Serijal kritika kultnih bosanskohercegovačkih filmova (2): “Dom za vješanje”

Dom za vješanje, 1988, drama; režija: Emir Kusturica; scenarij: Emir Kusturica i Gordan Mihić; produkcija: Mirza Pašić; muzika: Goran Bregović; igraju: Davor Dujmović, Bora Todorović, Ljubica Adžović, Husnija Hasimović, Sinolička Trpkova, Zabit Memedov...

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Vjerovatno niti jedan narod na svijetu nije toliko odbacivan u stvarnosti, a više prihvaćan na filmskom platnu od južnoslavenskih Roma. Još od 14. stoljeća, od kada su stigli na teritorij bivše Jugoslavije, Romi se nalaze na margini društva svih balkanskih zemalja. Ipak, svoje mjesto pod nebom nekadašnje zajedničke države oni pronalaze na filmu, postajući s vremenom ne samo neodvojiv dio balkanske kulture nego i ogledalo za ostale narode koji će uporno bježati od tog odraza i odbijati bilo kakvo poistovjećivanje s “Ciganima”. Ostvarenje koje će do krajnosti oživjeti život Roma jeste Dom za vješanje Emira Kusturice. Nakon uspješnih filmova Sjećaš li se Dolly Bell (1981) i Otac na službenom putu (1985), nastalih po scenarijima Abdulaha Sidrana, Kusturica se udružuje s Gordanom Mihićem i snima svoje režiserski najupečatljivije ostvarenje.

Dom za vješanje priča je o odrastanju Ciganina Perhana (Davor Dujmović), koji živi sa svojom bolesnom sestrom, bakom Hatidžom (Ljubica Adžović), koja, mijenjajući oca i majku, predstavlja matrijarh porodice, te s njenim sinom Merdžanom, koji je ovisnik o kocki i najveći švaler u ulici. Zaljubljen u djevojku Azru (Sinolička Trpkova) iz komšiluka, Perhan odlazi kod njenih roditelja da zatraži “ruku” buduće mlade. Nakon što ga Azrina majka odbije, tvrdeći da je previše siromašan za ljepoticu kakva je njena kćerka, Perhan se odluči okončati život. Međutim, naivni pokušaj samoubistva vješanjem o kanap zvona napuštene crkve propadne i Perhan sa sestrom i ciganskim barunom Ahmedom (Bora Todorović) odlazi u Italiju u potrazi za boljim životom. Ipak, bolji život ne postoji, Perhana uskoro zavedu kriminalci i poslovi lahke zarade te on postane čovjek koji mrzi samog sebe.

Već od samog početka filma i scene u kojoj se smjenjuju svadba i sahrana jasno je da Kusturica poseže za karnevalesknim osjećanjem i u svijet “palih anđela”, kako na početku filma za Rome kaže jedan od stvarnih stanovnika tog romskog naselja, uvodi nas pod velom misterije, čineći romski život daljim i bajkovitijim nego ikad prije. Istovremeno, film nas sasvim precizno, na gotovo dokumentaristički način, upoznaje sa svakodnevicom Roma i njihovom tradicijom. Naredna scena kockanja i “misterioznih prevara”, koja je snimljena u jednom kadru, čini gledaoca sveprisutnim u cijeloj ciganskoj mahali, detaljno ga upoznajući sa svim pravilima ovog naroda. Time Kusturica oživljava “magični realizam”. U knjizi Likovi – osnova scenarija Andrew Horton, citirajući Srđana Karanovića, Dom za vješanje naziva “dokumentarnom bajkom”, a zatim prenosi odlomak iz časopisa Time: “Kusturica zna da su film i ova priča idealno mesto za razvoj ‘magičnog realizma’, (…) film niti romantizuje, niti odstupa od popularne slike Cigana kao primitivnog i tajanstvenog naroda.”

Za razliku od prethodnog uspješnog filma o balkanskim Romima, Skupljači perja Aleksandra Petrovića, koji je nastao pod snažnim utjecajem evropskih filmskih tokova, Kusturica poseban odnos gradi s američkim filmom. On se umnogome oslanja na Francisa Forda Coppolu i njegovo ostvarenje Kum (The Godfather, 1972), što Dom za vješanje žanrovski određuje i kao gangsterski film. Ovo se zapravo najupečatljivije vidi kroz razvoj glavnog junaka Perhana, koji poput Michaela (Al Pacino) od zaljubljenog mladića postaje nemilosrdni kriminalac. Osim Coppoli, Kusturica nekoliko scena posvećuje i Charliju Chaplinu (scena kada Merdžan gotovo identično kopira pokrete Chaplina) te, koristeći se ikonografijom stvarnih likova (posteri Elvisa Presleya i Al Caponea), gradi odnos sa stvarnom historijom. Naravno, ne treba zaboraviti niti film Do posljednjeg daha (Breathless, Jim McBride, 1983) s Richardom Gereom, koji Perhan i Azra gledaju u kinu, a koji kao kopija originala predstavlja lažnu sliku idiličnog svijeta.

U vječnom sukobu između fizičkog i nepoznatog (duhovnog), smjenjujući tragične i komične scene, Kusturica u Domu za vješanje pokušava prikazati kako u svijetu Roma nemoguće postaje mogućim. Naprimjer, scena u kojoj pijani Zabit pokušava preskočiti svoju sjenu predstavlja komični prikaz otjelovljenja nemirne ciganske duše te nagovještava besmislenu upornost ka propasti glavnog junaka.

