Selo dobrih i zanimljivih ljudi

Dužani su posljednji u konjičkoj općini dobili struju i putnu komunikaciju. Bilo je to 2001. godine, na početku 21. stoljeća

 

Piše: Bajro PERVA

 

Dug je put do Dužana, sela na južnim obroncima Visočice. Dužani su jedno od 150 naseljenih mjesta konjičke općine koja je površinski (1.300 km2) najveća u Bosni i Hercegovini i jedna od najvećih u okruženju. U više navrata kanio sam ih posjetiti i uvjeriti se jesu li toliko egzotični i posebni kao što o njima govori i piše Duran Mrnđić, direktor jedne od osnovnih škola u Sarajevu. I Dužani su, kao i mnoga druga mjesta, doživjeli stalni egzodus naroda, što potvrđuju i rezultati četiri posljednja popisa stanovništva. Prema popisu iz 1971. godine imali su – 106, 1981. – 82, 1991. – 51 i 2013. – 26 stanovnika. Nastali su na razmeđu mjesnih zajednica Bjelimići i Glavatičevo, na približno 800 metara nadmorske visine.

Kažu da su ovu sunčanu pitominu naselili ljudi koji su iz južne Hercegovine ljeti, radi ispaše stoke, izlazili na Visočicu. Tako su njihove temelje podigle familije Voloder, Mrnđić, Ćatić, Jazvin, Kamiš. Zanimljivo je da je ovo selo posljednje u konjičkoj općini dobilo struju i putnu komunikaciju. Bilo je to 2001. godine, na početku 21. stoljeća.

Duran Mrnđić i ja njegovim automobilom iz Sarajeva za Dužane putujemo preko bjelašničkog platoa i Bjelimića. I s jedne i s druge strane putne komunikacije, koja je nedavno u potpunosti asfaltirana, načičkana su sela nad koja su se nadvili obronci Bjelašnice i Visočice čudesne ljepote. Poseban ugođaj za oči i pluća čini dionica od Sinanovića do Bjelimića, preko same Visočice. Bože dragi, koliko je ljepote stalo u ove planinske proplanke. Pored puta naići ćete i na stećke koji će vas podsjetiti da su ovi krajevi stoljećima unazad bili naseljeni, da je u njima bujao intenzivan život kad ga u mnogim krajevima nije bilo. Helem, gotovo na ulazu u Glavatičevo, na desnoj obali Neretve, skrećemo na lokalni put koji vodi u Dužane. Vijugav, poput zmije u hodu, penje se uz brda obrasla borom i munikom. Sa svake krivine otvara se divan pogled na kanjon Neretve i sela na njenoj lijevoj obali. Jedna je dionica puta izbetonirana, a najveći dio još nije. Duran je optimista da će i to dočekati. I dok se polahko, ali sigurno penjemo prema selu, priča mi o zanimljivim ljudima koji će u ovom kraju ostati upamćeni za sva vremena.

Murat Mrnđić se zbog tadašnjeg političkog sistema iz pedesetih godina, koji im nije osigurao struju i put, te uslijed određenih porodičnih problema, zarekao da trideset godina neće progovoriti ni riječi. Komunicirao je pismenim putem. Ponovo je progovorio 1987. godine, tačno na dan ispunjenja svog zavjeta. Desilo se to u ramazanu, na nekom sijelu. Ljudi su od radosti plakali što je ponovo progovorio.

Salko Salčin Lulić bio je nadaleko čuven i tražen majstor za gradnju kuća i drugih objekata. Imao je dvije žene. Živjele su u koegzistenciji i činile primjereno domaćinstvo koje je Salčin suvereno vodio.

Salko Mrnđić, omalehne fizičke građe, a velikog srca, hrabro se suprotstavio austrougarskoj vojsci i likvidirao im tadašnjeg prvog oficira na tom području, a sablja koju je tada donio kao vojnički plijen i danas se čuva u selu.

Mještani Dužana oduvijek su bili slobodoljubivi i hrabri. Spomenuti Salko samo je jedan od njih. Odbrana svojih principa znala ih je i koštati. Čvrsta vezanost za toprak i odlučnost da ga odbrane znala ih je koštati i od partizana. Prema kazivanju mještana, 14. aprila 1942. godine partizani su upali u selo i odveli i likvidirali devet Dužaničana.

