fbpx

Šehidski mevlud u Herama

I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde

Piše: Safet POZDER

Bezbroj puta sam se uvjerio da život zna posložiti neke stvari i poredati događaje onako kako to nijedan režiser ne bi znao ni u primisli sročiti. To nas nekad zaibreti i ostavi bez teksta, nekad to tek letimično zamijetimo, a najčešće se mimoiđemo a da to i ne opazimo.

Na pretposljednjoj januarskoj hutbi zamolio sam Uzvišenog da podari Svoju pomoć jednom dječačiću, tačnije bebi iz mog džemata, koja je baš taj dan s roditeljima otputovala za Istanbul na medicinske pretrage. Još ranije, prije cijelih godinu dana, na istom sam tom mjestu spomenuo tog dječaka – tada novorođenče – i to u znakovitom kontekstu. Naime, bila je to sedmica u kojoj se desilo nekoliko teških i stresnih događaja u džematu. Baš kada sam se zapitao šta bi moglo biti sljedeće, a to je bilo dok smo pratili jednu dženazu, prišao mi je prijatelj i došapnuo kako mu se u bratića rodio sin.

Nakon brojnih gubitaka koje je proteklih dvije-tri decenije doživjela ta porodica, dijete je bilo utjeha, Božija nagrada, nada u bolje dane… Obradovao sam se. Obradovali smo se svi. Ipak, kroz koji mjesec se ispostavilo da s dječakom nije sve kako treba. Uslijedili su brojni pregledi, posjete raznim klinikama i razne terapije. Nikakvo poboljšanje nije se naziralo. Ni pokušaji u Zagrebu i Beču nisu urodili plodom. Konačno, došao je red da se ode i u Tursku. I, eto, tog petka, skoro u vrijeme hutbe, dječak je s roditeljima imao let za Istanbul.

Istu tu večer, poslije jacije, u selu Here učio se tradicionalni šehidski mevlud koji je po mnogo čemu specifičan. Kažem to jer sam već sedamnaestu godinu zaredom svakog 24. januara na jaciji i mevludu u Herama. Tog datuma 1994. godine Here su doslovno pretvorene u prah i pepeo, i to nakon što su s tri strane postrojbe HVO-a i HV-a, te drugih formacija izvršile snažan udar i napad na Here. Budući da pokušaj da se probije kota Konjsko, smještena iznad Hera i obližnjeg sela Kute, nije uspio, sve je “puklo” po Herama. Epilog je 34 poginulih – što vojnika, što civila – dvoje na koti Konjsko i 32 u Herama. Svirepa ubistva, masakriranja, iživljavanja nad starim i iznemoglim, pa čak i nad životinjama, ubistvo djevojčice Elne, paljevine, ruševine – samo su dio tog januarskog dana i noći u Herama. Uostalom, svo to divljaštvo i zvjerstvo dostupno je na internetu pa svi kojima želudac i zdravlje dopuštaju imaju mogućnost pogledati sadržaje koji zorno svjedoče o ovom danu i onome što se tokom njega zbivalo u ovom mjestu nedaleko od Prozora.

Nedaleko od Hera, tačnije na samom ulazu u selo, s lijeve strane, poginuo je tada i djed onog dječaka što otputova za Istanbul na pretrage. Eto, umjesto dedi na dovu, dječak je morao put bijelog svijeta po zdravlje. Poginuo je tog dana i Halem Hero, mladić lavovskog srca i neviđene hrabrosti, koji je do posljednjeg daha svojim pamom pružao otpor. Tu je i završio. Ustvari, tu je tek počeo, jer se ime Halem od tada uzima za sinonim junaštva i neustrašivosti ne samo u Herama. Ukratko, Halemova smrt bila je početak golgote Hera, i tu ću, što se tiče 24. januara 1994. godine, staviti tačku.

Neću i ne mogu staviti tačku na šehidski mevlud koji se tog datuma uči, ako ništa onda barem zato što o tome do sada nisam nikada detaljnije pisao – a morao sam.

Mevlud se uči u seoskoj džamiji u Herama. Nekada je to bio mesdžid sagrađen 1908. godine. Tačno stotinu godina poslije, dakle 2008. godine, obnovili smo ga nakon devastacije i urušenosti uslijed djelovanja silnih granata, a uz njega podigli munaru i svečano otvorili kao novu džamiju.

Složit ćemo se da na mnogim sličnim šehidskim mevludima posjeta iz godine u godinu postepeno slabi i jenjava. Skoro da se može kazati, kako god to grubo i neukusno zvučalo, kako se odmičemo od devedesetih, odmičemo se i od sjećanja na šehide i nemile događaje iz tog perioda. To u Herama nije slučaj. Zapravo, posjeta je u Herama iz godine u godinu veća, a džamija sve ispunjenija. Vjerujući da ćemo barem donekle “rasteretiti” objekt i riješiti pitanje gužve, nedavno smo zasvodili i ogradili i džamijski predulaz. Ovaj je put i on bio krcat i opet svi nisu mogli ući čak ni tu.

