardenne, kao elementi jednog autentičnog filmskog jezika, postepeno otkrivaju svu tragičnost priče koja suptilno prelazi na lica glavnih junakinja i ostvaruje se u konačnom patosu.

Posebna uloga u filmu Jasmile Žbanić dodijeljena je muzičkoj podlozi, te tako Grbavica započinje Mevludom u izvedbi Hasibe Agić, kao pratnja usporenom kadru koji prikazuje lica silovanih žena u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini. U ovom slučaju, mevludski spjev o rođenju: “Al’ je divna, al’ je blaga ova noć; koga čeka ta ljepota, ko će doć’?; Sva pustinja srebrom blista, sve k’o san; jata zvijezda – roj dragulja, noć k’o dan!”, simbolizira plod u utrobi nastao silovanjem, kojeg majka, uprkos tome, željno priželjkuje. Također, on predstavlja mir i spokoj za kojem tragaju silovane žene, dok će istovremeno poslužiti i kao kontrast grešnom životu – scena u kafani s turbo-folk numerom Nije ovo moja noć.

U posljednjem segmentu filma, nakon saznanja o tragičnoj Esminoj sudbini i otkrivanja prave istinu o Sari, režiserka ponavlja kadar sa ženama koje su pretrpjele silovanje, popraćen ilahijom Kad procvatu behari, koji sada donosi sasvim novo značenje te koji do kraja ogoljava duševnu i psihološku borbu glavne protagonistkinje. Grbavica završava numerom Sarajevo, ljubavi moja u izvedbi Kemala Montena, koja, ipak, najavljuje nešto vedrije dane, i za Sarajevo, i za njegove građane te da se upravo u toj vječnoj međusobnoj ljubavi krije i njihova nepobjedivost.

Nakon što Esma otkrije Sari da je “četničko kopile”, njih dvije započinju ostvarenje svojih katarzi. Svoje tjelesno očišćenje Esma ostvaruje plačem, a Sara brijanjem svoje kose, za koju joj je majka jednom rekla da ju je naslijedila od silovatelja, dok duhovno pročišćenje dolazi s nagovještajem njihovog pomirenja. S rukom stavljenom na autobusko staklo, a upućenoj, zapravo, majci, Sara dokazuje da i dijete koje nije začeto iz ljubavi može u sebi pronaći ljubav, dok se Esma pred očima gledalaca otkriva kao istinska superjunakinja koja, za razliku od onih u Marvelovim stripovima, ne leti i ne razbija zidove, ali koja, posežući za najrazornijom od svih moći – ljubavlju, prihvata dijete osuđeno na smrt te postaje njegov vječiti neprobojni štit.

Ona je žena s grbom na srcu – Grb-avica.

 

 

PROČITAJTE I...

Čuo sam kako u kafečajnicama u Novom Pazaru ljudi koji idu u tekije raspravljaju o alegorijskom značenju neke basne iz Rumijeve Mesnevije, iako među njima ima i šofera, građevinskih radnika i onih koje poezija nikada nije zanimala. Oni čitaju Rumija zato što ga doživljavaju kao svog duhovnog učitelja i on je za njih neprikosnoveni autoritet. Pjesnika koji ozbiljno shvata svoj poziv pisanje mora podsticati i na vlastito duhovno usavršavanje, i to je ono čime poezija vraća za sav trud”

Iako je naše primarno područje djelovanja ekonomija, smatramo da su kulturna dostignuća neizrecivo važna, te ih nastojimo afirmirati kao jedan od važnih stubova progresa našeg društva. Naša odluka da budemo partneri najveće književne nagrade u Bosni i Hercegovini “25. novembar” posljedica je takvog našeg stava.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!