fbpx

Sehara zvana Bosna

Salih Sidki Hadžihuseinović ostavio je iza sebe podosta pisane građe oivičene u Povijest Bosne, u knjigu o Bosni i njenim zanimljivostima, ljudima, običajima i događajima svih vrsta. Istina, naišao sam na još nekoliko djela sličnog sadržaja, no i ta djela tematiziraju pluskvamperfekt, a volio bih da se štošta napiše i o prezentu, u prezentu. Možda to tako ide da potonji pišu o prošlima, ali ja u aktuelnu i sve življu “cyber-generaciju” u vezi s tim ne polažem neku veliku nadu

Piše: Safet POZDER

 

Kako god koncipiram ovaj tekst, bojim se da neću uspjeti u svojoj nakani, možda baš zato što ni sam ne znam šta mi je nakana. Možda sam isuviše opijen iščitavanjem ćitaba koji govore o prošlosti naše lijepe zemlje i nas kao njenog autohtonog, višestoljetnog naroda!? Možda, nošen nekakvim pjesničko-spisateljskim porivima, jednostavno volim mistificiranje ljudi i događaja koji su nerijetko posve obični!? Možda, pak, i sam uviđam da je u savremenom dobu, kako se to voli reći, čovjek “preskočio šejtana”, pa nam i ono najnakaradnije djeluje normalno, te sve rjeđe reagiramo i sve se manje ibretimo!?

Kako god. Kada sam prvi put iščitavao to kako Hangi opisuje nas, ovdašnje muslimane, dugo sam bio pod impresijama. Znam da je Hangi bio učitelj po našim selima i znam(o) kakvu su otprilike ulogu imali i ko su bili tadašnji učitelji. Ipak, Antun Hangi nas je opisao hirurški precizno, iskreno i poetski nadahnuto do te mjere da sam se na momente i pobojao njegove knjige. Ruku na srce, da je i ashabe onako opisao, slabo bi se koja zamjerka mogla naći.

Hangi me je toliko inspirirao da sam od njegovih riječi i opisa sročio čitavu hutbu i gotovo da sam siguran da nijedna hutba od njih skoro devet stotina koje sam održao u svojoj džamiji nije izazvala toliko pažnje i zanimanja kod slušalaca. Igrom slučaja, u džamiji je bio i hutbu slušao novinar Preporoda koji me je, po završetku džume, zamolio da hutbu preinačim u tekst za Preporod. Tako je i bilo. Uskoro sam sve češće, posebno na internetu, nailazio na Hangijeve citate i osjećao sam se za to barem djelimično zaslužnim.

Ovaj put neću o Hangiju, ali hoću o nekome drugom, i to o Salihu Hadžihuseinoviću. Siguran sam da mnogima od nas, čak i kada mu između imena i prezimena dodamo Sidki, to neće mnogo značiti. Iskreno, nije ni meni. Dobro, čovjek je bio muvekkit. Dakle, mjerio je vrijeme, bavio se vaktijama, praćenjem Sunca i Mjeseca, mijenama, džemretima i sličnim pojavama. Muvekkita je bilo prije njega, a vala i poslije. Ako se ne varam, današnji muvekkit moj je profesor i razrednik iz medrese Mujo Sušić.

Ipak, Salih Sidki Hadžihuseinović ostavio je iza sebe podosta pisane građe oivičene u Povijest Bosne, u knjigu o Bosni i njenim zanimljivostima, ljudima, običajima i događajima svih vrsta. Zanos uslijed čitanja ovih redaka kod mene je nadmašio i Hangija. Nije to ni do stila, ni do ljudi, ni do događaja. Nije ni do mene i moje opsesije sličnom građom. Bit će da je do činjenice kako mi ni izbliza nismo svjesni koliko je lijepa i neobična sehara ova naša Bosna i Hercegovina. Sehara o kojoj se nekad sa zanosom i ljubavlju pisalo i čije se dragulje vješto čuvalo i njegovalo, što kroz usmenu tradiciju, što kroz pisana djela. Istina, naišao sam na još nekoliko djela sličnog sadržaja, poput onoga koga je Sidki otkinuo od zaborava, no i ta djela tematiziraju pluskvamperfekt. A volio bih da se štošta napiše i o prezentu, u prezentu. Možda to tako ide da potonji pišu o prošlima, ali ja u aktuelnu i sve življu “cyber-generaciju” u vezi s tim ne polažem neku veliku nadu.

Čitajući Sidkija, pokušavao sam ga komparirati s prezentom, barem onim koji ja (do)živim, i bit ću slobodan da nekoliko momenata uporedim.

Sidki, recimo, piše o jednoj ženi iz Draževića (nahija Kreševo, kadiluk Fojnica, Sarajevski sandžak) koja je, sakupljajući drva iza sela, vidjela zmiju. Nije to bila obična zmija nego zmijurina. Kada je Tadija, muž te žene, vidio u kakvom mu je stanju supruga, latio se oružja i pohitao da ubije otrovnicu. “Kada je ugledao tu grdosiju svojim očima, njega je obuzeo strah. Smeo se, pa nije mogao puškom da opali.” Helem, na kraju je opalio, a zmija kriknula toliko da se čulo na udaljenosti pola sata hoda. Uspaničen, Tadija se nije mogao pribrati da ponovo opali, a kako ga je grdosija gledala pravo u oči, latio se koca i na jedvite jade ubio zmiju. Sjatili su se i seljaci, ibretili se i izmjerili ubijenu životinju. Kada se oke i aršini preračunaju u današnje mjere, ispadne da je zmijurina težila četrdeset kilograma i bila duga sedam metara. To je zapisano 18. rebiul-ahira 1284. godine (19. august 1867).