Pratim brojne mevlude i upoređujem s nekim ranijim vremenima i običajima. Sjećam se da je svojevremeno bila velika čast barem s kojim mevludskim odlomkom ili ilahijom uzeti učešće u programu. Bila, ali danas je sve rjeđe. U Herama to, opet, nije slučaj. Danima prije mevluda javljaju mi se mladići i djevojke s molbama da i oni daju svoj doprinos i sudjeluju barem s jednom ilahijom. Iako mevludske programe uglavnom izvode imami, lista izvođača u Herama drugačija je pa je broj učesnika u programu, kada su u pitanju imami i oni koji to nisu, podjednak.

Konačno, mevludski program u Herama, izuzev ove godine, prati snijeg. Zaista, ne računajući minuli januar, ne sjećam se godine – a pamtim ih sedamnaest – da nije bilo snijega. Pamti se čak i nekoliko godina u kojima smo do džamije koračali suhim putem, a dva sahata kasnije, nakon mevluda, napolju bi nas dočekao poveći snježni pokrivač. Metaforički sam to povezivao i poredio sa snijegom kojim je časnom Pejgamberu izaprano srce. Neka zvuči pjesnički i zanesenjački, ali znam da su nam srca poslije te noći u Herama danima drugačija, da ne kažem izaprana.

Ovog januara nam je, kao gost, bio i muftija mostarski mr. Salem Dedović. Saslušao je nas, nadahnuto kazivao nama i upijao silne emocije bez kojih ovaj mevlud ne može proći. Zahvalni smo mu na tome. Ovdje je narod gostoljubiv i domaćinski i izuzetno cijeni kada mu se dođe i ukaže pažnja. Siguran sam da je to i muftija osjetio. Isto sam tako siguran da Here jako cijene pisanje ljudi poput profesora Mesuda Here ili ratnog reportera Akifa Agića, koji su dali nemjerljiv doprinos da se istina o Herama zapiše, dokumentira i zauvijek otrgne od zaborava.

I sam sam osjećao da imam dug prema ovim čestitim ljudima. To sam osjećao kad god bi se pričalo o pogibiji male Elne. To sam osjećao kad god bih sreo dedu Ibru, čija je kćer također izgubila život. To bih posebno osjećao kada sretnem Avdu, čestitog hadžiju i čovjeka nurli lica i srdačnog osmijeha. Nikada ga nisam vidio a da na licu nije imao osmijeh, a on je babo od onog hrabrog gazije i šehida Halema. On je babo još jednog šehida – Avde. O njima dvojici zapisano je i ovo:

Vojničke čizme, šareno odijelo umrljano zemljom rovova i zemunica, rasutih po šumama, bosanskim šumama. Glas i pogled junačine s puškom u ruci. To je moj Halem, tečo Halem. Slabašnim glasom me zvao da mi uruči poklon zbog kojeg sam jedva čekao njegov dolazak. Stajao je na kapiji naše bašte i žurno gurnuo ruku u džep. Znao sam ishod te radnje i bio sam nasmijan. Dobio sam poklon, dobio sam čokoladicu “Mars”. Bog je htio da to bude posljednji naš susret, posljednji poklon i posljednji selam. Halem je otišao u rov kod Hera da brani svoju vjeru, čast i porodicu, da brani ognjište svoje, svoje Here i Bosnu, a ja… Ja sam kao i mnogi drugi napustio Pridvorce i otišao u izbjeglištvo. Halem je do posljednjeg metka na redeniku svog PAM-a neprijatelju ulijevao strah u kosti. Život svoj dao je za domovinu. Ostao je upamćen kao heroj, tako će biti sve do Sudnjeg dana. Pričat ću djeci i unucima zašto volim čokoladicu “Mars”, pričat ću im o jednom čovjeku, o svom Halemu, o ljiljanu zlatnom, o šehidu… Pričat ću im i o Avdici, njegovom bratu, isto šehidu. Pričat ću im ..

I tako, ne govoreći nikome osim Ziji, mom mujezinu lijepog i prodornog glasa, napisao sam nešto stihova, dao mu da uvježba i po mevludskoj melodiji prouči ove godine u Herama. Sudeći po prijemu kod prisutnih, silna trema koju sam imao bila je posve neopravdana. Zamijenila ju je radost prisutnih što možemo i na ovaj način kazivati o nama i čuvati istinu o našoj prošlosti. Raduje me i to što je Zijino učenje snimljeno, ali i da će se, uz Božiju pomoć, moći čuti i narednih godina. Za ovu priliku donosim tek nekoliko stihova iz poeme Šehidima Hera.

 

Dušman pobi sve što pred njeg pomoli

Čak i Elnu, mali cvijet nevini

 

Dim do neba, krvav snijeg, noć pade

Od Hera nam samo suza ostade

 

Samo suza, gorka, teška, preteška

Bol i tuga, sve do neba velika

 

Al ne bude vazda kako ko snuje

Jer na kraju Bog dragi određuje

 

Trideset i četiri duše, Bože moj

Nek im svima bude prostran Džennet Tvoj

 

Mislilo se da su Here nestale

Da su naše riječi ovdje prestale

 

Ali nisu, nit će ikad prestati

Dok je svijeta, Here neće nestati

 

Ovdje ljudi nikom trun zla ne snuju

Tuđe cijene, svoje vole, ne daju

 

Mi smo narod od posebnog kalema

Sjetimo se našeg Hero Halema

 

Nikoga se sem Allaha ne boji

Dok kraj pam, kao stijena on stoji

 

Halemu i svim našim šehidima

Od nas nek je halal olsun Fatiha.

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!