Perhanova telekinetska moć kojom pomiče viljuške i konzerve (nemoguće postaje moguće) omogućava mu da se osveti svom drugom ocu Ahmedu (Bora Todorović). Na izvjestan način moglo bi se reći da Kusturica kombinira karnevaleskno, koje putem citata neprikriveno preuzima od Fellinija, i mistično osjećanje, koje pronalazi kod Tarkovskog. Scena Perhanovog sna, u kojem se nekoliko stotina Roma u zoru okupilo da dočeka svoj najveći praznik Đurđevdan, poslužit će kao primjer i jednog i drugog. Ipak, drugi dio sna, u kojem Perhan i Azra polugoli plutaju rijekom u barci, potvrđuje da kod Kusturice ova scena ima drugačije značenje jer je direktno povezana s centralnim sižejnim tokom i, osim što predstavlja trenutak u kojem Perhan postaje muškarac (seksualna fantazija o gubljenju nevinosti), zapravo treba da nagovijesti tragičnu sudbinu glavnog junaka (bakin plač dok gleda prema Perhanu koji odlazi za Azrom). Na sličan je način s centralnim sižejnim tokom povezana i muzika u filmu (Goran Bregović), koja ističe najvažnije segmente filma i doprinosi cjelokupnoj folklorizaciji Roma kakvu nismo vidjeli u Skupljačima perja. Ovaj postupak izdvaja Rome od ostalih naroda bivše Jugoslavije, čineći ih posebnim, dalekim i nedodirljivim, a istovremeno upoznajući nas do najsitnijih detalja s beskonačnom ljepotom njihovog života i svim njegovim tragičnim i mističnim stranama, iskušenjima, drugima često nedokučivim.

Pišući o romskom postanku, Marjan Hajna u tekstu Povijest kao konstanta kaže: “Romi su zagonetan i nepristupačan narod samo za one koji nemaju dovoljno dobre volje da vide, čuju ili pročitaju bar osnovne podatke o njihovoj povijesti. Nažalost, većina ljudi koji svakodnevno prolaze pored svojih sugrađana Roma praveći se da ih ne vide, čak i kada se napregnu da razmišljaju o njihovom postojanju, spremna je da ponovi samo ukorijenjene stereotipe o njihovoj nestalnosti, neciviliziranom načinu života i zatvorenosti prema drugima, to jest razmišljaju da su Romi ‘neki drugi ljudi’, i to ne neki obični ljudi. Istina je, naravno, sasvim drugačija jer Romi se suštinski razlikuju od slike koju u predrasudama nose njihovi susjedi. Tako moramo napomenuti da je romski narod jedan od najtolerantnijih naroda, jer nikada i nigdje nisu započeli nikakvu ratnu situaciju ili rasnu netrpeljivost. Romi su uvijek željeli na miran i tolerantan način živjeti s drugim narodima.”

Posljednja scena u filmu ponovno nas vraća na početak. Nakon Perhanove sahrane i nakon što primijeti kako mali Perhan krade novčiće s očiju pokojnika i na neki način prepozna sebe, Merdžan tužan i pokunjen izađe na kišu i, prateći dječaka skrivenog u kutiji, skrene s tog puta i završi u ostacima lokalne crkve u kojoj ga čeka samo oboren krst na kojem je naslikan Isus Krist: “Joj, Bože, šta je to s tobom, Bože, ljubim te ja, Bože!? Okrenuo si se kao i sav narod naglavačke. Ali, ne bio ja Merdžan ako te ne preokrenem”, otpočinje Merdžan razgovor s krstom, ali uskoro od Boga zatraži da mu vrati uslugu: “Vidiš li ove kocke, Bože, daj da padnu kako treba.” Bog odmah odgovara Merdžanu i krst ponovno pada. Dakle, religija u romskom svijetu i kod Kusturice, kao i kod Petrovića, ima i svoju parodijsku stranu, jer Romi koji vjeruju u magiju ne uspijevaju na ovom svijetu pronaći svog Boga. “Kad je Bog bio dolje, s nama Romima nije mogao da izađe nakraj i morao je da ode gore. Pa nisam ja kriv…”, kaže lokalni Rom na početku filma. Kraj filma predstavlja samo nastavak života za jednog Roma, vječnu skitnicu koja će i dalje tražiti svoju sreću i moliti se tuđem Bogu.

Za razliku od snova u Skupljačima perja, u kojima je čežnja za slobodom predstavljala život bez ograničenja (ptičiji let), Dom za vješanje, zapravo, dokazuje koliko su Romi mnogo bliže zemlji nego nebu (Perhan podiže Azru pri porođaju, nakon čega se ona vraća na zemlju), te kako je smrt jedini izvjestan kraj tog nikada dovršenog uzleta (Azra umire, dok Perhan nakon skoka s mosta pada u voz koji ga odvozi u smrt). Uprkos svemu, Romi će nastaviti gajiti svoju beskompromisnu žudnju za konačnom slobodom koju će pokušavati pronaći u ljubavi, pa makar ona značila i let u vlastitu smrt.

 

PROČITAJTE I...

Mi se imamo čime ponositi, ali, nažalost, nemamo za to vremena. U ovom trenutku imamo najozbiljnije nasrtaje na našu zemlju koji su toliko oslabili naše tkivo da je opstanak i naroda i zemlje upitan više nego 1992. godine. Ključni je problem u tome što smo uspavani, što smo prepustili da nam društvo kreiraju oni koji čuvaju ideologiju genocida, da ga oblikuju kriminalci i mediokriteti

Muzej se nalazi na Sultan Ahmedovom trgu, preko puta istoimene džamije, na mjestu nekadašnjeg bizantijskog hipodroma. Smješten je u objekt Ibrahim-pašinog konaka, velike kamene palače koja je jedna od rijetkih sačuvanih rezidencijalnih objekata u Istanbulu iz ranog osmanskog perioda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!