Po dolasku u selo okrepljujemo se kahvom kod domaćina Ismeta Mrnđića. Ismet je domaćin u punom kapacitetu te riječi. Iako sa suprugom i troje djece živi na relaciji Sarajevo – Dužani, nastavlja tradiciju svojih predaka i na Visočici ima stado od približno 300 ovaca. Mahom su to ovnovi koji su svojom težinom i izgledom prikladni za kurbane. I dok pijemo kahvu i sok od zove, kako se ovdje zove zohva, Ismet nas upoznaje s problemima s kojima se susreću poljoprivrednici i stočari. “Sve što proizvedemo treba unovčiti. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Ne krivim nikog. Ubi nas uvoz stoke. Treba zabraniti uvoz dok se naša roba ne proda. Kad se proda, nek uvoze šta hoće. Tvrdim da je meso od stoke koja se ovdje uzgaja najkvalitetnije u državi. To se može provjeriti. Mi uzgajamo pramenku ovcu i njena je pasmina pitomija od ostalih. U stadu imam približno 270 kurbana. Neki su teški i do 120 kilograma. Nije problem proizvesti zdravu hranu, ali je problem plasmana i što nema adekvatnog podsticaja.”

Poziva nas da se s njim uspnemo na Visočicu i uz razgledanje njenih visova, udolina i vrtača pogledamo njegovo stado, jedno od, nažalost, rijetkih na ovoj pitomoj planini. Iako je bio pripremio konje da na njima prevalimo put kroz bukovu šumu, ipak smo se odlučili da to učinimo jednim dijelom njegovim golfom “dvojkom”, a drugi, duži dio – pješke.

Ugodno je bilo putovati uz bukovu šumu koja dijeli Dužane od Visočice. Za sahatak smo stigli na plato na kojem se vide zidine nekadašnjih kuća i koliba stočara iz južne Hercegovine. Decenijama oni više ne dogone stoku, tako da su se objekti sami od sebe urušili. Najveći vrh Visočice, visok 1.967 metara, zove se Džamija, a ova planina na sjeveru graniči s Bjelašnicom, na istoku s Treskavicom, a na jugu je omeđena Neretvom. S njenih kota vidi se dvanaest bosanskohercegovačkih planina. Na platou, u izobilju trave, i uz budno oko bračnog para Varupa, iz okoline Viteza, koje je Ismet angažirao kao profesionalne čobane, pase bijelo stado. Izet Varupa, prekaljeni borac Armije RBiH, dvadesetak godina radi čobanski posao, kaže: “Ovdje sam oko godinu dana. Uz približno 300 ovaca imam i jednu kozu koja mi daje mlijeko. Muzemo je ujutro i navečer, a njeno je mlijeko zdravo. Za nas u godinama i neka vrsta prirodne vijagre. Zadovoljan sam pažnjom od poslodavca. Imam sve što mi je potrebno.”

Nakon šetnje po planini, vraćamo se u selo. Od vjetra i sunca dobili smo boju. Kao da smo bili na moru. Ovaj put svraćamo u Duranovu vikendicu. Čeka nas burek od ovčetine. Duran me upoznaje sa svojom muzejskom zbirkom koju je nazvao “Muzej šutnje”, u kojoj je prikupio mnoge predmete iz sela i šireg područja koji su novim generacijama haman nepoznati. Uz ostalo, tu su i predmeti i alati koji su se koristili u poljoprivredi, domaćinstvu…

Uzgred razgovaramo i o nekim drugim detaljima iz ovog sela. Kažu da ima osam mezarja. Što bi se narodski reklo: Selo malo, a mezarja mnogo.

Kažu, također, da su, kad su u pitanju elektronski mediji, u svojevrsnoj blokadi. Jedino mogu slušati BN radio iz Bijeljine. Na planini pokatkad mogu uhvatiti valove Radija BIR, a velika bi im želja bila da ovaj medij, kao i druge probosanske, mogu pratiti i u samom selu.

Nadam se da će šutnja o ovom lijepom selu koje ima sjajne ljudske i prirodne resurse zauvijek biti situirana u Duranovom “Muzeju šutnje”.

Vraćamo se u Sarajevo preko Glavatičeva, Boraka i Konjica.

 

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!