Naravno, i danas ima svakakve živine po šumama i vrletima. Godinama me nagovaraju da polažem lovački ispit i pridružim se lovcima u njihovim avanturama, o čemu još nisam donio definitivnu odluku. Možda bi mi baš to bila prilika da susretnem ili vidim barem neku neobičnu živinku. Do tada u mojoj povijesti Bosne mogu ubilježiti tek to da mi se nedavno, zapravo negdje jesenas, na povratku sa sijela, na putu ispriječio medvjed. Ruku na srce, bilo je to meče, ali i meče je medvjed. Meni to i nije bila neka atrakcija, ali su djeca sa zadnjeg sjedišta tako vrisnula i graknula da sam pomislio da će nas meče pojesti. I dok su se oni snašli i pronašli mobitele da ga fotografiraju, meče se hitilo preko škarpe i zamaklo u šumu. Kolega kod kojeg sam sijelio potvrdio mi je da ga je i on vidio koju noć poslije, a zajednički zaključak je da, ako je tu meče, tu mora biti i mečka. Ima li – nema li, ne znam, ali sam meče vidio i to precizno zabilježio. A lovci, da su ga i vidjeli, ne bi mu smjeli ništa jer je medo ipak zaštićena vrsta.

Sidki bilježi da je 1802. godine “neki veliki predmet pao iz zraka na jedno mjesto, dva sata hoda od tvrđave Bihać”. Bezbeli, narod se usplahirio. Primakli su se i vidjeli veliki šator, pa su počeli tumačiti, svako na svoj način. Najviše se govorkalo da je to predznak kijametskog dana. Vijest je stigla čak i do Dvora u Istanbulu, gdje je potvrđeno tumačenje koje je još ranije dao bosanski valija Ebu Bekir-paša. Bio je to, ni manje-ni više, nego balon koji su izmislili i pustili Evropljani. Uglavnom, taj balon pušten je u Bologni, pao je u more kod Ankone, dva putnika prekinula su uže i spasili se, balon je odlebdio i pao kod Bihaća.

Također, Sidki bilježi da je u srijedu, 7. safera 1283. godine (21. juna 1866), iznad kasabe Donja Tuzla na nebu primijećen vatreni stup. U isto vrijeme viđeno je nešto nalik sofri za jelo, te neka bijela linija koja se protezala od neba do zemlje. Nakon sat, toga je nestalo. Nešto poslije, istog dana vatra u obliku zračnog kovitlaca pala je s neba na neka mjesta oko Bijeljine i Janje. Kasnijim uvidom na tom mjestu nisu pronađeni nikakvi tragovi.

E, sad, o čemu se zaista radilo – ne znamo. Znamo da se svako malo priča i piše o kojekakvim fenomenima, kako po nebesima, tako i po zemlji. Neko to čita kao Božije znakove, a neko kao naučnu fantastiku. Mogu zabilježiti, recimo, da me je nedavno kontaktirao prijatelj s neobičnim pitanjem. Vozio se, gle čuda, baš prema Bihaću i primijetio je skup oblaka koji su doslovno formirali ogromnu ruku s jasno vidljivim prstima. Fotografirao je i zaista izgleda kao ruka. Međutim, u isto vrijeme napravio je i nekoliko snimaka. Na njima ruke nema. Tražio je moje mišljenje. Kroz šalu sam ga razbijao time da mu je vjerovatno šoferšajba prljava. Zapravo, objašnjenja nisam imao.

Sidki opisuje kako je 1838. godine u Sarajevu došlo do “pobune duhova”. Detaljan opis svojevrsna je preteča modernih horor-filmova u kojima dominira paranormalno. Huka, dreka, vika i svakojaki krikovi po kućama, posebno “u kući bajraktara hadži Abdije”, utjerivali su strah u kosti u Sarajevu. Na kraju su, uz odobrenje vlasti, angažirane hodže i popovi “pa su ih odbili i Božijom pomoći to je prestalo”.

Danas bi se na ovu temu imalo štošta pribilježiti. Čak su i u mojoj džamiji jedno vrijeme na misteriozan način stvari premještane s jednog na drugo mjesto, a neko se vrijeme govorkalo o neobičnoj ženi na mahfilama. Nisam je nikad vidio, ali sam znao osjetiti nelagodu ako bi se noću sam zavrnuo u džamiji. Nisam vidio ni misteriozno pomicanje stvari koje se, opet – gle čuda, više ne pomiču otkako je ugrađen nadzor. Jesam vidio raznih oboljenja, pa i seansi istjerivanja džina. Dakako, vidio sam i to da se razni oblici lijenosti i bezobrazluka pravdaju potrebom za učenjem rukje, ali o tome nekom drugom prilikom.

Sidki je zabilježio i to da je 1872. godine dva puta cvjetalo i davalo plod. Čak je drugi plod skoro bio ukusniji od prvog. Ovakvih pojava, barem po čuvanju, bilo je i u novije vrijeme, ali ih lično ne pamtim. Pamtim dobro jedino onaj veliki snijeg iz 2012. godine, čini mi se, s početka februara.

Piše Sidki kako je 1869. godine koza kod Stoca okozila jare i janje zajedno.

Piše o Ajvaz-dedi, zapisima, prikazama, turbetima, sijelima, kugama…

Piše o prelijepoj sehari zvanoj Bosna i Hercegovina.

Ja je rado otvorih, pa ko voli, nek izvoli.

Valjda ćemo i mi tu seharu, bar donekle, dopuniti našim vaktom i zemanom.

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!